Niko ne zna zašto se nešto dešava, slijedom kojim se dešava.
U nebeskoj harmoniji svako , pa čak i najbolnije Zašto? ima svoje Zato!.
Ali voljene u nestanku najmilijih najviše boli upravo neznanje tog zašto i zato.
A onda shvatimo da nismo previše zatečeni viješću da je Dobri Čovjek Janes Tadić usnio. Malo tužniji jesmo , ne previše. Jer …
Tako odlaze dobri ljudi. Tiho , mirno , dostojanstveno. I iznenada. Sada ih vidiš sa blagim osmjehom na licu, dobrotom u očima , ljubavlju u srcu i nježnošću u rukama , a već tren poslije usniju . Zvono katedralskog tornja skoro nijemo otkucava ponoćnu uru , a Nebo ih sebi pozove , da tamo sanjaju neke nedosanjane snove.
I u odlasku svome Dobri se mole , da praznina koju ostavljaju neće previše boljeti voljene, jer živjelo se i voljelo. Radovalo i smijalo.
Nas je život nekako ” naučio ” da u svakom “odlasku” i bolu , ljubav i život slavimo.
Ne znamo zašto , iako nije baš vrijeme za muziku , u nama se javljaju sjećanja i neke slike koje iskre uz pjesme koje nam , zaista , sasvim nenadano odjekuju u mislima.
Slutimo da ih Janes šalje voljenoj Ženi , da premosti ove nenadane sate bolne i neutješne praznine, koji se javiše nakon pola vijeka ispunjenog života.
Prvo se javi kristalni Biserin glas i krik:
…Nikad više, milo moje, nikad više!…
Nikad više onog leta,
nema zašto cvet da cveta. …
Otišlo je, milo moje, otišlo je!…
U mislima bdije lik umorne i tužne žene u crnom, sa šeširom i koprenom , čija se krhka ramene , prigušenim jecajima tresu , dok crni flor prinosi usnama i bolnom srcu svom.
Taman se prvi glas gubi i muzika tiša, javi se recital pjesnika Dedića …
Nisam ti dospio reći Što si mi sve dala, Sada je već kasno, Al’ mislim da si znala….
Da , znala je Gordana ! Žene uvijek znaju kada su dušom i srcem neizmjerno , za čitav život , voljene.
Zatim se u sjećanje uvlači krajolik mora Jadranskog , mora dubokog , poput neba dalmatinskog plavetnog i prelijepog , ponekad gorkog. A usud djeva , labudica bijela i garava , zaleđena u pokretu , zaleđena u vremenu , kraj jezera suza i boli , iz oka jednu suzu gorku pušta , da joj niz lice slazi , dok glas onog dugokosog ubija um:
…Ti ne plači koju jubin tako život da bi za još uru s tobom nije ovo partenca od voje jube moja, dušo, duše moje…
Ne ide nam ovo opraštanje od dobrog čovika kaki je to u narodu običaj . Ali nismo krivi ća nas njegova muzika tura u sićanja lipoga života , ća ga je vridilo živit, ća ga triba štovat i za kim ne triba žalit, jer bija je , ća ga morbin slutidite : prilip.
I ća očekivat od artišta Janesa nego da će potpuri i svoj odlazak završiti sa svojim vjernim prijateljima, sarajavskom rajom, koja ga gore čeka.
Kemica uzima gitaru i kotrlja napolitanski sevdah kroz noć punu blistavih zvjezdica koje ljubav slave:
…Dušo moja, i kada krenem Tako bih rado da se vratim Ti ne znaš da je pola mene Ostalo s tobom da te prati
Ostalo s tobom da te ljubi Kad budeš sama i bude zima…
I sasvim normalno , za kraj Janesov i Gogin prijatelj Davorin i Indexi i nježna balada skladana za ovi neveseli čas njihove nikad završene ljubavne poeme.
Pimpek podiže ,ovaj put umjesto klipače , čašu sa kurvazijeom i nazdravlja. Čaršijac i mahalaš u njemu ,imputira da je život ponekad sličan prefiksu u imenu oporog pića.I pjeva:
Idi sad, druže moj ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj divi putu mom tu je kraj umoran ovdje ja ću stati, želim mir
Kad ne bude mene kad me skriju paprati, travke i šaš kad ne bude mene ljubit’ ću je pjesmama svojim…
Samo rijetki su znali da je Janes Tadić srcem i dušom pisao prelijepe ljubavne pjesme samo za Gordanu Magaš , jedinu ljubav svoga života.
