Dođi proljeće

Dodji proljeće

smjeh ljubavnice zemljin

neka zakuca srce šuma

nestrpljivo da se izrazi

dodji u naletima nemira

usred lišća

ispod  cvijeća

koje hita da se razvije

dođi kao sjajna pobuna

baci se u noc

u tamu vode

iznad zemlje

dođi  proljeće  oglasi slobodu

zarobljnih klica sreće

kao smijeh munje

urlik oluje nođen kišom

odjekni u bučnom gradu

oslobodi rijec ugušenu

napor koji je pao u letargiju

osnaži našu borbu malaksalu

dođi proljeće samo dođi

ezanom zvukom zvona

oglasi zov života

budi pobednik smrti

Bleki -To vam je tako

 

To vam je tako

jednostavno i lako

reče Ja jesam

ljudima od blata

imate raj

i pakao

vi birate ples

Raj je za moje duše

vatra je zavodnikova prevara

tako vam je to

reče On Milosni

lako i jednostavno

ljudima od zemlje

imate Milost i Ljubav

od Mene

plam i vatra

to vam je od vas

jednostavno i ne baš lako

reče Jedan Jedini

ljudima od ognja

to vam je tako


												

Jutro sa Blekijem – Sve je bilo kao u snu

Zlo vidjeh

dok su zvijezde u našim srcima

snove snili

nebo nasmješeno

predivne plavetne boje

držala si me za ruku

ja sam radostan bio

Ti si me voljela

sve je bilo kao u snu

kosac se smješkao

i plesao

nismo imali sluha

za njegov rekvijum

ti si ustala

plesala

pjesmu ljubavnu

što nosila si u grudima

ja sam plakao

nije to bila sreća

znam uvijek znam

previše radosti ubija

zatvorih oči

jer vidjeh

zvuk mi te odnese

nebo je krvavo

predivne purpurne boje

tijelo je ostalo sa ljubičicama

tvoja je glavica u mojim rukama

prelijepa i još uvijek snena

lice je bilo mrven bolno

jedno zašto

u zakutku usana

u očima ljepšim od snova

vidjeh

Nebo svjedoka

poljubih te mila moja

i rekoh volim te

ti zadovoljna sklopi oči

tako to rade ljubavnici na rastanku

zar ne ljubavi moja






												

Tragovi





Tragovi neki

blješte iz sjećanja

pomalo mutnih

nestašno blijedih

čine jednu mladost dalekom

nisi znala šta ti rade

nisi ni mogla znati

bestijalni nagon prazne





Kako si mogla znati

da nije ih briga

prekrasnom cvijetu

da utrobicu deru

blate

ubijaju

tek procvale

djevičanske ljubičice

Tebe malene djevojčice





Krpice sreće

satkane samoćom

i tugom

prišivene bolom

lepršaju u duši

mašući ka nebu

prkosno dižeš glavu

vedrom i dalekom

ipak tebi crnom i bliskom.

Milostive riječi

Neke riječi

Božjom dobrotom date

oprosti

molim

volim

tebi su poklanjane





Praštalo se

molilo

voljelo





Nisi slušala

kužiš

vidi idiota

voli

moli

prašta

baš je fini

i dobar





Malo je to dosadno

ne on

dobrota je dosadna





Samoće vrisak

boli

povratak iskonu

plaši ga

Klekne  i moli

Bože mili

sačuvaj nadu

i ljubav duši njenoj

Srećan ti rođendan i Godina nova , Mazo

 

Autor

Hajro Šabanadžović

 

*

 

Putem sna      

          Sunčica

 

 

Sunčicin univezum    

Strast i snovi

 

 

Nježnost lebdi   

Sto godina samoće

 

 

Nježna muzika ljubavi  

  Duša nježne dobrote

 

 

Okovani vodopad  

 

 

  Nježni svijet krhkog proljeća

 

Dani ko dani

svaki je prelijep

raspjevan i slijep

jedan je ljepši

još umilniji

 

zovu ga rođeni dan

jednoj našoj djevojčici

Lanetu milom

u pohode

u zagrljaj dolazi san

nemam riječi osim

mnogo sreće

labudice  mila

a šta će ti više

sreća je sve

 

pogled u zaljubljene oči

miris ljubavi

snovi do neba

dani od cvijeća i meda

starost tirkiznog sjaja

na dohvat ruke

dani bez bola i tuge

i ovaj dan

i Sretna ti nova

Mazo














												

Nemoć i ljubav









 Umorom dertli kalendara,

kad me tuga svlada ,

sjećanja se vrnu ,

bore milosne žaluju ,

zapretenim bolom

čudesnih dana prelijepog života ,

mnogo usnulih anđela oko sebe ćutim.





