Bleki – Voli me mili moj

 

Riječi gube smisao

kada bježe

oplakujuć sudbinu

zapisanu u zvijezdama

 

kada u zakutku njenih očiju

slutnju

suzu osjetiš

a voli te više od  mladosti svoje

 

privije se uz tebe

ne šapće molitvu Nebu

kasno je za nju

i vas

 

pritisli kalendari

kao prelijepog života ožiljci

stišće ti ruku

ljubavlju

 

ne žali usne

ni mirise krhke ruže

u srcu djetinjem  čednost odjekuje

grli me ljubi me

 

sada i danas

voli me mili moj

to je  za našu vječnost

ezelsku

 

suton miriše

konačnim osvitom

a na Levantu

i dalje sunce izlazi


































												

Bleki – Ženi Čarobnoj

Bijela dama

Mjesečava Bajka

 

Čarolija u suton

Čarolija

Krajolik snova

Vjernost MBS

Čarolija MBS noći

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

Sunčica

Bleki

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

Bože milostivi

oprosti joj 

dijete je

i čuvaj je od zla.


												

Bleki – Ne , ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to

kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radovanja

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima

sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to  poslijednji put.

Ne , ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti

raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan

dok nju boli,

a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona,

mnije mene manje boli.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine

i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnnama na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili

život bi vam se slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to

kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod

držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već  ljubav slave,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava

 na lijevo rame  nam slijeće 

jednom po jednom.

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

Tačno u vrijeme

kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji,

u osvit Božiča.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj  noći.

Aleluja.

 

























Bleki – Ja ljublju vas ,  navsegda

Autor

Hajro Šabanadžović

Sanjar

Njena ljubav je kao modrozelena rijeka

Ljetna ljubav

Uzburkano podvečerje

Rijeka vjernosti

Muzika stara

 

Kad me zbrkana tuga u srebreno čelo strefi

sjetim se tihih podmoskovskih vječeri

jednog davnog zaljubljenog ljeta

kada osviti i sutoni bjehu jedno

blagorodni nijemi svjedoci

očaja bez mnogo riječi

 

znadoh tada reći samo

djevuška ja ljublju vas

 

i dala mi da je ljubim

i još štošta  

u tami

samo naših

podmoskovskih večeri

u trošnom Kaštelu bez sna

 

kraj kristalne rijeke valima zakletve

smejala se srcem čednim

dizala obrve tugom

uzvraćala nadom

navsegda

 

uh

 

iskrom bez povratka 

usudom čelične zavjese

silom razdvojiše to 

neizbrisivo i djetinje

ja ljublju vas

navsegda

 

i evo

cio život poslije

u krhkom srcu mome

još uvijek plešu

i djevuška i rijeka

 

anđeoskom ljepotom

sjaje

muziku

ljubav

kao eho

kao san

prelijepog života

zauvik okovanog

rijekom vjernosti

 

moja snena duša  

još uvik 

drhtavo  rumori

u podmoskovlju

u nezaboravu

taj prelijepi san

iskovan u  jecaju

u boli 

plavetnog neba

talasa beskraja krik

 

ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto mila

navsegda






















												

Bleki – Gospoda slavim

I danas je kao i uvijek

bjelina Nebeske  ljepote

dobrotom obasjala moje  djetnje srce

Svaki dan je novo rađanje

neprestano  umivanje vjerovanjem

Život čudesni

ispunjen  nježnošću i ljubavlju

bez  teških riječi

Srce pjeva

neizmjetnim radovanjem 

kojim dodirujem djecu i žene

kojima se vrijeme

u nježnosti njihovih čednih duša

ne inati

I pokojem čo'jku

ako ih još uvijek  ima

Sve nešto mnijem

koliko je prelijep i jednostavan život

po zamisli  Stvoritelja

Samo prihvatiš milodarje

koje  se neprestano nudi

bezuslovnu ljubav  milost i dobrotu

i ne treba vam ništa više

Čitav univerzum  

blagorodan i uzvišen

postaje dio vas

Osmjeh na licu

nježnost na usnama

mekoća u dodiru

blagost u srcu

ispunjenost u duši

Zar je teško bezuvjetno podariti

topli pogled

iskrenu riječ

oo srca smješak

pružiti ruku

i onda

ruka u ruci

sneni zagrljaj

laki dodir usana

nježnost u dodirima

sve   treperi

uznosi

Život postaje vječnost

Dok  blagi povjetarac

raznosi milinu dunjalukom

nemam izbora

kleknem

nijemim

Njegovu  ljepotu

dok mi suze

slaveći Njegovo ime

umivaju  lice

Bog je Milostiv

Alelujah






















												

