Bleki – Ne , ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to

kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radovanja

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to  poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli,

a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine

i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnnama na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili

jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već  ljubav slave,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

Tačno u vrijeme

kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji,

u osvit Božiča.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj  noći.

Aleluja.

 

























Sjećanja na Krasoticu ili samo jednom se živi





Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi . Ponoć se bliži.
  
 Nekako po običaju zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih
 snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da
 budemo blesavi, nadobudni i pametni.
  
 Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice
 svjetlucaju očima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni. I ne
 želimo da bilo kome  pokvarimo dan.
  
 Nošene tugom  misli  nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti
 neće.
  
 Čuli ste izreku : Samo jednom se živi.
  
 Jedna pjesma je dodala poentu:
  
 Sve je ostalo varka.
  
 Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i
 pomišljate : baš i nije neka pamet.
  
 Tada ne znate da jeste. Velika je to pamet.
 Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.
  
 Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada već biva  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas
skoro nije ni okrznuo.
  
 Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti
 buket cvijeća.
 Urediti se kao Mali Princ  iz vlastite bajke.
 Zastati pred njenim kapidžikom i strpljivo, ako treba satima čekati,
 bojeći se da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene. Ili prolom oblaka ne pokvari jako pristavljeni fen-kare.
  
 Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela ,
 cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Zuriti i zuriti i
 čekati da vam iznese mirisne  žute dunje , koje nikad neće sazriti i
 nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.
 A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
  
 Ta neka , bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i
 žena , čiji je osmijeh zakačio vaše djetinje srce i dušu.
  
 I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas.
 Jer…
 Samo jednom se ljubi.
  
 Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.
 Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.
 Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
 Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
 Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
 Ili su vam je  branili.
 Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života, 
 koji , eto , samo jednom se živi.
 Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.
  
 Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i umiralo za vama.
 Da vas je voljela .
  
 Čekala i čekala. Čekajući venula i pisala pjesme i neposlana  pisma
 ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije.

 Samo jednom se ljubi.
 Niste to učinili.Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne
 bi falilo , da ste i pješke klapnuli ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj svijeta.
  
 Niste ništa učinili jer - neko vas je naučio da budete ponosni i muško.
 Da budete dostojni svoga porijekla. 
Jer -  ona je , ipak , samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.
  
 Na kraju svoga puta,  još uvijek snijete  da se zelena vrata njene
 kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u
 kosu, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vaše srce veliko ko tenećka  hoće da uzleti put neba.

 Izlazite iz auta, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
  
 I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za
 ručicu, poljubite je i šapnete:
  
 -Oprosti mi mila, Volim te …navsegda.
  
 Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i
 oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.  
  
 Što bi poete rekle:
 -Samo jednom se ljubi.
 U prevodu:
 -Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite ,
odmah, ovog časa i pohitite onoj kojom vaše srce  kuca; 
da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.




  
http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala.

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeretski uzbibana.Mujo delija,kršan,zgodan , razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda im tako grah pao.

