Mit o Sirenama traje


Uz pomoć drona blizu obala Kalifornije snimljen je nevjerojatan videozapis na kojemu je  vidljivo čitavo jato sirene, tajanstvene humanoidne figure, koje se plivale , izbacivale se iz mora.

Tajanstvena  bića izbacila su ruke poput najbržih plivača , koristeći tehniku leptira. Na snimcima je vidljivo , da duga tijela svih tih stvorenja završavaju s repom ili barem nalikuju repu.

Nešto razmišljamo i shvatimo da ćemo prije vjerovati u postojanje podvodnih humanoidnih bića nego u vanzemaljce.

O sirenama ima relevatnih dokaza, dokumenata , slika koje datiraju hiljadama godina unazad…

Kažu sirene se kriju od ljudi.

Imaju rašta. Destruktivnost homo sapiensa je poznata diljem univerzuma.

Zbog toga podvodne humanoidne populacije skoro da i nema.

Na volju vam vjerovati.

Žena – to je pozija / Igrokaz na dan 18.februara / veljače

Danas je  Subota, osamnaesti dan Februara  mjeseca Veljače, a 49 od početka ove godine . Znači resto do kraja stađuna je 316 dana.

Daklen ,  do kraja godine je ostao još hejbet  dana ( misle neuki)   , koje treba pripaziti i na rukama prenijeti u drugi vakat.

Mnogi će se zaboraviti i sa njima krenuti dalje.

A neke će zavesti njihova ljepota. Ne pomaže tu ni strah , ni tuga , ni bol.

Sve je zapisano.

Ako u danu piše nečije ime, nema nikog ko bi zapis promjenio.

Osim Jedinog Boga. Milostivog.

****

Danas  se trudimo zaraditi  dnevnicu., a upeklo haman  k'o onaj gore pržun.

Stalno se saplićemo o mnogi poganluk našeg dunjaluka.

Zaobilazimo onu siću i blentovije, čiji se umovi u plićaku sa punoglavcima kupa ,

dok se u  bradate kreature i izrode ufuravaju  ćemo drugi put potkačiti.

Zaslužili su, pa da su nam rod rođeni.

Hvala Nebesima što nisu, daleko im licemjerni i zločinački  dunjaluk  od našeg.

****

Danas smo zaradili i dnevnicu i bonus.

Ali nije nam drago.

Natakarimo lovu  , kad nismo pomenuliu naše mile ljepote.

A ne mremo.

Ljepota i poganluk ne idu zajedno.

Obečastili bi čednost i bjelinu duša naših đardina.

Iskup znamo.

Svaki tren se radovati , sanjati i voljeti u svakoj pomisli i riječi koje srce kazuje.

****

Što bi poeta rekao:

Svih ovih godina smo ih sve ljubili

A Bogami i one  su ljubile nas.

Ili nešto o sasvim o nama lično

Dobrom Serjoži sasvim slično .

U prevodu:

Žena – to je poezija !

Samuel Beket – Ostavite nas slobodne

Držite se željeznom voljom,
Učinite sve što možete,
Držite se  volana
Vidio sam to, znam to,
Pad  dolazi uskoro,
Možete posuditi sunce,
Ali nemojte ukrasti mjesec.

Kažu   dobra volja izlazi,
Osvijetlite nebo,
To anđeli silaze,
Da  nas oslobode,
Ljubav će nas spasiti,
Ali cupid je opasan,
To anđeli silaze,
Da nas oslobode

Tajne koje leže pod zemljom,
Ludi čovjek čuje satima,
Ali bez zvuka,
Znam da je  zdrav,
To je samo nešto što ne možete pretpostaviti,
Možete posuditi njeno tijelo,
Ali molim te, ne kradi joj dušu.

 


												

Pablo Neruda – Ove noći

 

 

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,

trepere modre zvezde u daljini.«

Noćni vetar kruži nebom i peva.

 

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.

Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

 

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.

Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

 

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.