Žal





Oni koje otjeramo

tragove duboke ostavljaju

posute ljubavlju

i obećanjem

vratiću se mila

kad djevičanske ljubičice

rosom zasuze





Dobri se nikad ne vraćaju

šapće joj zaljubljeno srce njeno

Bleki – Umor iza rešetaka

 

Autor

Hajro Šabanadžović

Trnje i ruže

 

Krajolik majskog cvijeća

 

 

Čežnje zakopane duboko u nama

 

Umor iza rešetaka

 

Đardin  ljubavne nježnosti i ljepote

 

Prolaze magle i bure

godinama posnim

sutonima blagim

raznoseći mirise jasmina

maslinovom gorom

 

hučale  nevere i oluje

decenijama hladnim

svitanjima nježnim

utapale ljubavnu strast

o hridine beskraja

 

ne primjetivši godine što brode

nepovratu odra

bijelim udovičkim  ružama tkanim

bježeć smiraju tihom

umor iza rešetaka

uzdahe sve rjeđe

bolnom tugom diše

galerija tišinom nijemom

mre

 

kraj razapetih jedara prošlosti

na krmi ispranoj dugom

sa kormilom u ruci

starac sijedi

čvorove tegobnih kalendara mrsi

razvezuje

jednu po jednu

uspomene koje gasne

bolom neprebolnim

 

skuplja ledene kristala srca

rasute po jarbolima tuge

sanjajući cvrkut nježni

prozračni  eho  koraka

čudesne žene  bijele

što poput čarolije

ka njemu hodi

osmjehom

dolazi

 

Ehej

kormilaru vremešni

okreni čvornate ruke

savršenoj ženi

primi je za ruku

zagrli je nježno

najnježnije

budi joj vodič

podari joj kormilo

u slijepoći tmine

obasjaj joj pute

ljubavlju

za vjeke vjekova

 










												

Bosna zemlja Božije milosti

Modrinom i plavetnilom je okupana Bosna

zemlja naša

to je boja čudoređa  i sna

Bog Milostivi je tom ljepotom nju darivao

i zasja Bosna  Zemlja  Božje milosti.





U njoj sniju dobri ljudi Bogu mili

I Sarajevo Grad čednosti

Mnogo ljubavi  nježnosti i ljepote

u Zemlji toj i Gradu njenom imade





tu muzika i sevdah  sve je

časnost  ih želi poklanjati

i pružati ruke svima

avaj





Bosna je zemlja boli i tuge 

 mnogo, previše nestajanja

žao kćerima i sinovima njenim

njene darove mnogi ne žele da prime

život i smrt

ljubav i ne ljubav

radost i tuga

nježnost i nerazumnost kao neumitnosti

preplitanjem

vode na putanje zvijezda i maglica

od kojih Samilosni nove svijetove gradi





samo Bosna zemlja Božije milosti 

ljubav i milost

i Sarajevo  Grad čednosti

uvijek bivaju

I to je sva priča

Modra rijeko vječna

Bleki – Sve nešto slutim

 

Ledeno jutro

San o ljubavi

Dobro jutro

Jube  moja

izvini ako te budim

do jutra ima

tako mnogo

ktomu ponoć i nedodir

miluje raskoš tvoju

znaš

volim usnulu da te gledam

tada moji sni

neće da spavaju

od mene bježe

hoće sa tobom da luduju

kažu toplije

i sigurnije im kod tebe

lažu me

hoće da se maze

ušuškaju u ljepoti  tvojoj

pomislih reći

međ  njedrima

skutima tvojim

bojeći se da ne smijem

zaustavih se

nešto mi šapuće

biće vremena

Ne znam šta je mojim snima

malo poludjeli

blude

valjda se zaljubili

stvarnost i snovi nikad nisu iskrivljeni

oni su tako prirodni i podatni

samo su ljudi nevjerni

sve nešto slutim

neuviđavni ja






















												

Jutro sa Blekijem – Svjetlosna djeva

Autor

Hajro Šabanadžović

Snježni bor

Jesenja idila

Svjetlost

Pahulje Grada čednosti

Naše nebo

Jednoć skoro

hudi sniježni bor

mnije

ne sklapam trepavice

bojim se bjega slika

a dušom lebde

nekoć davno

o vremenu

u vremenu

najčešće o jeseni

zvao bih te djevom

poklonio ti šapat srca

ukrao iz kule

s vrha usnulog dvora

da te zlo ne dotakne i…

dalje je bajka

ovočas s potomcima

zaboravljeno uživam

u tvojoj djetinjoj ljepoti

što dariva mi nevinost

osmjeha svjetlosnog

kao snježni kristali

što nalaze dom

u srcu mom

Molim naše Nebo

brani je od zla

podari snenoj ljepoti

svu sreću koju sanja