Ja , eto , voljno i skoro od riječi do riječi , prenesoh poruke koje dobri čovjek Janes posla voljenoj ženi . Osim jedne. Njom će je Janes , kao i uvik , u noćima dugim i hladnim , u snu nježno grliti i grijati :
“Ti ne brini i ne plači dušo duše moje
dobro sam, nisam sam , ima nas dvoje
dva dječaka tvoja koja pomno paze na tebe
ljubavlju ne damo da ti vrime ledom srce zebe.”
A danas je kao i obično sunčan i prelijep dan , kao stvoren za tugu i bol , ktomu i za sjećanje i ljubav.
Neka je blagoslov i mir Božiji s tobom , Janese Tadiću dobri čovječe !
*
( Nadam se da će nam se oprostiti ako se neka greška ili nesuvislost potkrala i što smo dio te pjesme objavili za kraj ovog sjećanja.)
u bajci šta je snivan ima jedno poje posađeno maslinan gori, više mista priko ceste i pruge,
kamenon gromadon štićeno od bure sa sjevera, šikaron zareslo tuđe poje na zapadu neda vitru da ga tuče, od istoka sunce ga zoron ranon obasjava, miluje i grije, a more mu lelujavo, s juga, miris slani kapi donosi u litnjoj vrelini sutona
na ulzu volat o crveni ruža šta si ih ti, ono davno u našen snu sadija, pa se priko kamenon popločana puta ulazi ispod odrine, kroz debeli lad prema kućici
s live i desne strane nasuta je zemja a na njoj se koćoperi smilje u cvatu među grmovima ružmarina
pa se mišaju mirisi mora, cvića, rascvali ruža u ti desetak metara do doma
Da bi se “Al-Nakba ” bolje objasnila i shvatila , teba je staviti u kontekst historijskih zbivanja tokom skoro dva mileniujuma.
Jevreji su kroz čitavo svoga postojanja uglavnom bili bezemljaši. Lutali su i tragali su za mjestom koji će zvati svojim domom . U Stari zavjet su Palestinu ili zemlju Filistejaca upisali kao svoju . Ali Sveta zemlja je bila oduvijek naseljena. Bila je dom Knaanaca, Filistejaca ,Feničana , Hetita , Egipćana ,kasnije Edomita, Moavaca, Amonaca ,Aramejaca…
Nije tema studije , ali mnogi tvrde da Isus nije Židov već Aramejac … Međutim teorije zavjera ne simpatišemo i ne uvažavamo, jer skoro nikada nemaju naučnu i historijsku utemeljenost.
Ovim Svetim čvorištem , vjerovatnim pupkom civilizacije , na trodjelnici između Europe, Afrike i Azije ,osim domicilnog stanovništva vladali su i sukobljavali se Hetiti, Egipćani, Asirci, Babilonci, Perzijanci, Grci, Rimljani, Bizanti, Arapi, Križari, Osmanlije i Britanci. Gemišt ne bi bio potpun bez Mongolaca , Skita i Roma.Danas su na tom tlu Izrael , Palestina, Jordan, Sirija, jugoistočni dio Turske oko Antiohije, Sinajski poluotok, a ponekad se Svetoj Zemlji pribraja i Cipar .( Možda – vrlo , vrlo je upitno zbog Filistinaca ???)
Kad pomenusmo Edomite nije na odmet pomenuti da su oni potomci Isava, Isakovog prvorođenog sina i Jakovljevog ( Izrailjovog ) brata blizanca. Već u utrobi su se Ezav i Jakov za prvenmstvo borili jedan protiv drugoga i nastavili tu borbu čitav život. Ali Isavovom dobrotom , popustljivošću i naivnošću Edomci su postali narod koji je izgubio i na kraju nestao . Kao i Isav i Jakov Izrailci i Edomci su kroz dobar dio povijesti bili zakleti neprijatelji .
Zemlja i narod Edomski se u starom zavjetu često pominju u izrazioto negativnom kontekstu. „Seir“ (Jošua 24,4), „Bosra“ (Izaija 63,1) i „Sela“ (2. Kraljevima 14,7) odnose na zemlju i glavni grad Edoma. Sela je danas poznatija kao Petra. Za Petru je poznato da su njeni stanovnici netragom iščezli.