Dogovorili se dvoje mladih kako da budu jedno sa drugim, a da ih niko ne prokuži. Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja. Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nije on bezobraštine nike smišljao , nego drugi prsti bili kratki za proturit.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.A bome i Fata. Merak bi ga strefio posred simpatikusa i tada htio nestio, moroi brstit trešnje. Ponekad mu prst bio vlažan i slipav od ašlama,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji. Misli – Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo – kakav bi se tada zeman naštelio . Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar. Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar. Kanda joj u lice, u oko  nešto upalo. Pa trljaj, pa trepći, pa žmirkaj , šareti na Muju, sve dok zamalo oko ne bi iščašila. Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postalti.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme. Trešnja bogato rodila, Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili. Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu , Mujo bi se peo na dunju, primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst. Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja . Mujo i njih počeo brstit. Fatu nije mogao ponuditi. Nisu tunje kroz rešetke mogle proći. Mujina mater plaho slatko od dunja napravila. Čudi se narod. Nit ih u bašti imala, niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja. Svašta! Bio to Fatin dio ašikluka. Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat, a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti. Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu. Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj. Nisu glasno mogli razgovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja. Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare Mujo nešto čudno, reklo bi se skoro pogano, iz čiste dosade i jada, napravio. A možda ga takarli jad mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije. Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli, bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu. Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nikad nije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona. Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta. Sve nešto misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje. Kagarli radoznalica ropitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice, bolest ti neka jaka prst napala. Hem nema nokta, hem oteko, evo ga i raste, nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki, ne posustaje. Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru, neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje. Mujo se ukočio, nije imo kad sići, već je nenadano hekno sa grane. Od silnog milkenja i maženja , pojačanog trzanja – dekiku prije neočekivanog ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje. Jal’ od  habera, jal’ od nečeg drugog, jal’ sa trešnje, jal’ sa dunje;sve jedno je, iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strafe salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala. Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec, zvijezde i vedro nebo i Nešto bi da opsuje ili da vrisne, ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada, dvi tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ zeru zakišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo, demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi, snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek poslije ,   i zapjevala Moj dilbere,.. Započela pa prekinula. Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje, pa joj pjesma nije po volji. Tada okrenu na drugu i poteče glas kao nestašni izvor Modre rijeke bistre :

-Joj, mamo mamice, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva. Fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio. Joj miline avaza , u begove kćeri.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao. Šta je Mujo objašnjavo, kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili šnjim i bez njega i kakvim melemima oblagali ; to ne znamo. Nismo nazočili ni svjedočili. A nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe. M aobrazli smo mi pripovjedači.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao. Otada, nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u Fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka. Izjutra, prije sabahilden in the morning zore , bi se Mujo isprco vanka . Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala. Mjesecima gozba i glazba , belaj i svekoliki taksirati trajali.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:

-Joj,mamo mamice…

Po tri do deset  puta. Neki besposleni pjano brojo i do dvadeset četiri izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili ?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju , pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice – na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Bleki – Ja ljublju vas ,  navsegda

Autor

Hajro Šabanadžović

Sanjar

Njena ljubav je kao modrozelena rijeka

Ljetna ljubav

Uzburkano podvečerje

Rijeka vjernosti

Muzika stara

 

Kad me tuga  u srebreno čelo strefi

sjetim se tihih podmoskovskih vječeri

jednog davnog zaljubljenog leta

kada osviti i sutoni bjehu jedno

blagorodni nijemi svjedoci

očaja bez mnogo riječi

 

znadoh tada reći samo

djevuška ja ljublju vas

 

i dala mi da je ljubim

i još štošta  

u tami

samo naših

podmoskovskih večeri

u trošnom Kaštelu bez sna

 

kraj kristalne rijeke valima zakletve

smejala se srcem čednim

dizala obrve tugom

uzvraćala nadom

navsegda

 

uh

 

iskrom bez povratka 

usudom čelične zavjese

silom razdvojiše to 

neizbrisivo i djetinje

ja ljublju vas

navsegda

 

i evo

cio život poslije

u krhkom srcu mome

još uvijek plešu

i djevuška i rijeka

 

anđeoskom ljepotom

sjaje

muziku

ljubav

kao eho

kao san

prelijepog života

zauvik okovanog

rijekom vjernosti

 

moja snena duša  

još uvik 

drhtavo  rumori

u podmoskovlju

u nezaboravu

taj prelijepi san

iskovan u  jecaju

u boli 

plavetnog neba

talasa beskraja krik

 

ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto mila

navsegda






												

Bleki – Gospoda slavim

 

I danas je kao i uvijek

bjelina Nebeske  ljepote

dobrotom obasjala moje  djetnje srce

 

Svaki dan je novo rađanje

neprestano  umivanje vjerovanjem

 

Život čudesni

ispunjen  nježnošću i ljubavlju

bez  teških riječi

 

