Sve mi je misli poremetio.Sve češće osjetim neku drhtavicu i čežnju i pitam se da nisam nešto umislila…
Prva noć po privođenju je krenula napriliku ovako.
Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila.Tako nalaže pravilo službe.Ništa bez magnetofona. On je svjedok i zakon.
Ja smislila ,malo ću se za svaki slučaj malo strogoće igrati i to je to.
On me gleda, blagim telećim pogledom, smješka se, ko djete na tuti i pita:
-Malena moja, šta ćeš nam to naviti, sat i ljetni stađun kažu ovdje negdje okolo rok, muzike mora biti.
Koji drznik, par prostih rečenica ,mnogom razložnošću i prošlpšću diše .
On mene, dva metra sa štiklama, jedru, punu, čvrstu i dugonogu svako malo naziva malena i još svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za četri stađuna plakati .
A onda me nešto štrecno skoro da izgubim dah i nešto me presječe. Morala sam sjesti.Otkako sam ga privela,dah me sve češće guši, neda da dišem.
Dodo me uvije tako zvao: malena moja i nikako drugačije.Iako sam sjedanjem izjednačila pozicije, još uvijek sam za pola glave viša.Gledam ga strogo policijski , ali mozak na drugu stranu vuče.
On nešto zna! Osjećam, on zna nešto što niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao malena moja, ali bio je moje visine i žilet viši.
Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slušali, jer je nama i ljeti tako lako, nepodnošljivo lako ,živjeti bilo. I nije nam život nimalo na njihov nalik bio.
Ja ga gledam strogo po policijski.Čak se ne pitam odakle mu sve to.Sutra će on meni da leti.Večeras je kasno.Imam ja dušu, iako sam policajka.Ne valja čeljade u noć puštati.To što sama sa njim,noću u praznoj kući,ništa mi ne znači.Nemam ti ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.
On se smješka više radoznalo i sasvim malo zamišljeno. Ni on nema straha.Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava.
Vidim da se ne pita : šta me snađe ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita šta će sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost neka i nježnost iskre, nekako tiho i nenametrljivo, razoružavajuće nevino.
Zaustim da ga pitam…
On odmahuje glavom i prst na usta stavlja.
Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da ćutka.
Još od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi više u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi dođe.Sad više nisam ljuta , već ogoljena, razoružana golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalošću skrivam.
On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne čaše i flašu kurvoazije vadi,donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja.Odlazi do trpezarije tacnu i podmetaće nosi i par sendviča.
-Ostalo od plača,grehota baciti.Ima još.Izvini plač nije još na red došao.Ja malo pobrko.Doći će.Vidi se da ja ovo nisam pravio.Previše sapuna ima.
Preneražena sam.On ko da je u svojoj kući,a ja mu gost.I kao da je bio u mojoj kuhinji..Zna gdje šta stoji i gdje će što naći.Ništa ne pita.Samo uzima i nudi.Nemam vremena da se naljutim,a on novi ispad pravi.
Uzima diktafon , otvara balkon i na njega ga odlaže. Ruke put djeteta izvrće, ko da se čudi i pita: šta će nam,ovdje nema nikakvih tajni.
Komodi sa gramafonom prilazi i rovi po pločama,pa ih nekim samo njemu znanim redom slaže i preslaže.
Malo, crticu jednu ,na čelu se mršti,jednu na gramafon stavlja, druge složene ploče pored njega odlaže.
Vraća se do stola sipa po prst pića u staklo što blješti , ciganku i zlatni upaljač, iz džepa vadi.
Trznem se, mahalaš je to i pogledam na šank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.
On prati moj pogled, ruke širi ,kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do šanka i pred mene giganku i zlaćani upaljač stavlja.
Produži do komode ,pušta da gramafon muziku lije.
Iznenađena sam, klizi meni najdraža kompozicija; Bahova tokata i fuga u D – molu. On je neki luđak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali nekako polako zrnce po zrnce.
Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pruža.
Da li je on blesav ili lud.To mi niko od Dode nije radio.Nisam dala i niko nije smio.On samo sliježe ramenima,kao da kaže: ko ti kriv.
Ja san zabezeknuta, ka bi moja nona pizdila.
On čeka i osjeti kako mi se pluća opuštaju, pa istovremeno uvlačimo dimove , ja u svoje kršne, on u svoja , recimo , mladalačke grudi.
Muziku ćutimo i uživamo . Svakako je opuštajuće, Mali vještac zna znanje.
Meni pomalo neugodno i ljuti me to što on ne gleda u moje grudi ko drugi.Kao da ne vidi rasnu ženu pred sobom,već krhku djevojčicu kojoj treba princ da je spasi.
Bolje ga pogledam.Da, zaista, jako liči na Malog Princa ,samo nije plavokos.Možda su mu zato oči i misli nevinije.