Židovi navode da su Edomci iz Petre uništeni silnim vjetrom koji je bjesomučno duvao i nosio sve pred sobom usedam dana .Njihov nestanak je bila potvrda Božije srđbe protiv Edomaca jer su se okrenuli paganstvu u vjerovanju , zaklinjanje i klanjanje u kipovima i idolima, zanemarujući da je to bila i opomena za jevreje , jer su i oni često skretali na bezbožničke pute.
Zavisno od zavojevača , uloge u prvenstvu i prevlasti između Izrailjaca i Edomaca su se mjenjale. Za vrijeme vladavine Rimljana . Edomac (Idumejac ) u povijesti poznat kao kralj Herod Veliki, je bio vladar čitave Judeje koja aje bila pod izvršnom , porobljivačkom vlašću Rimljana . Zapisan je kao tiranin koji je naredio masakr novorođene djece u Betlehemu u pokušaju da ubije dijete Isus (Matej 2,16-18).
Bilo kako bilo , poslije Herodove smrti Idumejci su polako nestajali iz povijesti .Oni koji nisu nestali u Petri , su dijelom asimilirani od Izrailjaca , a većim dijelom su se sa Rimljanima raselili širom poznatog Starog svijeta i bili asimilirani u domicilno stanovništvo.
Rimljani su definitivno uništili svaki san i iluziju o Izraelskoj državi na teritoriji Palestina , Svete Zemlje. Ustoličenjem hrišćanstva , potom Islama ta se priča smatrala zaključenom.
Punih 19. vijekova nove ere Izraelci su definitivno i praktički bili lutalački narod.
Od ustoličenja hrišćanstva u V vijeku Evropa je utonula u mrak neznanja , strahovlade i teroru Vatikana i Inkvizicije. Prethodni dometi iz svih sfera života: nauke , kulture , umjetnosti …, koji su se kosili sa vrlo strogim kanonskim tumačenjem hrišćanstva su silom krvlju i vatrom zabranjivani . Novi , civilizacijski pogledi i ideje su najčešće utirane , a njihovi nosioci završavali na živim lomačama.
U hrišćanskom nauku Jevreji su ubili Hrista i zato su proganjani kao najveći “božiji” neprijatelji i najniža rasa ljudi.
U Osmanlijiskim osvajanjima se desilo nešto dobro za Zapad i Evropu . Sačuvavši , dopunivši i oplemenivši znanja Starih grka , Rimljana , Perzijanaca i Egipćana , Osmanlije su , naroćito preko Iberijskog poluotoka donijeli Evropi i krišćanstvu nove, a stare i zaboravljene poglede i nazore . To je doprinjelo buđenju svijesti Evropljana, koja je krenula ka samom “srcu” krišćanstva.
U ovom segmentu je nužno pomenuti pad i “istrebljenje” templara. Nakon njihovog ” nestanka” na zapadu se pojavila velika finansijska kriza , uzorkovana nerazvijenim gospodarstvima i rastrošnosti dvorske i religijske elite. kako su osvajački ratovi ka poznatom svijetu bili osujećeni evropse su se zemlje okrneule ratovima izmešu sebe. To je dodatno iscrpljivalo sve praznije kraljevske riznice
Nećemo ulaziti u razmišljanja o masonima , iluminatima kao nasljednicima templara. Ali je sasvim izvjesno da su u tom novom okruženju , u kome svemoć Vatikana i inkvizicije slabi , najviše profitirali lukavi , podmukli , promućurni i uvijek štedljivi Jevreji.
Nemojte misliti da je kvalifikacija “lukavi , podmukli , promućurni i uvijek štedljivi Jevreji” antisemitska. Naprotiv to je historijska činjenica koja počiva na pozitivizmu. Naime , egzodus Izrailjaca tokom Staro i novo zavjetne historije upućuje da su samo na tim karakternim osnovama i osobinama i pojedinaca i kolektiva , mogli opstati i preživjeti egzodus , i kao jedinke i kao narod.
Da li u sprezi sa masonima , iluminatima ili nekim drugim podzemljem, njihove uvijek dobro uvezane zajednice , su uspjele obezbjeđivati novac potreban za lake i najteže oblike lihvarstvo , od najnižeg do najvišeg nivoa. To je donosilo silan novac, koji je vremenom rastao do basnoslavnih , u ono brijeme nazemislivih iznosa. Na tim principima je nastalo bankarstvo, koje se nije previše mjenjalo do današnjih dana.
