38

Ako staneš za tren na prag Poništenja

spoznaćeš za časak i Tajnu Življenja.

Gle, zvezde već blede i karavan kreće

Zori Ništavila. Žuri, sve se menja…

39

Dokle oko svega podizati buku

i tražiti izlaz uz napor i muku.

Bolje biti srećan i sa jednim grozdom

nego s gorkim voćem ili praznih ruku.

Kad žena te izda, ti na drugu tad
upravi pogled svoj smeli.
Al’ bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i – seli!

I jezero modro ćes naći. Ko krug
vrbicu tu turobni stoje.
Pa isplači onde sav sitni svoj vaj
i sićušne bolove svoje.

I dok ćes na strme se bregove pet,
dašcući gazit ćes sporo,
al kada se popneš na kameni vrh,
nad tobom kreštat će oro.

Sam bit ćes ko oro, preporodjen sav
na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćes kako na tom našem dnu
izgubio mnogo baš nisi…

Ti si još dete, o nasmejana,
I tako puna ptičijih šala,
Igračku grla si mi dala
I šljive oka mokre od grana.

Sviralo živa, tako si čista
i žena, žena uzdrhtala…
Na usni su mi ugledala,
mesto poljupca, dva vrela lista.

On uglavnom kaže ne

A srcem  kaže da

Da svemu što voli

Ne svome profesoru

Tako sad on stoji

I njega ispituju

Pa kad je sve probleme riješio

Odjednom obuze ga hudi smijeh

I izbrisa sve

Brojke i riječi

Datume i imena

Rečenice i zamke

Ne hajući za prijetnje profesora

A usred graje čudosne djece

Kredom svih boja

Na crnoj tabli

Simbolu nesreće

On crta lik sreće

pB

– A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,

A naročito kad zaboraviš nedjelju

Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;

I ništa ne moram da radim, i sretna sam, ne znam zasto…

I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao ako bi netko zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo…

Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.

Pjero,Klitandru nimalo sličan,

smota paštetu,tom posluvičan,

a bocama zagleda danca.

Kasandra u dnu avenije

nepriznate suze lije

na razbaštinjenog bratanca.

Arlekin,fakin , tuda mine,

smišlja otmicu Kolombine,

i, zanesen,uvis skače.

Kolombina ,začuđena sanja

da osjeća srca vjetra posred granja,

a u svome srcu neki glas što plače.

Na moje grudi  naslonjena
bila si mi desno krilo.
Kao da bi sterala
svoje milo, crno perje,
visile me tvoje reči
u svijetlo i bijelo nebo.
Uzbđenje. Tišina.
Sad sjedim  sam za stolom,
iz grudi krv mi teče,
nestajanje me tvoje boli…

pB

Neka to rade oni koji znaju,
ja ne.

Ne znam odakle znaju,
ali znaju.

Čemu strah,
ili radost,
ili oka sjaj,
kad svemu jednom dodje kraj.