Ilmije iz “IZ” i pržun – Dnevni igrokaz

Bodler – Jednoj Kreolki

 

Cveće zla LXII

 

U mirisnom kraju kojim sunce žari,

pod purpurnim svodom palmovih stabala,

otkud lenjost plavi oči poput vala,

ja videh kreolku još neznanih čari.

 

Bleda joj put žeže; smeđa čarobnica,

dok, visoka, tanka ko lovac korača,

otmeno uzdiže lepi vrat dugačak

i mirno se smeši, samosvesnog lica.

 

Da u kraju slave vi živite, dete,

kraj zelene Sene ili kraj Loare,

vi biste krasili zamkove nam stare,

 

U čijem bi hladu pesnici sonete

za krupne vam oči u svom srcu vili,

i od crnaca vam pokorniji bili

 


												

Lord Bayron – Da, mi nećemo lutati više

Da, mi nećemo lutati više

u kasnoj noći ti i ja,

i zalud srce ljubavlju diše

i mjesečina još uvijek sja.

 

Jer duša kreće već iz grudi

uz mač što hrli sad u boj;

za predahom mi srce žudi,

i ljubav traži kraj već svoj.

 

I zalud noć sva voljenjem diše

i zalud njoj će uskoro kraj,

nas dvoje neće lutati više

uz mjesečine blistav sjaj.


												

Nikolovska – Piši mi – Jedno neposlato pismo / I ona pjeva

Mila moja

Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.

Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.

Glas Tvoj miluje moje  ljubavi i sjećanja, i  u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.

Pjesma ova , već dugo vremena tišti.

Nekada davno,  sunce bilo je purpurno, nebo safirno, trava smaragdna, srce milostivo, a duša nevina. U toj ljepoti se gubim i vidim Tebe, malena moja.

Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.

Pišeš mi pismo, a boli Te.

Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.

Samo pitaš da li  volim Te i koja me tada ljubljaše.

Ponosna si žena , djevojčica , srna , a moje ćeš laži i nevjeru preboljeti  samo da ostanem.

To me zabolilo mila.

Ponos

Ti nisam mogao oprostiti. Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju, koju si mi poklanjala.

Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.  

Ali ne znam gdje si Ti,  kako da Te pronađem.

Pišem Ti ,  jer nemam , skoro da i nemam , kom.

Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.

Sve moje ljubavi su otišle.

Pišem Ti , jer sada razumijem Tvoju ljubav i Tvoju tugu.

Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?

Malo je žena voljelo kao  kao što si Ti i imalo osmjeh i pjesmu što se Ljubav zovu.

Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.

Ne znadoh gdje!

Kad saznah , kasno bi za sve.

Al’ viđam Te.  Još si  mi ista, mila moja.

Prelijepa i krhka.

Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica , što željna  radosti osta gladna , jer nevinost ne želi kljucati.

Takva si Ti.

Izvini, nije pošteno , ali rečiću :  ista ja.

Srce daješ, a ne pitaš ništa.

Sebe darivaš,  a boli Te.

Iščekuješ jednu ruku ljubavi , usne zaljubljene da Ti djetinje lice  rose i miluju.

Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.

Sram me mila moja .

Pustih Te da odlepršaš, ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.

Stidim se mila moja.

Dozvolin san ,  da Te oni bezumnik , oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu, međ’ tujine odvede, a ne progovorin, ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.

Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje, kao što su tamo tujinci htjeli.

Pišem i ne tražim da mi kažeš kako je  srce Tvoje umorno.

Da i neugodno mi je, što više ne znam od kojih pjesama tebi bude lakše i koja tebe tišti.

Ali molim te vrati se, biće nam lakše.

Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti, makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala,  a ja u snježnim  danima kajanja.

Možda će nas boljeti, ali bićemo na pola koraka , na dohvat one, djetinje  ruke što miluje i voli.

Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.

I oprosti mi.

P.S

Mila moja,

Volim te i vratio bih Ti , sve pjesme i ljubav tvoju. Ali mnijem, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih. I pjesama da mi dušu steru.

 

      Ona Sanja  Još nježnije  Govor srca

 

  Ona sa cvijećem u kosi Stablo Djeca

 

 


												

Antun Gustav Matoš – Tajanstvena ruža

U mom tajnom vrtu ćuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka –
Oj, snovi mog života, modri krajevi.

Jer duša moja bašta je daleka,
Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
Tud šeta draga žena, duše jeka,
A njenim bićem struje sveti gajevi.

