36
Sinoć na pijaci ugledah lončara
kako mokru glinu* surovo udara.
A glina mu šapće najnežnijim glasom:
„Lakše, brate,
ja sam prah vremena stara“.
37
Pij! Što da se žalim uzvišenom Bogu
što vreme protiče ispod naših nogu!
Za „sutra“ nerođen, a za „juče“ mrtav,
uživam za „danas“ – to jedino mogu.
Danas je Utorak , 28. Februar/Veljača, 2023 .Oliti 59. dan godine. Do kraja godine preostalo je još 306 dana.
Kažu poslijednji dan Februara. Aha, u nekoj normlnoj godina.
A ima i ona nenormalna za koju kažu da se rastegne / produlji za jedan dan i zato se vabi prestupna.
Gluho bilo.
Ovo je poslijednji dan ove redovne Veljače.
Dobro ima i mnogo onih kojima je ovo poslijednji dan , oliti dah. Ništa strašno. Pa šta ako su malo zaboravili disati. Ništa novo na dunjaluku. Svako malo neko zaboravi disati. Da li milom ili silom nije bitno.
A ni Smrt nije uopšte strašna. Uslovno rečeno. To je samo prelaz iz jednog oblika u drugi. Iz grubog u vrlo eterično i lepršavo stanje.
Nismo svjedočili , još uvijek, sli rekoše nam da tamo nema boli i smrti upravo zbog te lepršavosti. I nema snova. Život tamo negdje je san.
Ono Smrt nije strašna je zaista uslovno rečeno.
Kako kome!
Blago onima kojima nije strašna. Oni znaju kako i gdje idu. I zaslužili su.
Kuku onima kojima je strašna. I oni znaju kamo idu. Zaslužili su.
Prvi i prvi, oliti jedini kosmički zakon. Svakom prema zasluzi.
Što bi poete rekle :
Pazite šta radite da vam mater ne bi zakukala.
Prava socijalistička premisa.
U prevodu.
Ništa , nikakvo blago pa čak ni majčine vreće opljačkanog narodskog zlata vam neće pomoći. Jok, nikako.Ne nadajte se. Sigurno vam je sigurno , sve što vam je u pržunu nanijećeno. A tamo je kažu, vrlo vrelo. Pakleno.
Nismo nazočili. Još uvijek. Nikad se ne zna.
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
Izbacivši iz čaše boju,
namazah sliku radnog dana;
na pihtijinom pokazah loju
kose obraze okeana.
Na limene ribe krljušti durnoj
pročitah novih usta poruku.
A vi,
da l’ biste mogli nokturno
izvesti
na flauti-oluku?
ž
I ovaj današnji je prelijep kao i svi drugi dani. I prolazi.
I danas se neko zaljubio, rođendan slavio, milovao…
Mirisni cvijet poklanjao i obljubljivao.
Sjećate se Prevera.
Poklanjam ti ružu za jedan dan
Ljubav za uvijek.
Malo je slagao.
No , bitno je da je u tom uzvišenom trenu vjerovao u svoje riječi.
Da li baš?
Oko je nestašno , i srce varljivo , a…
Danas je poklonjenih ruža sve manje. A djeve kao i uvijek prelijepe i mirisne .One ljepše i mirisnije polako venu ,a prekrasne su u svome cvatu. Nema ko da ih zalijeva i mazi.
(Jal’ blentovije , jal’ levati, zauzeti prepisivanjem i šupljim arapskim „pjesnicima „ prepisivačima, hanefijama.Savjete još šupje nam dijele. Ova rečenica nam se ušunjala radi dnevnice.)
Svakog jutra procvjeta jedna milosna ruža.
Savaki dan jedna djevojčica plače jer nema kome da je pokloni.
Noći i noći su probdjevene , u suzama.
U očekivanju da dan zamiriše svatom , uvijek se djeva pita:
-Zašto ne učiniš … da se tvoji snovi poput svile ubiju oko moje duše…. Učini to, molim te!
Vapaj , krik , jecaj milosti niko da čuje.
Ne razumijemo .
Gdje su ruke milosne.
Gdje su sanjari kreposni.