A nema ništa tužnije

i bolnije

kad nevino biće

žena , dijete ili životinja ,

drvo ,travka ili cvijet pati

a pomoći nema.





ali…





Hvala Bogu Milostivom

podari nam ljubav

i sjećanje

da uspomene svjetle

u srcima našim

.

Vesna Višnjevac – In Memoriam 28.02.1978. – 4.12.2011.

 

4.decembra 2011.u 21 sat sve je stalo

Zvijezde su pojačale sjaj

Zviježđe se razmaklo

Bilo je veoma svijetlo

jer

kristalnim suzama Mjesec je slavio

Vesna Višnjevac je usnila.

Još jedan Anđeo se uspeo na nebo.

**

Vesna Višnjevac -28.02.1978. – 4.12.2011.

*

 

*

  

Ona spava/ Nevinost

Proljeće u oblacima

Ruže i još ruža

Dodir usana i pobjeglo proljeće

Rijeka rastanka

**

Ćao Malena

Princezo ,

vrijeme prolazi , a …

 

Ne čitamo tvoje nove pjesme dvanaest godina.

Mnogo je to neispisanih riječi

kojima si mogla ljubav sniti,

našim srcima radosti liti

i bar jedno dijete roditi.

 

Ne čujemo tvoj glas 4383 dana.

Mnogo je to dana bez osmjeha i  radovanja,

bez nježnih ruku dobrote i milovanja.

Ne gledamo ,predugo ,tvoje oči boje radosti.

Dugo je to zaustavljenog vremena

bez tvojih snenih usana boje ljubavi.

 

Mnogo je to nedostajanja.

Još više boli.

Niko  da prošapće – nedostaješ nam.

Nijemimo.

Sleđeni smo.

 

Lako je meni.

Ja svoju bol u pjesme,snove ,slike pretočim.

Naslikam oblak i vidim Te.

Naslikam zviježđe

i znam da gore si

Zamislim Modru rijeku,

a Ti ploviš njom,

bijelim čamcem nevinosti.

 

Nije nimalo lakše , ali eto živi se.

Najteže je tvojoj sestri.

Boliš je mila,

a bol ona ne smije bolovati.

Mora biti hrabra majci ti,

jedino radovanje na ovom dunjaluku biti.

 

Teško je to breme.

Mora biti jaka , kažem,

a vidim , srce si joj sledila.

Hrabra je i šuti i radovanjem zrači ,

ali da je niko ne vidi ,svaki dan otplače.

 

Ubija se radom i čednošću.

Bojim se ,život će proći pored nje,

a ne zna , da ti je najveća želja ,

da joj daškom anđela pomiluješ kćer.

Biće Tebi , Vesni nalik.

 

Bojim joj se reći:

Nema u tebi grijeha Mila.

Neće razumjeti. Dijete je još.

A majka Ti šuti.

I radi što nikada radila nije.

 

Izađe na livadu , motiku u ruku

i bubaj i krhaj po zemlji,

k'o ona joj kriva što te uzela.

Kopa ,Mila, toliko krvnički rinta,

da je leđa , kičmu slomila .

 

Eno je kri'va, jedva hoda.

Narod misli boli je noga.

A nije Princezo, boliš je ti

nedostajanje tvoje.

Niko ne vidi – život je boli

polako slama.

 

A ponekad, kada dvije sleđene kamene gromade tuge,

slomljena majka i sleđena sestra Ti, pobjegnu sobama svojim,

tada ja , na drugom kraju grada ,osjetim te vrišteće boli,

zarovljene u posteljinu,natopjenu suzama što krvare

i odćute izgrižene usne.

 

Oprostiće mi tvoja majka, slomljena tuga ,

mene malo više boli tvoja sestra.

Pred njom je život , a ukopala se.

Pred njom su radovanja , a postala je plemeniti stećak.

Sve vidi i opaža, a šuti.

Svoje misli samo razumnim nudi.

Urijetko.

A takvih je sve manje. Znaš i sama.

Oni nerazumni su i tebe boljeli i otjerali.

