Autor
Autor : Vedad Šabanadžović
No comments
Category Archives: Umjetnost
Tatjana Lukić – Snaženje
obećati sebi i držati se za riječ
smisliti zavičaj i usud
na koji je lako prenijeti svoj grijeh
baštu u kojoj među nevenim stasah
pijanog ciganina što me ukrade
i učeći varci kao čudo provede vašarima
smisliti bodu preko koje treba uteći
obećati pripravan i čvrst splav
-savlčadive prepreke
pred kojima se tvrda vjera neće dvoumiti
jednom naumu
posvetiti sokoljenje i sav vijek
tjerati njime uhodu svaku
sve potjere
i strah
-tek toliko da se hrabro hodi
ne čkati okončanje čudo
baviti se smejrno koračanjem
i trenom
Santa Maria della salute – Laza Kostić
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepse nosit’ lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
u pep'o spalit’ srce i lub;
tonut’ o brodu, trunut’ u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat’ u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma’,
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra’,
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al’ ipak neću nikoga klet’;
štagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al’ težoj rani nastade brid:
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu’,
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka sto sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. –
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al’ nezezene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepsi san mi postaće java,
moj ropac njeno: “Evo me, naj!”
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dusine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama ćemo pomerit’ pute,
suncima zasut’ seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Arsen Dedić – Ne daj se Ines / Prevod na Engleski
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugacijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si vise ukusa od mene.
Tvoja soba – divota – gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedeceg jutra oko devet do stanice.
I rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U vecernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda, slucajno, uz vrucu rakiju,
i sa svega nekoliko recenica lose prikrivena zelja.
Tvoj nacin gospodje i obrazi seljanke.
Prostakuso i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba objesena u zraku kao naranca,
kao narancasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih
tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva,
upotreba zajednicke kupaonice
i – molim vas ako me tko trazi…
Ne daj se, Ines – evo me,
ustajem tek da okrenem plocu.
Da li je to nepristojno u ovakvom casu,
Mozart, Requiem, Agnus Dei…?
Meni je ipak najdrazi pocetak.
Raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih
podataka nase mladosti,
koja nas pred vlastitim ocima vara i krade i napusta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkazi veceru,
prevari muza odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce biti jos mladosti, ali ne vise ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja necu imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost tesko pasti,
a bit ce ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovno pocinje kisa kao sto vec kisi u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se mijesaju:
glas majke, prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Jos malo setnje uz more i gotovo.
Ne daj se, Ines.
**
Don't give up, Ines.
Don't give in to age,
my Ines, to different moves and habits,
Because your room is still warm;
Cozy setting and rarities.
You had better taste than me.
Your room – splendor – your landlady in the hospital.
You were always distinctive
by the colour of your letters, by the gifts,
She walked me, the next morning around nine, to the station.
And a green bus chased by autumn wind
Like a leaf, going down a Belgrade slope.
Wearing my evening suit
I am surrounded by stares.
Don't give up, my youth,
don't give up, Ines.
Our acquaintance was long due
and then, by chance, with hot schnapps
and with just a few lines, a wish badly hidden.
Your way is ladylike and your cheeks rustic.
My bumpkin and my gentlewoman!
Then your breasts, bed,
And my room hanging in the air like orange,
Like an orange lamp under the green and blue waters of Zagreb;
in Proleterskih brigada 39. beside Grkovich.
Wet street further from the window and evening trolleys
buzzing.
Beautiful moments of nostalgia, love and poverty,
Using communal bathroom
and – Please if someone asks about me…
Don't give up, Ines
Here I am getting up, only to turn the record over.
Is that rude in a moment like this,
Mozart, Requiem, Agnus Dei…?
I still prefer the beginning.
I have access to another million of hers
and naughty data from our youth
That, right there in front of our eyes, deceives us, and robs us, and leaves us.
Don't give up, Ines,
Tear up the invitation, cancel the dinner,
cheat on your husband on your way for a hairdo
in some better hotel
Touch me under the table with your knee,
My generation, lover.
I know that there will still be youths,
But not another one like this – on average 1938.
