je vatikanski hrišćanski sud za “pravedne” krivične postupka prema ljudima za koje crkveni oci odrede da su krivovjerici.Osnovana je prvenstveno radi Bosanske Bogumilske crkve i Francuske paterenske crkve. I patareni i bogumili su su Vatikan proglasili heretičkom crkvom, leglom zla i antihrista ,razvratničkom i pljačkaškom crkvom,koja otima od naroda radi vlastitog bogaćenja.
Za uzvrat Vatikan ih je proglasio hereticima i osnovao strašni sud inkviziciju,Inkvizicija i njeni sljedbenici su kumovali smrrću i nesrećama stotina miliona ljudi.Konačan zboj genocidne sume se neće nikad ustanoviti,niti je to Vatikanu i sljadbenicima u interesu.
Svaka vatikanska podružnica je imala svoju inkviziciju: papinska,biskupska,mletačka, španjolska,rimska …
Ne zna se koja je bila ubojitija i monstruoznija.Mučenja, pljačke ,silovanja,ubojstva i spaljivanje na lomačama, mučenje na najokrutniji zvjerinji način karakterišu Vatikan od 1075 god. do današnjih dana.
Sedam miliona žena je spaljeno na lomači po odlukama vatikanskih inkvizicija.
Stotinr miliona haman milijarda pobijenih zemljana po nalogu hrišćanskih otaca,
( Dostupni podaci. Stvarni će se znati na Sudnjem danu. Tada će se objelodaniti svaki detalj svih monstruoznih djelatnika udruženog zločinačkog poduhvata protuv Boga Ljubavi i ljudi.)
I Vatikan će nama o ljubavi , samilosti i saživotu zboriti!?
Kada se budem opraštao ja pjevaću ti o ljubavi i životu , jube mila. I zamoliću druge da ti pjevaju o ljubavi i odlasku.
Niko ne zna zašto se nešto dešava, slijedom kojim se dešava.
U nebeskoj harmoniji svako , pa čak i najbolnije Zašto? ima svoje Zato!.
Ali voljene u nestanku najmilijih najviše boli upravo neznanje tog zašto i zato.
A onda shvatimo da nismo previše zatečeni viješću da je Dobri Čovjek usnio. Malo tužniji jesmo , ne previše. Jer …
Tako odlaze dobri ljudi. Tiho , mirno , dostojanstveno. I iznenada. Sada ih vidiš sa blagim osmjehom na licu, dobrotom u očima , ljubavlju u srcu i nježnošću u rukama , plemenitošću u duši , a već tren poslije usniju .
Dok ezan miruje , zvono katedralskog tornja skoro nijemo otkucava ponoćnu uru , a Nebo ih sebi pozove , da tamo sanjaju neke nedosanjane snove.
I u odlasku svome Dobri se mole , da praznina koju ostavljaju neće previše boljeti voljene, jer živjelo se i voljelo. Radovalo i milovalo.
Nas je život nekako ” naučio ” da u svakom “nestajanju” i bolu , ljubav i život slavimo.
Ne znamo zašto , iako nije baš vrijeme za poeziju i muziku , u nama se javljaju sjećanja i neke slike koje iskre uz pjesme koje nam , zaista , sasvim nenadano odjekuju u mislima.
Slutimo da ih Dobri šalje voljenoj Ženi , da premosti nenadane sate bolne i neutješne praznine, koji se javiše nakon vijeka ispunjenog života.
Djeva u bijelom
snena od dodira
raznježena od davanja
lebdi tišinom purpurnog svitanja
reče joj
ti si moje more Jadransko
more plavetno more beskrajno
dok se plavet njena talasala
poslušna kao uzburkano more
Prvo se javi kristalni Biserin glas i krik:
…Nikad više, milo moje, nikad više!…
Nikad više onog leta,
nema zašto cvet da cveta. …
Otišlo je, milo moje, otišlo je!…
U mislima bdije lik umorne i tužne žene u crnom, sa šeširom i koprenom , čija se krhka ramene , prigušenim jecajima tresu , dok crni flor prinosi usnama i bolnom srcu svom.
Ova njena noć nije za tango
draga mi je tužna
boli je život
a ne bi trebao
prelijepa je
dahom proljeća diše
ljetni plam joj venama teče
raskoš jeseni boji joj dušu
čednost zime je njena bol
a sve se stopilo sa rosom
rijetke rubinove ruže
prelijepog tijela u cvatu
dok večeras sanja dragog
koji je skršio ljubav njenu
za par nebeskih oblaka
ne večeras nikako nije noć za tango
Taman se prvi glas gubi i muzika tiša, javi se recital pjesnika Dedića …
Nisam ti dospio reći Što si mi sve dala, Sada je već kasno, Al’ mislim da si znala….
Eh da si mi vjerovala ti bi meni srce dala a ja bih ti odao veliku tajnu samo jednom se živi…
Da , znala je ljepota mila ! Žene uvijek znaju kada su dušom i srcem neizmjerno , za čitav život , voljene.