Zoveš li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika ne znam reći,
Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

Kao sanak diraš moje zjene,
Ne znam što si, djevojka il’ vila,
O, tajno mog vrta! O, ružo moje sjene!

Natalija Gorbanjevska – Šta o nesreći i ljepoti

 

 

Šta o nesreći i šta o ljepoti

Kada jedino prevare bi htjela

Ko razbojnik na krstu goleti

I zaboravna i srećna tijela.

 

Ko plače i ko klikće od gore meni,

Prelijetajući snježnu među gdjeno

Duva taj vjetar zimski, taj ledeni,

I postaje vrelo svijetlo – studeno.

 

I u rastanku ruku, umanjenosti

Strasti, nezemnoj, uz otežano disanje,

Kao na krstu – tiho krckaju kosti,

Ko na lomači – plamtanje , pucketanje.

 

 

pB


												

Pablo Neruda – Prepoznaću te

 

 

 

U tihoj noći

mirisu ljeta

sjaju zvijezda

prepoznaću te…

 

U šapatu duše

treptaju oka

drhtaju dlana

prepoznaću te…

 

Oduvijek postojiš

tvoj se osmjeh

u moje oči

urezao…

 

 

Oduvijek  te

poznajem

tvoj se osmjeh

u  mome ogleda…

 

Oduvijek sam

te imao

dobijao

i gubio

jer svoje srce

sobom nosim

i tebe u njemu

 

I ti postojiš

čekaš nešto

što se odavno

dogodilo

samo treba

da postane

i sasvim je

jasno

sve dok sam

ti daleko

tada sam ti

najbliži

a ta zagonetka

i nije tako

teška

kada se sjetimo

da se u

Oceanu

mogućnosti

naše usne

sreću i

salijeću

svakog dana…

samo mito

još nismo

shvatili!

 

 


												

Dolazi zima a počkoviću gori/ Dnevni igrokazi na dan 5. Decembar / Prosinac,

Danas je Ponedeljak 5. Decembar / Prosinac, 339. dan odlazeće 2022. godine. Do kraja godine još samo dvadeset šest dana.

Dan je lijep i vedar.

Prethodnih dana nas je nedostatak najave  zime uplašio. Pomišljamo da se nezdravo vrijeme   vraća  hoće da iskiše svoje . Igleda da se zima pritajila.   Možda je svoje   odgodila  za neki drugi put , kad  budemo nespremni. Provešće ona svoje. Kad tad! Na koji način i kada ? Mi to ne znamo. Nismo gatare.

Pitajte one is takozvane islamske zajednice. Oni su tata mata za sve. Tako im na neuki um palo.  Sihre i fetve bacaju, bajaju i kiše dozivaju.  Ako se neko drzne da mimo njih misli , žigošu i anatemišu. Obzirom da su sa hanefijama u talu, uskoro bi mogli da ubijaju.

No,  o tom potom. Ako nam  Jedini Bog udjeli Milosti svoje,  moraćemo te samozvance  i licemjere jopet protabiriti i muhure natakariti  na djela  bricinog praunuka, njegovog poslužitelja i njihove slugane . Muhur ,sad pa sad. Pa opet muhur .sad pa sad. Svako malo muhur, sad pa sad dok se pljačkaška bagra ne skloni sa grbače.

Ne bojte se , neće nam nestati muhura. Naši su jal od bukovine , jal od tuča. A ti su pojaki i poteški , ne mereš im pera odbiti.

Kažemo dan je lijep. Nećemo žuriti pa reći krasan, jer sve je relativno. Nekome svane, nekom se smrkne.

Eto recimo na priliku , oni zlotvor ,  ona vukojebinjaška prokletinja, oni počkovički kasapin, oni zlotvrski jado radovan Karadžić  se jutros probudio i namjerno ustao na desnu nogu. Džab – džabe mu.  Na stolu stoji ferman i tablete za smirivanje. Nisu se od juče makli. I ostaće mu pred nosom dok je vika i pučanstva. A onda će ići dalje . Bolje vam je da ne znate kakvo je to dalje.

Čuli ste za Etnu i Vezuv? Ma sigurno jeste. To su vam europski Popokatapetli. Niste vi tako neuki kako vlast hoće da budete. E , središta tih  talijanskih mora su male umiljate mace,  naspram onoga što ono đubrište , onu pogan od nečoeka  čeka.

Ferman mu kaže kako neljudi i zločinci završavaju.