Ovaj mir je nesvagdašnji i čudan, težak i pomirljiv , kao da diše.
Cigare smo ispušili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja znači mogu da ga nešto pitam .
U pogledu je izvoli moja malena. Ja to znam.
Vidi drznika.On meni opet moja malena To on meni, nešto , ko biva odobrava. Prije nego što neku ljutnju počinim , samo od sebe mi izlijeće.
– Ko si ti.
On tužno, zaista tužno odahnu i progovori , prvi put kako je doveden.
Polazeći od aksioma da je Uzvišeni Bog , u svojoj savršenoj plemenitosti ljudskim bićima podario milost, ljubav i razum – sve potonje je kristalno jasno. Krajnja granica ljudskih mogućnosti je ona tanka linija koja razdvaja plavet neba i modrinu mora. Kako smo tvorci vlastitih granica i iako nam možnosti kažu da je to apsurd , ništa nas ne sprečava da pokušamo dostići tu liniju. Možda u tom letu dosegnemo neke druge naizgled nedostižne ljepote i čarolije i bar na kratko pobjegnemo od nametnutih ljudskih granica, koje su uglavnom nametnute , vještačke, neubjedljive i promjenljive.
Međutim čovjekovom bitku je prikalemljeno ono čuveno – a l i … :
Učmali okovi malograđanštine u sudrugarstvu sa osobnim kompleksima , zapisani u genomu ,dominiraju skoro vaskolikim pučanstvom. Percepcije svakog pojedinačnog subjektiviteta su kao nakaradno uljepšani odraz u iskrivljenom ogledalu realiteta. Svaka individualnost sebe vidi pametnijom, ljepšom, zanimljivijom, važnijom , posebnijom … , u svakom pogledu respektabilnijim od onoga što je karakteristika date pojavnosti. Uslovno poremećeni modus vivendi dovodi do anoreksičnih i sociopatkih devijacija ličnosti koje često za posljedicu imaju bipolarni poremećaj, čija je psiho patologija mnogo šireg spektra od podnošljivog.
Etablirano psiho-fizičko i materijalno-statusno nasljeđe predaka je duboko urešeno u ljudskom umu . Iz labaratorija odgoja, kovanih teškom roditeljskom paskom , ali i nebrigom za osnovnim potrebama nasljeđa, u sprezi sa kontradiktornim uticajima rigorozno klasno-sociološkog ozraćja , finalizuju datu malenkost, uvodeći je u nepodnošljivo mukotrpnu tlapnju bivstvovanja.
Sve pređašnje postavke su date bez upliva Nebeskog nauma, jer ga većina zaboravlja ili iskrivljuje uzvišenu datost Božije ljubavi, milosti i dobrote. U vlastitoj , ničim utemeljenom nadobudnošću ljudi su jednostavno pobjegli od bezuslovnosti Dobroćiniteljstva. Ili su jednostavno sve Njegovo bacili iza leđa, nemajući vremena i namjeru da se osvrću na predodređenost iskona.
Bježeći od zapisanog , istrajavajući na evidentnom siromaštvu duha , na teži naćin se dolazi do spoznaje da se od usuda ne može pobjeći . Kakav si – takav si ! Neprikosnoveni status quo. Ali tada biva kasno, jer ljudsko vrijeme je neumitno i ograničeno, a leti brzinom svjetlosti. U tom lutanju kroz vjetrometine malograđanštine i udovoljavanju uskotračno egoističnih praznina, insan jednostavno izgubi sebe. Više ne shvata vlastite granice , visine i nizine i postaje nemarno klepetalo opterećeno svojom nesvrsishodnošću , izgubljenošću, jalovošću … i napose ispraznom stvarnošću i neverom prema samom sebi…
( Insert iz nedovršenog romana – “Razgovori sa nerođenom kćerkom” )
On se ne da omesti,gleda me,smiješi se i nastavlja.
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama.
Dok se širila tragala je za jednim mjestom u toj tami gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.
Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prešinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.
Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi.
Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi pokloni svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedu razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.
Čedo toliko nerazumno biva pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva.Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.
Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.
Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.
Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom. “Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”
Koje li šturosti i bedastoće.
Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.
“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”
Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šat god hoće.
Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu.
Svjetlost je,ona tiha ,milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.
No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.
Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo.
Sutra ću ovu neobjašnjivu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog.Nije za apsa,nije lud i nije opasnost za ljude.Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije,ko ga zna,ali ja neću da se bakćem s njime.
Ja se malo zaplela u priči.Kada sam pomenula jutro poslije onoga i kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;
Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:
Sutra mili,sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.
Najnoviji apel , odnosno prizivanja ustaško četničkih klanja , razrooke pijačarske fukare upućem robijaškom picek bezusniku Draganu Čoviću nas podsjeti na zapis od prije čeriti godine koji otkriva istu retoriku .