Ovaj dio studije i nastavak se ne bi mogao jasno obrazložiti bez priče o najuticajnoj svjetskoj porodici Rotschild.
Njihov uspon počinje polovinom 18.vijeka u getu u Frankfurtu. Mayer Amschel trgovao novčićimai stekao ugled pouzdanog partnera, što mu je omogućilo napredak. sinove je uputio u London, Pariz, Beč i Napulj. da tamo osnivaju podružnice koje uskoro postaju dobro umrežene vodeće banke. Najbrže , blagovremene i najpouzdanije informacije donijele su Rotschildima nevjerovatnu moc i bogastva.
Njihove “usluge” su koristile generacije vodećih evropskih kraljevskih kuća i političari poput Metternicha, Disraelija, Bismarcka i Napoleona III, Britanske krune , skoro svi evropski dvorovi….
Rothschildi su financirali bezbroj ratova, kolonizaciju Afrike i Australije, Britansku kupovinu Sueckog kanala,industrijalizaciju Europe, jačanje Hitlera i nacističke Njemačke, I i II Svjetski rat , sa Morganovima su učestvovali naoružavanje Japana i Hitlera i ostalih učesnica u sukobu , na globalnom i svim drugim nivoima, kao i napad na Perl Harbur…
Jedan Rotschild je bio prvi Židov u britanskom parlamentu. Dobijali ( kupovali su) plemićle titule, kao i mnogi drugi jevreji. Postali su najžešći cionisti, beskompromisni zagovornici stvaranja države Izraela na tlu Palestine po bilo koju cijenu. U tu svhu bjesomučno i predano su kupovali zemlju u Palestini , za buduća jevrejska naselja i tako postavili temelje državi Izrael.
izraelcima je suđeno krvni neprijatelji do groba i vijeka vjekova sa svim religijima i narodima svijeta. zato su raseljeni i ima ih u svakoj zemlji svijeta.Kako je sve u parovima , Kad jednom svane , drugom smrkne . U međuvremenu u svim eskalacijama sukoba najbitnije stavke su krv , progoni i nestajanja.
U prethodnom poglavlju se ovlaš dotakasmo 1917. godine ,Velike Britanije i njihove uloge u prisilnom , bezobrzirnom i vrlo agresivnom (blago rečeno) naseljavanju Jevreja na svetom tlu Palestine. Međutim kako smo naveli sve je zvanično počelo 118 godina ranije , 1799 godine.
Godinu dana ranije 1798. u borbi sa Velikom Britanijom za dominaciojom nad Sueckim kanalom čvorištem Evropske trgovine sa Bliskim i Dalekim istokom i Oceanijom u bitki Kod Piramida porazio je Tusrku vojslku i osvojio Egipat.
Njegovi dalji planovi su bili vezani za Palestinu i osvajanje Svete zemlje i naseljavanje Jevreja na njenom tlu. U tu svrhu je sastavio proglas koji je pozivao Jevreje na naseljavanje Palestine uz njegovu vojnu podršku.
Vrlo je čudno , iznenadno i skoro bezrazložno njegovo napuštanje Egipta bez borbe i odustajanje od daljeg osvajanja Bliskog istoka.
Za takav postupak može se navesti više uzoraka:
I. U pomorskoj bitki kod Abu Qira,na Nilu, francusku je flotu porazio britanski admiral Horatio Nelson. Ovaj dokaz uzimamo sa rezervom. Stradanje francuske flote nije bilo toliko veliko , kako se navodi , obzirom da se sva vojska vratila u Francusku.
II. Koristeći Napolenovo odsustvo Austrougarska je ponovo zaposjela Sjevernu Italiju i postala prijentja Francuskoj..
Iii. Zbog političkih previranja u Francuskoj Napoleon je 1799.potajno napustio Egipat i priključio se uroti protivDirektorija. Proveden je državni udar i urotnici su uspostavili novu vlast koju su činila trojica konzula – Konzulat. Uspostavljena je vojna diktatura. Vlast je centralizirana, Napoleon je imenovan Prvim konzulom i postao je neograničeni vladar. Uloga parlamenta bila je minimizirana.