Gdje je taj neki od muškaraca ,
kukavica biti.
Ljubav je bit i Milost svega.
Gospod Jedini
nam reče:
Ljubav i milost je sve.
I praštanje.
Mnogo praštanja.
U čekanju prolaze ti časni dani.
Jedan za drugim , prelijepi i puni nade.
Naš kalendar i čast mole oprost.
U magli započinje svetska smutnja,
po zemlji, u mraku, drveće – luta,
to u vidu grozdova beži vino sveže,
to zvezde iz kuće u kuću beže,
to reke počinju da teku ka izvorima!
Htela bih da zaspim na tvojim grudima.
O, nekad moje, drage ruke,
toliko divne i malene,
poslije zablude nesmiljene
i svih bezdušja i sve muke,
poslije svih luka i gradova,
i pokrajina i zemalja,
otmjene ko u kakva kralja,
o drage ruke mojih snova.
Ruke u snu, na mojoj duši,
znadem li što ste izvoljele
u doba podle buke vrele
reći toj duši što se ruši?
Zar lažu moje slutnje čedne,
pune duhovnog srodnog stanja
i materinskog pomaganja,
ljubavi prisne, nepregledne?
O patnjo dobra, grižnjo naša,
sni blagi, ruke posvećene,
o ruke drage i čašćene,
pružite kretnju koja prašta!
Odlomak
(13)
Dvanaest kvadratnih metara od mene –
sve što nas četvoro imamo od kuce:
Ljilja, Osja ja i Stene
(jedno kuče.)
Ja sam se mnogo po toplim
zemljama motao,
ali tek te zime uz cvokotanje zuba
shvatio sam šta je toplota –
prijateljstvo, porodica, ljubav.
Napisah li nešto?
Ako jesam,
ma šta ako uspeh da sročim –
to su skivile oči-nebesa
ljubljene moje oči.
Goruće, crne
kao u srne.
Odjednom telefon stade da se koči,
udari uho ko motkom:
glad je sakrila oči otokom.
Lekar mota – za oči gazele
treba toplota, treba zelen.
Na kući, već brže voljenoj,
sav strepeć – dve mrkvice držeć
za zelen repić.
Ja poklanjah mnogo cveća i slatkiša,
ali u sećanju čuvam mrkvice ove
od svega više, i naramak
brezovih drva.
Mokra i teška gomila treščica,
a svaka treska
tanka obrvica.
Obrazi natekli.
Zenice se spekle.
Nežnost i celer
oči da iscele.
Pogled izvuci, gledaj revoluciju.
Meni je lako – ja sam Majakovski,
pa glođem tako but konjski.
Koračala si za
mojim stopama u
snegu
tražeći smrznutim rukama
toplotu
u mojim prstima.
Vetar je zaneo
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svedok.
Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka griže
savesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svedok.
Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svedok.
Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gde si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negde, isti.
Bog mi je svedok.
Voleo sam te u
ponoć
dok si spavala
sneguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svedok.
Izmicali su pejzaži
detinjstva,
prve mladosti
opaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govori,
treća je sreća
poverovao sam.
Bog mi je svedok.
Htela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svedok.
Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.
Bog mi je svedok.
A ja,
ja sam te
voleo
detinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nežno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno.
Bog mi je svedok.
Pre neg napustim tvoj kraj,
ti mi moje srce daj,
il kad samotna mi grud,
pa sa njime nemam kud,
ti ga uzmi i uz to
Ζωή μου, σᾶς ἀγαπῶ.
Tih vitica nežnih krak,
što ga njiše lahor lak,
i tih veđa čarnih sloj,
ko okvir za obraz tvoj,
i to oko krotko, o,
Ζωή μου, σᾶς ἀγαπῶ.
I tih usta slatkih luk,
i gizdavi vitki struk,
i bokori cveća tog,
tog volenja rečitog!
Za svu radost, i sve zlo
Ζωή μου, σᾶς ἀγαπῶ.
Atenjanko, idem sad,
pa pomisli na me kad.
U Stambol me vodi put,
al srce mi uz tvoj skut.
Ja te ljubi, makar mro: