Nosi srcem nježno
voljenje
dlanom stegni ružu
ljubljenu
ranom zaboli dane
prelijepe
krvlju piši riječi
prebolne
ožiljkom duši ukleši
sjećanje
koliko smo se voljeli
moja malena
Nosi srcem nježno
voljenje
dlanom stegni ružu
ljubljenu
ranom zaboli dane
prelijepe
krvlju piši riječi
prebolne
ožiljkom duši ukleši
sjećanje
koliko smo se voljeli
moja malena
Kasno kasno
i još kasnije
prekasno
na kraju puta
pruži mi ruku tvoju bisernu
kad mi srce ocvalo
pokraj tebe zastane
žao mi mila ne vidim ti lice
Milosno
ljepot dobrotom miriše
a Tišina sni
Stavi na grudi mi
kam veliki
Čergarski
nek putnici od iskona
što Boga slave ljubavlju
odakle ti Bože toliki drumovi
raznobojni i veseli
pominjuć sreću brata svoge
ljubav me stiže
napokon
a kam je priječi
da odleti sa odra moga
nisi leptirica bila
svjetlost avgusta si nosila
za svakog bi krugove pravila
grlice mila srce si nam ostavila
sa bolom u grudima
nekamo si drugdje hodila
noseći svjetlost
kome je potrebna
nas si često napuštala
malena grlice samo bi
prhnula neprimjetno
iznenada pa se nama vraćala
malkice umornijeh krila
na prsa naša nježno prislonila
blago snove odmarala
mi bi te prigrlili
udahnuli
koji dašak nježnosti
iskrica
što se ljubav zovu
nismo se ljutili
za ostavljena
slomljena srca
imali smo mnogo
tvojih zrcala
da idemo
da se vraćamo
posjetema
groblju sahranjenih ljubavi
vraćajući se
dvorištima srušenih kapija
tati
sramežljivi ljubavnici
ili sami vrazi
ljubeći kamenje
i oštrice tvojih lutanja
i tako tri puta
to jer neparan nesretan broj
zbog njega pomirenja
nesta
zao čas za ponos
boljeli te
boljeli nas
odlasci
tvoji ili rastanci naši
teške slutnje poput mora
skoro smo se u kam pretvorili
i ti i mi
grlice mila
ponos je glup i skupocjen
ljubav si pogubila
a si mila i zaljubljena bila
boje i krugove riječi
koji slomljeni ram
parčiće stakla
si nam ostavila
Slomljenom
tugom vlažiš krpice lutke jedine
krvavom
od poderanih skuta svojih
vrištećom
od bespomoćnih velova djetinjosti
suznom
od bola nebeskih putanja
milostivom
od oprosta Gospodara svijetova
nedostajućim
još uvijek me tugom lome seni
pitajućim
gdje si sada krvava djevice mila
bolima
roseći dane što sanjaju naš poslijednji ples
nevinom
nježnošću naš đardin srećom zalijevani
anđeosku
ljepotu djetinje ljubavi snijem
brišući tugu
vlažnih krpica lutkice tvoje
boliš me malena
a gdje si sad
samo se barem treptajem lišća
i kapljicom nade sa rosom javi
Volim kišu
ne i njene tragove
bole
volim je po svome tijelu
isprala je moje kose
isplakala sve suze moje
ipak
srcu mome sunce je jarko
duša uvijek otvorena
za onu koja ljubiti zna
mene treba ubrati
a ja ću je ljubavi učiti
jecaće kriknuće
ne dam joj
nikako joj ne dam
tišinu njenu
moja je
Bijaše dobri Čovjek zvani Ja,Konj
Milostivi mu tokom života podari mnogo radosti i ljubavi
da tu dobrotu skoro nije mogao prtiti.
Tuga i bol ga slamali i oplemenjivali.
Nakon vremena,umoran od darova i davanja
poželio kutak mira ,ljubavi i ljepote,uz Njegovu pomoć.
Poslaše mu anđela.Tko je on da se buni.
Dodirom djeteta u oblacima nasta čarolija.
Pomisli da je grijeh tražiti još,
ali tko je on da odlučuje o tome.
Opraštajući se od nje u osvit,
oslobođen nemira polako gre.
u susret sutonu ,oceanu Tišina i sni
Oproštaj od sleđene rijeke?
Konačnost najpravije ljubavi ?
Tko da zna…
Ljubav je uvijek tajna
Noćas mi radost treba
kao dodiri tvoji mekši od jutra
što nam snove pišu
a lagali su te
jer
kako si me voljela
nikad te nisam varao
ne znam ja to
ja sam samo lutalica
što novi dan traži
iza onog drugog brda
koji još nije uveo
ko jesenje lišće
pred sniježne oluje
nisam kriv
ne nikako nisam
kriv
ako me neki proljetni vali
sustignu
neka djevojčica uza zid
pritisne
znajući u meni ljubavi ima
za sve ljubice djevičanske
kao tokom ljeta prošlih
krhka ružo moja
ostani uvijek dama
a nisi mi ni obećanje dala
samo me je tvoja čežnja
tijela misirsnog dotakla
a si mi ljubav poklanjala
zla se uplašila
a si netragom nestala
Čekajući da mi dođeš
da mi ruku pružiš
treperavu i nježnu
ruka u ruci
a nam milinu nude
srce uz srce
nek gore i krše se
usne uz usne
mirise nek kradu
još uvijek
saksofon čežnje slušam
što ocean nade nosi
jer
Dame biraju
zar ne
a opet i ponovo
kada se vratiš
zagrli me
stegni jako
a nekako hudo
i pomalo ludo
i ne plaši se
moja si i ti to znaš
opet i ponovo
volio bih
da te volim i ne volim
da skinem okove
a mi srce stišću
damare u led pretvaraju
ne krvare suze
od kristala jantara i žada
a opet i ponovo
a nekako hudo
moja mila ludo
volio bih da dotaknem
volim i ne volim
sjenu tvoje
što iz tame
ružičastom ljepotom miluje
moje buduće seni
Ocean tuge
Bol
Tišina i sni
nezaborav
ali i
praštanje
i
Ljubav
Milodarje
Jedinog Moćnog
Koji sve vidi i zna