 

Znaš da prelijepa je tvoja sestra,

jer svaki dan je gledaš,

a ona se boji pogledati u svoju čednu dušu.

krijući da u njoj živiš Ti i vapiš ,

da želiš da ona umjesto tebe živi,

ono što Ti nisi mogla.

 

Malena, Vera je ista je Ti.

Nevinost – Anđelu nalik.

Moj pogled se osramoćen vrati,

jer ne mogu vas razlikovati,

a ne mogu sjesti pored nje,

kao ni do tebe Tebe ,

zagrliti , kosu pomirisati , poljubiti i pričati:

 

Prelijepa si, kao djevičanska ljubičica ,

sa livade kraj kristalne Modre rijeke,

na kojoj na terešnjinom stablu,

još uvijek vaša se ljuljačka njiše.

 

Nježna si, kao kapljice rose na mirisnoj crvenoj ruži ,

nalik tvojima,kojima nisi dala dala da procvjetaju ,

iako vrijeme je bilo.

Da znam , uvijek si krhki pupoljak bila i o ljubavi snila.

U svojoj čednosti , ljepotu i čaroliju si u svima vidjela.

Često se zateknem kako pomišljam na tugu i postidim se:

 

-Bože Milostivi ,

koliko je ljepote ,dobrote,svjetlosti i nevinosti ,

u toj djetinoj duši bilo.

A ja neuk, u svojoj žurbi ne stigoh da te upoznam.

 

Oprostićeš mi Mila,znam to.

Uvijek nekud lutam i sanjam.

Ponekad se zaboravim , zalutam.

Uvijek si mnogo praštala ,

svima, a svoje boli vješto skrivala.

Oprostila si , i sestri Veri i majci Radi ,

što ne mogu da ti oproste tideset tri godine tvoje nebu poklonjene ,

što ne mogu da te puste, da odiš tamo gdje pripadaš .

 

I ponekad me posjetiš u snovima.

Tada shvatim da nedostajanje nema smisla.

Blago i tiho kako si samo ti znala,

pričaš mi o sebi, o ljubavi, snima,bolu…

kao o trenucima koji su se morali desiti.

Možda je sve moglo biti drugačije , a ipak nije.

 

Žao ti majke i sestre.

Kažeš, tebi je dobro gore.

Oprostili ti djetinji nerazum , jer Anđeo si.

Tebe više ništa ne boli.

Tebi se više ništa loše ne može desiti.

Napokon sretna si.

našla željeni mir.

Tamo gdje si , sve je svijetlo,

Puno ljubavi i milosti.

Čista ljubav.

 

Tvoj otac te za ruku drži.

Ti sada devet godina imaš.

Tačno onoliko koliko si imala, kada je on morao otići,

a ti ga čitav život bolovala.

 

Dobro Malena , shvatio sam.

Reći ću usamljenim ženama:

Vesna je dobro.

Voli vas.

Nikad prestajala nije da vas miluje svojom dobrotom.

 

Mama, ti si bila život moj, ne plači,živi,

i manje se sveti zemlji.

Pazi mi na Seju,najnježniju drugu moju.

Sejo,moj ležaj čuvaj za moju netjaku

koju treba da mi rodiš.

Mater mi svako jutro čvrsto stegni.

Mnogo me bole boli vaše.

I molim da mi oprost date.

 

Hvala ti Malena,

Dašku proljeća nalik

što još o nama brineš.

Takva si ti.

I kad nas boliš,

i kad nam tugu nosiš,

ti si naše radovanje.

Vesna ,proljeće naše,

Hvala ti za sve

 

















Pregledaj članak






												

Poj Marije Frke Frkice

Nevidljivi valeri tonova

što damarima biju

iznjedre bol do mučnine

spajajući vapijući

jedvačujni

a tako prodoran

kristalno čist krik

tegobnog derta.





Krik istine i bola

satkan od nježnih suglasja ljubavi

mirisa sevdaha

sjetne čežnje

biserne školjke žalosti i tuge

neočekivano rodi glas.





U jadu vremena,

u jadu jada,

u jadu sjemena,

u jadu pada,

suze i bola

ljubavnice i prijateljice,

golubice i grlice,

princeze milosti,

karaljice vrišteče boli

rodi se glas

Marije Frke Frkice

mile djevojčice

kao pahulja bijelih kristalni let.





I pad je let poručuje pjesnik.





U padu leta je ljubavi svijet

dodaje ljubavnik njen.