Također su centralizirane financije i osnovana je državna banka – Banque de France. Jedan od glavnih osnivača i finansijera je bila porodica Rotšild. Po osnivanju banke je izašao proglas / poziv Jevrejima da naseljavaju Paletstinu. međutim Napoleon je odustao od vojne podrške naseljavanju. . Napoleonova vizija židovske države na Bliskom istoku u tom se trenutku nije ostvarila, ali nije ni nestala. U kasnom 19. stoljeću ovaj plan su oživjeliBritanci.
IV. Tokom pohoda na Egipat Napoleon je sa sobom vodio trust mozgova , 150 učenjaka raznih grana nauke radi znanstvenog proučavanja topografije, historije , religije , flore i faune područja koja je namjeravao osvojiti.
Tada je prvi put došao u direktni dodir sa Islamom i Kur'anom. Nova religija ga je odušervila. Kuloari šapući da je prešao na Islam. Kao proizvod toga je hitno otvaranja studija Orijentalistike kao nove naučne grane na Sorboni.
I umjesto da osvoji Svetu zemlju i islamske zemlje , okrenuo se prema Evropi i žestoko krenuo protiv hrišćanstva , porobljavajući skoro čitavu Evropu do Moskve . (No, to je već druga priča.)
Nsimo sigurni u tvrdnju da su Jevreji bili potaknuti Nepoleonovom vizijom o naseljavanju Palestine. Oni taj san nikada nisu gubili iz svog bića- Ali sada su finansijski toliko ojačali da su bili glavni finansijeri evropskih dvorova i vlada. Znali su višemilenijskim atavističkim iskustvom da novac može sve. sa novcem i bogastvom je jačala i svijest o nacionalnom identitetu, želje za emancipacijom , povratkom u Palestinu i osnivanju matične države za sve Izrailjce. .
Tako je stvoren jevrejski nacionalistički pokret nazvan cionizam. Cionizam je imao svresrdnu podršku svih jevreja. Glavni zagovornici , ideolozi , osnivači i finansijeri su bili njemački jevreji zajedničkog imena Aškenazi (Nijemci).Aškenazima su pripadala sve najuticajnioje jevrejske porodice počev od Rotšilda, Rokfelera,Wallenberga , Kronenberga…
I krenuli su u akciju. Na svim nivoima i svim pravcima:
1897. u Baselu u Švicarskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres. Iako se formalnim osnivačem smatra se Theodor Herzl, sasvim je izvjesno da su sudbinu iz sjene krojile navedene porodice. Zbog poslovnog i fiinancijskog poslovanja bilo je nužno da se ne eksponiraju u ne dovode u konteks cionizma.
U prvo vrijeme cionisti su se dvoumili u izboru zemlje za održivi opstanak Jevreja i osnovanje vlastite države. U opciji su bile dvije zemlje . Argentina i Palestina. Ipak , 1906. odabrana je praktičnija , prihvatljivija , podložnija , nemoćna i slabašna Palestina.
Novaca je bilo na prete. Ciionisti posjeduju moć i finasije, burze i bankarstvo , ratnu i tešku industriju , farmakologiju , vlade , senate i parlamnete širom svijeta.Ostalo je bilo stvar novca , korupcije , mita dogovora i rutinne.
Cionistički pokret je lobirao , mahom finansijski i gospodarstveno , kod kolonijalnih sila da podrže masovne naseljanje Židova u Palestinu i uvaže sve cionističke zahtjeve za vlastitom državom
Po okončanju prvog svjetskog rata 1917. pobjednice Francuska, Sad i Velika Britanije su za protektora/ kolonozatora/ porobljivača Palestina postvile Veliku Britaniju.
Glavni sudionici i izvršni producenti genocidnog projekta nestanka Palestine i Palestinaca su bili Velika Britanija i cionisti na čelu sa porodicom Rotšild, uz svesrdno aminovanje i podršku Zapada .
Sudbina Palestine je definitivno zapečaćena Balfourovom deklaracijom iz 1917. objavljena je britanska podrška “nacionalnom domu jevrejskog naroda” u Palestini. Deklartaciju je j, u obliku pisma, sročio i potpisao tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour i adresirao na ruke barunu Rothschildu, vođi britanskoga cionističkog pokreta. Pismo je podržao tadašnji britanski premijer David Lloyd George koji je cionist postao 1914. godine i izvršna vlast uz saglasnost nakaradne , zločinačke i trule britanske krune i oba doma britanskog parlamenta.