I won't have anyone to stay young
with if all of you get old,
And that youth will be difficult for me,
But in the end you must be right,
Because I am alone on this shore
that you've left and surrendered half-heartedly,
And the rain is starting again the way it rains in November
in the islands.
Lead sea and pine sky.
Distant voices in the mix:
Voice of a friend's, mother, daughter, lover, boat, brother.
Rapidly picked up clothes before the rain
And the light disappeared with the whiteness.
A bit more of walking by the sea and that's it.
Don't give up, Ines.
Arsen Dedic
(1938 – 2015)
Aco Šopov – Spomenem li te
Spomenem li te – pa mi lik tvoj svane,
uzdrhti srce oceana
i ožive vulkani davno ugašeni.
Lava se pretvara u krv,kev kao lava plane!
Otadžbino , pjesmo neopjevana, pjesmo nespokojna,
ista kroz vjekove,kroz buljuke
kako za djedove,tako i za unuku –
krv će i nas spasiti!
Sšpmenem li te – pa mi sine tvoja slava
nestaju daljine
i sva je povijest kao ogromna lava
što se kao bodopad survava s visina,
a svijet nije veći od riječi
što se sa ovih strana moćno oglašava:
Oradžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna
krv će i nas spasiti!
Evo nas, Otadžbino, oboje u planimnama
u nijemom i prisnom razgovoru.
Zrak je čist i kao mač sječe.
Ti si pored mene nejvjernija žena,
smisao očovječeni,
istina poznata,nedorečena i nikome do kraja oglašena.
Otadžbino, pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna,
krv će i nas spasiti!
Ali ne krv rastanka i mržnje,
krv osvetom i gnjevom rasplamsana,
već on krv zbog koje se žena žrtvuje za muža,
muž za ženu i sina,
a sin zajedno sa njima za otadžbinu
zbog koje svi plamtimo kao od najboljeg vina.
Otadžbino,pjesmo nedopjevana,pjesmo nespokojna
spokoj u nama ćemo iskopati:iskopati od iskona!
Vedad Šabanadžović – Maza poslije praznika
Maza poslije praznika
Autor : Vedad Šabanadžović
Edgar Alan Po – Jednoj u raju
Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.
Prelijepi snu, ne trajes više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prosle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.
Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”
Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plešu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?
Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tušnih vrba vene.
Emili Dikinson – Stihovi 77
77
Nikad ne čujem riječ „bijeg“
Da krv ne počne brže ići,
Iščekivanje naglo se javi,
Gotova su mi krila nići!
Nikad ne čuh: pred vojnicima
Puna tamnica da je pala,
Al svoje rešetke – djetinji trgam
Tek da bih opet smalaksala!
Bodlere – Epilog
Na brdu sam stao ponad silnog grada
I promatram more kuća i zidina:
Bezbroj legla jada i bludnih naslada.
Gdje strahote cvatu ko cvijet crnog krina.
Sotono, skrbniče moga srca u stravi,
Znaš da plakat neću na pogled s visina.
Već u žudnji strasnoj, ko razvratnik pravi,
Opit ću se gradom – bludnicom mamenom –
Što me svakim trenom ushitom zatravi.
I dok zora spava u velu maglenom.
Težak, mrk i bolan, kad na noćnom logu
Tašto zapaluca pod modrom koprenom,
O, uvijek se divim besramnom brlogu!
Lupeži i drolje zabavljaju bolje
Neg što sitne duše i pojmiti mogu!
Marina Cvetajeva – Strpljivo
Kablovi VIII
Strpljivo kao što se drobi kamen,
strpljivo kao što se čeka smrti amen,
strpljivo kao kad dozrijeva vijest,
strpljivo kao što se gaji osvete žest –
Čekaću te. (prsti zgnječeni u pest:
tako monahinju čeka naložnik).
Strpljivo kao što rimu čeka svijest,
strpljivo kao što prsti nokte nalaze,
Čekaću te. (skrušen pogled,
grizem usne. Pločnik. Poprsje).
Strpljivo kao što bi nježnost mogla,
strpljivo kao što se niže biserje,
Škripi saonik, u odgovor vrata
škripi: vjetar s tajge zanemoća.
Najviša je povelja predata:
– Smjena carstva i ulazak plemića.
I u dom:
Nezemaljski broj,
ali moj.
pB