I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,

Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

 

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.

Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti moj pogled je traži.

Srce je moje traži, a ona nije uza me.

 

Ista noć u belo odeva ista stabla.

Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!

Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

 

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,

Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?

Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

 

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,

duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

lako je to poslednja bol koju mi zadaje

i posljednji stihovi koje za nju pišem.






												

Prever – Suncokret

 

 

 

 

Svakog dana u nedelji

Zimi i u jesen

Po nebu Pariza

Fabrički odžaci bljuju sivi dim

 

A proljeće nailazi sa svijetom za cvijetom

Pod ruku sa lijepom djevojkom

Duncokret suncokret

Ime je cvijeta

Nadimak djevojke

Koja nema drugo ime čak ni prezime

Ali igra na raskršći

Belvila i Sevilje

 

Suncokret suncokret suncokret

Valcer se čuje sa raskršća

Divni dani su prošli

I lijepi život sa njima

Genije Bastilje pušo finu cigaru

Na zaljubljenom nebi

Na nebu Sevilje na Nebu Belvuikla

Il’ na svejedno kojem

 

Suncokret suncokret

Ime je cvijeta

Nadimak djevojke

 

 


												

Šaban Šaulić – In memoriam

 

Šaban Šaulić – In memoriam

Šabac, 6.septembar 1951. – Bielefeld, 17.februar 2019.

 

 

Ima imena i imena. Slavnih i manje slavnih. Vrijeme prolazi, utihnu ,ili  ih zaboravljamo ili im nismo skloni.

A opet iam ljudi koji svojim djelom čitavog života obilježavaju jedno podneblje,  jednu zemlju  ,čak i kada ona više ” ne postoji”.

Šaban Šaulić je  pjevač , kompozitor, producent   novokomponovane muzike bazirane na tradiciji muzike naroda Jugoslavije.

 

Možda je , baš on začetnik , po mnogima od muzike odrođenog i mrskog turbo folka. Možda nistvoljeli ono što je pjevao i skladao , ali morate mu odati počast na istrajnosti i popularnosti, ali i koezistentnosti stvaranju nota koje su ,vrlo često, prelazile granice novokomponovane muzike.

 

Prozvali su  su ga kraljem novokomponovane narodne muzike. Vjerovatno sasvim zasluženo, uz mali otklon. Bio je tu  njegov imenjak  Šaban Bajramović , ali njega zabopravljaju jer je više težio izvornom , autentičnom romsko/ciganskom izrazu.

 

Poznavaoci te vrste muzike ocjenjuju, da su njegove pjesme Dođi da ostarimo zajedno i Dva galeba bela   najbolje , ikad , među otpjevanim novokomponovanim populističkim  pjesmama.

 

Ima još ontologijskih pjesama:

Snijeg je opet Snježana,Lijepi dani mog djetinjstva, Samo za nju…

 

A krenuo je kao osamnaestogodišnjak sa pjesmom Dajte mi utjehu.

 

Ćini se da nije bilo ničega što nije mogao da otpjeva, specifičnim glasom i posebnim osjećajem za melodiku, da sjetu i  tugu utka u damar i da je učini prihvatljivom  malom običnom čovjeku ,kafanskoj loli, a bome i srcelomiteljskih pjesama koje su mamile osmjehe , srca i suze ženskog dijela slušateljstva.

 

Šaban Šaulić!

Čivijaš iz šabaćke jatagan male. Iskustvo odrastanja mu je pomoglo da opstane i traje tačno pet decenija na vrhu estrade kojoj je pripadao.

 

Nedavno je priznao da je prije 30 godina prestao da lomi čaše i srca u kafanama.

Bio je ispunjen, brižan  i voljen čovjek. Supruga Gordana,troje djece, unučad , miran porodični život,

Uglavnom.

Izazov kafane i estrade , putovanja i koncerti ponekad su uzimali  svoj danak.

 

Nažalost , ovaj put  i njegov život.

 

Slava i hvala dobri umjetniče.