U periodu između 1917.-1948. su se na svjetskoj pozornici dešavale mnoge promjene , krize kolonijalna osvajanja i prekrajanja svjetske geopolitčke karte. Između ostalog desio se i stravični II svjetski rat kojim je kulminirao opštim i sveobuhvatnim pokoljem , koje je začinila zločinačko teroristička SAD bacanjem atomske bombe nad nevinim stanovništvom što je samo u tom krvoločnom i neljudskom poduhvatu rezultiralo milionima , u krajnjoj konsekvenici desetinama miliona mrtvih.
Kroz isti period su se na tlu Palestine dešavale tragične stvari za Palestinski narod. Sve je kulminiralo 14. maja 1948. godine. Britanci su za taj datum istek njihovog kolonizatorskog mandata nad Palestinom. Godinama , decenijama su velika Britanija i jevreji koordinirano provodili strategiju i akcije na ustoličenju cionističke države Izrael. Tako da nimalo ne čudi da sje na dan povlačenja Britanaca iz Palestine David Ben-Gurion, tadašnji vođa Cionističke organizacije, proglasio je osnivanje države Izrael.
Sve dešavanja koji Palestinci označavaju kao AL-NAKBA – katastofa se mogu svesti u jednu apokaliptičku rečenicu:
Cionistički projekt uz svesrdnu podršku Zapada prvenstveno Velike Britanije i SAD i ostalih velikih sila je imao za cilj iskorijeniti Palestince s njihove zemlje, brišući palestinsku baštinu i kulturu.
Zapravo jeidnstveni cilj projekta bio je čisti genocid – zbrisati Palestinu sa karte svijeta.
No , to nije sve. To su samo osnovne konture horor cirkusa svjetske zbilje i nepravde.
U slijedečim nastavcima ćemo pokušati nešto malo više reći o zakulisanim ranjama , podmuklim igrama i zlu koje se nadvilo nad Palestinom Svetom zemljom.
Gdje pijetlovi ne pjevaju Gdje se ne zna za glas roga
I još huđe i još luđe Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka Široka je duboka je
Sto godina široka je Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj Tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke
Indexi na muzičkom zapisu nisu Indexi koji su 1978. iznjedrili remek djelo Modra rijeka.
Na slici du Indexi iz 1974. god. Slijeva na desno stoje: Enco Lesić,Fadil Redžić,Davorin Popović,Slobodan A. Kovačević i Milić Vukašinović.
Sedam veličanstvenih Muzičke akademije zvane : Indexi Mali prinčevi Bijelih dvora, a to vam je Sarajevo, Grad čednosti.
Postavu Indexa, koja nam obradila i odsvirala poeziju vanvremensku poeziju Mak Dizdara, je činila grupa odabranih maestra:
-Slobodan A. Kovačević ,solo i akustična gitara, kompozitor i aranžer 6 numera: Modra rijeka*,Brod, More,Pustinja*,More II i Modra rijeka II* Numere označene zvijezdicima Bodo je aranžirao uz pomoć Ranka Rihtmana.
-Fadil Redžić bas gitara,muzika i aranžman numera Blago i Slovo o čovjeku,
-Davorin Popović vokal
-Đorđe Kisić udaraljke i bubnjevi
-Nenad Jurin sintisajzer
-Ranko Rihtman stalni pridruženi član klavir,koaranžer Bodinih pjesama označenih zvjezdicama
Diže se ode milo moje zaledih se Trešnja tužno zašumi nelagoda poče da me obuzima ne dugo a vrnu se ljepša prozračnije snenija
Napila si se sa izvora istine Izvora modre rijeke meni hudom malo vode donijela da mi ljubav svježi boli odnosi sjedaš pored mene ispod trešnjinog stabla koje blještavo od crvenih bobica poče sa nama da sni
Ti me zagrli mila zagedah se u oči tvoje boli mnogo boli vidjeh u njima ljubavi ne dade mi da se sledim samo reče zagrli poljubi me mili jedina ljubavi moja ti me poznaš reci mi sve će biti u redu
polako sasvim tiho zagrlih te naslonih lice na lice vali nježnosti zaigraše tango u grudima osjetih mekocu usana rumenih ko trešnjine bobe kako ko kapljica tišine plove kroz usne moje a me miluju i tješe u poljubac cvata i rasta što suđen je od iskona
Upozoravaju me da Makova Modra rijeka i rijeke koje sam ja u njoj prepoznao ,nisu iste rijeke. Kažu, Makova, prava hita ka Jadranskom moru ,moje ,krive , brode na sve strane, najčešće ka Bosni.