Ferman mu kaže : vidi ; kako si radio i sijo , tako će ti biti na ovom svijetu. Samovanje u  pržunu dok ne dok ne rikneš. Pogrešno smo se izrazili. To je mahalska poetika za čestite insane. Trebali smo reći dok ne crkneš. Tako završavaju sve niškoristi  i ljudska bagra.

A na onom  svijetu te čeka vječni pržun. Ponesi puno losiona i leda,mada ti neće ni zere pomoći, čak da sve ledenjake dunjaluka uprtiš na kukavička kasapinska leđa.

Tablete su za stišavanje tonusa i za eventualne odluke tipa tvoga  bracike Slobodana Miloševića. Pregršt u ruku i prije odeš u pakao. Ljekari ti spase čast i kažu zločinačko srce prepuklo, da nije bilo samoubistvo.

Kad nekom smrkne, nekom svane. Eto gospođa Ljiljanka  Zelena dušom dahnula. Molitve su joj uslišene. Više je nikad onaj počković neće pomokriti. Dosta je njegovog bilo.Trideset godina je svakog jutra ustajala počkana,  do zavrata.

U stvari nas pogan Radovan Karađić ne insteresuje. I nikad nije. Mi samo sekund lake dišemo. Jedno zlo je je maknuto sa dunjaluka. Jeste da  njegova genocidna tvorevina još postoji, ali neka. Neka je. Opomena svijetu na šta je zlo spremno.

Tu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku i zlotvorku joj majku Srbiju , svaka haška osuda žigoše. Toliko je  zvaničnih osuda , da cifra dostiže haman šestinu njenog  pučanstva. Kada bi se sve osudili broj bi se približio polovini po glavi genocidnog stanovnika .

Rakcije na katilov pržun , kao i sve reakcije na osude ostalih zločinaca genocidne tvorevine i šire.

Ne znamo zašto ljudi  uopšte  dižu džefu i reaguju.

Presuda je presuda i samo je druga sudska presuda može promjeniti , dok ona ne postane konačna.

A normalno da postane konačna.

Svi reaguju onako kako se to od njih očekuje.  I svi misle da elokventni, da pamet prosipaju i da su patrioti.

Ne, oni samo pokazuju da su glupi nacionalisti. I ovi i oni.  Zamazuju oči i kupuju poene  kod gladnog naroda kojeg terorišu i pljačkaju.

Pučke krvopije.

A obično pučanstvo, obično onaj dio od papanluka , nije bitno, gornjeg ili donjeg, kliče :

– Tako je.

Vjerujte nam ,   dan je  i dalje lijep i vedar .

U dilemi smo, možda se do kraja dana odlučimo i kažemo:

-Oh, kakav krasan dan.

Što bi poete rekle :

A  život teče dalje.

U prevodu:

Eh, kad bi život bio tako sunčan.

Vesna Višnjevac – Očev trag

 

 

Sjećanja prhnuše

k'o preplašeni golubovi

svi zajedno poletiše u visinu

a moja sjećanja za njima

lete do jednog potoka

bistrog kao suza

iznad njega veliko brdo

gdje se moj otac rodi

kad od drveta napravi skije

da se niz brdo po snijegu spušta

pa ne znam jesu li to sjećanja njegova il’ moja

kad negdje sa povrtne njive

ubrah mlade, slatke mrkve

oprah je u potoku od zemlje

pa u hodu u slast poje'h

krš, brda i zemljane luke

negdje zvono se čuje

na ispaši krave

one same znaju put do kuće

I tamo neki potoci, neke grude

neki kamen, neki miris polja

neka zelena trava me zove

i osta tamo dio moga daha

i dio moga srca

Vesna Višnjevac – Pjesma Bogu

O moj Bože, ljubavi pun
što nas ovako grešne trpiš
al’ ti znaš da
“sve stvarstvo uzdiše i tuži sve dosad.”
Ti razumiješ i one što vjere
u tebe nemaju i na tebe se ljute
zato što su im duše bolima pritisnute
i što nose ožiljke sa sobom svaki dan
Ne znaju mnogi ljudi
da to ne dolazi od tebe
nego od zlog duha, jer:
” Cijeli je svijet pod vlašću Zloga.”
jer uze od tebe vlast nad Zemljom
al neće vladati još dugo
jer ćeš ti stvari uzeti u svoje ruke
i ispraviti sve napravde i
sve ljudske tuge
Ti nam daj srca plemenita, čista
i nek se u njih nastani tvoja AGAPE ljubav
jer mi hoćemo da smo tvoja djeca
i misao i duh nam čezne
za blagoslovima što ih može izliti samo tvoj duh