Kao muzika stara
život priča
u kosi njenoj
srebreni mjesec se zapleo
osmijeh zvjedica na usne položio
grudi joj se nemirno bibaju
kao lahoraca nježnog let
grč obnaženom nevinošću vrišti
Zatim se u sjećanje uvlači krajolik mora Jadranskog , mora dubokog , poput neba dalmatinskog plavetnog i prelijepog , ponekad gorkog. A usud djeva , labudica bijela i garava , zaleđena u pokretu , zaleđena u vremenu , kraj jezera suza i boli , iz oka jednu suzu gorku pušta , da joj niz lice slazi , dok glas onog dugokosog ubija um:
…Ti ne plači koju jubin tako život da bi za još uru s tobom nije ovo partenca od voje jube moja, dušo, duše moje…
u bajci šta je snivan ima jedno poje posađeno maslinan gori, više mista priko ceste i pruge,
kamenon gromadon štićeno od bure sa sjevera, šikaron zareslo tuđe poje na zapadu neda vitru da ga tuče, od istoka sunce ga zoron ranon obasjava, miluje i grije, a more mu lelujavo, s juga, miris slani kapi donosi u litnjoj vrelini sutona
Ne ide nam ovo opraštanje od dobrog čovika kaki je to u narodu običaj . Ali nismo krivi ća nas njegova muzika tura u sićanja lipoga života , ća ga je vridilo živit, ća ga triba štovat i za kim ne triba žalit, jer bija je , ća ga morbin slutidite : prilip.
I ća očekivat od artišta Dobrog nego da će potpuri i svoj odlazak završiti sa svojim vjernim prijateljima, sarajavskom rajom, koja ga gore čeka.
Kemica uzima gitaru i kotrlja napolitanski sevdah kroz noć punu blistavih zvjezdica koje ljubav slave:
…Dušo moja, i kada krenem Tako bih rado da se vratim Ti ne znaš da je pola mene Ostalo s tobom da te prati
Ostalo s tobom da te ljubi Kad budeš sama i bude zima…
Odlazeći čovjek otkida lati stihova poklonjenih jednoj djevi , u nestvarnoj Galerija Bosna zemlja Božije milosti:
volim te ludice mila
oprostićeš mi umor moj na počinak moram poć oćuti nam nevinost svitanja naših
i molim te ne vlaži lice rosom kunem se ja čekaću te
I sasvim normalno , za kraj prijatelji Davorin i Indexi i nježna balada skladana za ovi neveseli čas njihove nikad završene ljubavne poeme.
Pimpek podiže ,ovaj put umjesto klipače , čašu sa kurvazijeom i nazdravlja. Čaršijac i mahalaš u njemu ,imputira da je život ponekad sličan prefiksu u imenu oporog pića.I pjeva:
Idi sad, druže moj ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj divi putu mom tu je kraj umoran ovdje ja ću stati, želim mir
Kad ne bude mene kad me skriju paprati, travke i šaš kad ne bude mene ljubit’ ću je pjesmama svojim…
Niko nije znao da je Dobri srcem i dušom pisao prelijepe ljubavne pjesme samo za nju , jedinu ljubav svoga života.
Niko ne zna koliko sam te volio.
Znao sam mila sve sam znao i kako si mi voljela dok tugom tvojom milovala si oči moje pobijeljele od boli a niko ne smije znati koliko sam te volio
Znao sam jedina uvijek sam znao i zašto si me voljela dok rukom nježnom srce mi miluješ na počinak ti odlaziš a niko ne smije znati koliko sam te volio
Znao sam ljubavi sve sam znao i koliko si me voljela dok tijelom bolnim bol mi gušiš uh i dalje živjet moram a niko ne smije znati koliko sam te volio
Ja , eto , voljno i skoro od riječi do riječi , prenesoh poruke koje dobri čovjek posla voljenoj ženi . Osim jedne. Njom će je , kao i uvik , djetinje , nježno i mazno , u noćima dugim i hladnim , u snu grliti i grijati :
“Ti ne brini i ne plači dušo duše moje
dobro sam, nisam sam , ima nas dvoje
dva dječaka tvoja koja pomno paze na tebe
ljubavlju ne damo da ti vrime ledom srce zebe.”
A danas je kao i obično sunčan i prelijep dan , kao stvoren za tugu i bol , ktomu i za sjećanje i ljubav.
Dan sa snovima
leprša
Tišina sni
i kad kiša pada
i kad tuga bane
život je prelijep
ponekad bolan
i pitaš se
a gdje sam ja
jer
sutra je novi dan
uvijek sunčan nasmijan
Neka je blagoslov i mir Božiji s tobom , dobri čovječe !
*
( Nadam se da će nam se oprostiti ako se neka greška ili nesuvislost potkrala i što smo dio te pjesme objavili za kraj ovog sjećanja.)
73*Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona “firaunka” Eva, naša pomajka nam natakari praoca Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.Nama k'o mrsko zbog toga,biva.
74*I ko kaže žene nisu moćne.”Jesu , samo zaboravile svoje moći. Ili čekaju pravi vakat?Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama, kuka ko godina ,za njenim slavnim vremenima.
75*Čudno, zamišljeni smo , dani su ko leptiri procvjetaju u jednom danu i nestaju kao pupoljci, na njegovom isteku . Nikad niko nije zabilježio da jedan dan traje dva dana.
76*I oni nama zemlja ravna. Popadali bi ko olovne kugle izbačene iz topa koji slijepljuje eskadrilu u komadu.Ova metafora je zapisana da bi se neuki ibretili odakle nam i š'a nam to znači.
77*Vlast je bezobrazna jer njeni predstavnici nemaju obraza…Vlast je bezobrazna jer njeni predstavnici nemaju obraza…Ne bojte se, nismo skrajnuli. Samo se vježbamo , da ne zaboravimo
78.*Mi pametni kao i uvijek, mudro šutimo o mudrim stvarima. O ljudskoj gluposti meremo po vazdan tabiriti i naglabati,ali čemu i kome.