Tada se zamislim i snebivam , poželim nešto reči, ali odmahnem rukom , slegnem ramenima: Ljudi su vrlo često nerazumni , ili barem strani.
Geografija,toponimi,aromosfera ,vrijeme i prostor uopšte nisu bitni za Modru rijeku. Ona je sve to. Pride ljudi.Bosanski.
Modra rijeka je : izvor iza sedam iza osam , da Bosna zemlje Božje Milosti plovi, zajedno sa njom,
ona je tisuće godina duboka cvjetna svježina , Sarajeva Grada čednosti – plavo modro pojilište časnog Bogumilog naroda .
Modra rijeka je ono što častan čovjek sam odabere. Ona je put kojim život hodi. Ona je nestvarno proljeće.
Ona je sunce i ljubav. Ona je moja ljubav, miris smilja i moj dom.
Od kada sam upoznao Makovu Modru rijeku , ja sam je čvrsto prigrlio , u duši odredio njen bitak , ne želeći ubiti njenu mističnost i samoniklost.
Odredio sam da ona bude i rijeka po kojoj se jedna zemlja zove.
I pogriješio?
Ne priznajem da me je zavarao stih : Tisuć ljeta duboka je… Iako, tačno toliko vremena zemlja Bosna po prvom zapisu postoji, to je prejednostavna šifra da bi se otkrila tajna Modre rijeke.
Svi tumače i rastaču Modru rijeku i pokušavaju da joj daju odrednice i smjerove.
Moja baba,majčina majka,prečasna i prelijepa duša, Milostiva u svojoj uzvišenosti ,da joj Milostivi podari rajske đardine, mi je neposredno pred smrt otkrila jednu svoju tajnu:
„Za Kuran , Svete knjige i istinu ti nije potreban vodič i tumač. Svaki čovjek svoju tajnu i svoje breme ima i želi da se toga riješi, da to nekom drugom proda ili o grbaču okači. To može svakog skrenuti sa pravog puta. Moj ti je savjet , Kuran i Svete knjige u osami, u tišini čitaj, proučavaj ako ga ne umiješ učiti. Čitaj ih polako i tiho,ni glasno, ni nijemo, već od srca nježno i razgovjetno.
Bog je milostiv i prašta. Ako si dobar i iskren upotpunit će ti dušu i sve ćeš razumjeti. Istina će se sama pojaviti.Drugačije to ne ide.“
Poslušao sam je. Dugo sam lutao. Još duže mi je trebalo mi je da shvatim. A onda odjednom krvavi rat je počeo i sve je polako leglo na svoje mjesto. Nestalo je bjelila iz očiju, čepova iz ušiju, bujice presahlih riječi potekle.
Da li je ta ista tajna zauvijek vezala Mak Dizdara, njegovu poeziju, stećke i Modru rijeku,za Bosnu?
Meni se čini da je i Mak Dizdar ”teško” razumio sam sebe. Toliko je zaronio u Modru rijeku, toliko se zakopao u stećke tragajući za dušama voljenih bića, izgubljenih u paklu jasenovačkih kama, pa se osamio u svojim lutanjima.
Doduše , malo ga je i država za koju se borio, a radi čije slobode izgubio najmilije, odgurnula u stranu ,
jer :
Tragajući za majkom i sestrom , tražeći odgovore zašto i zašto , počeo je tragati za onom drevnom izgubljenom Bosnom , koju su svi napustili i ubijali ,sa jedinom željom , njenog nestajanja.
Mak je spoznao da se Bosna nikad nije dala, većme je većom postajala, krijući svoju čednost ,i ljepotu, milost i snenost, od skrnavitelja,silovatelja i ubica.
Ostavštine je svoje prenosila preko Kamenih spavača i svoje djece Bosanaca .
Mak je pošao od Bosni bliskih Krstjana , odlutao do stare Grčke i Orijenta, da bi se vratio Bosni, stečcima i Modroj rijeci.
U njima je našao Mir. Nadamo se.
Možda i neke odgovore. Tko da zna?
“Stećak je za mene ono što nije za druge,
ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli
ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ,
jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh,
jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život,
jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Podizao je velove i zvjezdanu prašinu sa Kamenih spavača. Dok je hodio ,umivao se mirisnom rosom bosanskih livada. I začuđen, vidio je da se ona prelijeva u tisuće modrozelenih boja žuboreći istinu širom bosanskog dunjaluka.
I očaran njenim ljepotama, vidio je da ona umiva dunjaluk svoj,. da skuplja suze pučanina i pretvara se u Modre rijeke , što miju bol Bosne,majke njihove.
Mak je čeprkao i djelić po djelić prenosio okamenjenu prošlost, u svoje teške i ponekad gorke riječi, kao pouku i poruku za budućnost. Teške i gorke, jer je njegova mladost takva, jer je prošlost Bosne takva,j jer je svaki dan , negdje , širom svijeta takav.
Mak skoro nikad nije dopustio da ga bol vodi. Tako ga odgojila majka, Bosna i porodica.
U Bosninoj ljepoti nema bola,samo prkosa i sna , stećaka i Modrih rijeka. Ktomu planina i gradova nalik njima , što vješto kriju bol.
Takav je Mak Dizdar bio .
Malo “težak” i nepopustljiv ,često vrlo strog do nerazumljivosti, ali iskren i neponovljiv, i jer se bojao svoga grijeha u porodičnoj tragediji.
I nije želio , nikako nije htio biti tumač ljudima. On je želio biti samo svjedok, i postao je jedan od Kamenih spavača.
Da li je htio poručiti da ljudima ne trebaju tumači? Da se oslone na Svete knjige . stećke i Modre rijeke, jer oni su duša Bosne.
Tko da zna?
Svjesnost ;
samoproglašeni tumači Bosne i Bosanskog bića su plaćenici, a plaćenici ništa dobro , ni mudro ne nose ,
ga tjera da ponekad muči kad treba vrisnuti, a opet nekako mirno, tiho ,staloženo i veoma glasno vrišti.
Oni drugi su plaćeni da kažu ono što pišu, a to nije Bosnina istina. Zato su laž i istina uvijek na suprotnim stranama.
Ima i časnih izuzetaka, koji iz ljubavi prema riječi i istini od Bosne ništa ne traže.
Ne traže ni da ih razumijete. Očekuju da ćete sami naći svoj put i prepoznati riječ istine.
Prošle su decenije, eoni , a u meni još uvijek leži mistika u neponovljivosti Kamenog spavača i Modre rijeke. Ili Modrih rijeka. I Bosne zemlje Božije milosti.
“Tko je ona,gdje je ona,zašto je ona,nikto ne zna, al je znano u Bosni je tma i tmuša neprobolna…”
Kao što je Jason modre rijeke prebrodio , tako će ih i Kameni svjedoci opet ponovo spojiti,
jer valja nama preko rijeke.
A nad Bosnom kao uvijek behara miris Božije milosti.
Dopisano:
Mehmedalija Mak Dizdar 17. oktobar 1917. Stolac – 14. juli 1971. Sarajevo Rođen je u staroj muslimanskoj porodici kao sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Izgubio oca u šestoj godini. Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida . Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracionom logoru Jasenovac, kao rezultat svojevrsne osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja . (I izvor)
Njgov brat Hamid je zbog ilegalnog rada uhićen je od ustaškog prijekog suda ali je pobjegao iz Sarajeva. Nakon toga njegova majka Nazira (rođ. Babović) i sestra Šefika su odvedene u Jasenovac i tamo ubijene od ustaša. (II izvor).
Dvije interpretacije povoda tagičnog završetka dvije žene.
Zar zlu treba povod? Ni Hamid ni Mak se nikad nisu oporavili od porodične tragedije. Hamid je tavorio i zgasio svoju neospornu knjižvenu vrijednost. U inat ustašama , Hamid se proglasio srbinom,
i gle , morbidne li “slučajnosti” , Hrvati Maka svojataju kao hrvatskog pjesnika , Bošnjaci kao bošnjačkog, Srbi kao srpskog , valjde po bratu ,
a Mak unatoč,uprkos i u inat svima njima , umro kao Bosanac ,potomak bogumila,davno prije novokomponovanog Bošnjaštva.