Srce pjeva

neizmjetnim radovanjem 

kojim dodirujem djecu i žene

kojima se vrijeme

u nježnosti njihovih čednih duša

ne inati

 

I pokojem čo'jku

ako ih još uvijek  ima

 

Sve nešto mnijem

koliko je prelijep i jednostavan život

po zamisli  Stvoritelja

 

Samo prihvatiš milodarje

koje  se neprestano nudi

neizmjernu ljubav  milost i dobrotu

i ne treba vam ništa više

 

Čitav univerzum  

blagorodan i uzvišen

postaje dio vas

 

Osmjeh na licu

nježnost na usnama

mekoća u dodiru

blagost u srcu

ispunjenost u duši

 

Zar je teško bezuvjetno podariti

topli pogled

iskrenu riječ

blagi smješak

pružiti ruku

 

i onda

 

ruka u ruci

sneni zagrljaj

laki dodir usana

nježnost u dodirima

sve   treperi

uznosi

 

Život postaje vječnost

 

Dok  blagi povjetarac raznosi milinu dunjalukom

nemam izbora

kleknem

nijemim

Njegovu  ljepotu

dok mi suze

slaveći Njegovo ime

umivaju  lice

 

Bog je Milostiv

Alelujah


















												

Hajro Šabanadžović – Sabrana djela

Došlo vrijeme da se višedecenijski rad , uz Božiju pomoć , zaokružuje i priprema za izdavanje i prezentaciju široj javnosti . Sveukupni književni opusa autora Hajro Šabanadžović se sastoji od osam tomova po šest naslova.

Za matičnog izdavača je izabrana Galerija Bosna Zemlja Božije Milosti.

Prvi tom se sastoji od slijedećihh djela:

  1. Mujo i Fata – Pripovijst u četiri dijela / Kratki roman
  2. Ja ljubljuju vas navsegda / Zbirka poezije
  3. Bajka Srebrena / Poema
  4. Kad blaženi jašu Mojsije harmonike baca / Roman
  5. Blekijeve priče (Zapisi i sjećanja sa mahalske kaldrme) / Kratke priče
  6. Pariška trilogija / Pripovjesti – I dio ; Tuluz Lotrek

Prvi tom je u završnoj fazi pripreme za izdavanje ( lektorisanje, redakcija , grafička obrada ,ostale mnogobrojne tehnikalije , izdavačke i finansijske zavrzlame ) .

Tokom tog procesa , na stranici Bosna zemlja Božije milosti će se svakodnevno ,u terminima : 19 .07 (poezija), 20.08 ( romani) 21.09 ( kratke priče i pripovjesti) , 22.10 ( poezija) objavljivati odabrani tekstovi .

Unaprijed hvala na pozornosti .i morebitnom praćenju!

Sarajevo Grad Čednosti – kratak kurs historije

Sarajevo,je  glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine.

Metropola.

Da metropola u globalnoj vizuri.

U povijesti ,od mezozoika do danas, poznat kao Grad čednosti, kasnije Saraj Ovasi i na kraju samo Sarajevo.I ponovo Grad čednosti.

Ugnijezdio se taj, da prostiš Grad Čednosti na obroncima Trebevića , da bi njime tekla Miljacka i uronila u Bosnu , rijeku po kojoj je naša domovina, Bosna zemlja Božije dobila ime svoje.

Tu Bosnu jedan nazva Modrom rijekom, a ona šapće o iskonu Zemlje Božije milosti i Grada Čednosti.

Znanom i neznanom.

Dobronamjernom i zlom.

Grad je poznat po svojoj tradicionalnoj kulturnoj i religijskoj raznolikosti.,

Pripadnici islama, pravoslavlja, judaizma , katolicizma ,  u tolerantnom suživotu egzistiraju i persistiraju  stoljećima.

Zbog svoje duge i bogate historije, vjerskih i kulturnih raznolikosti, Sarajevo se ponekad naziva “Jerusalem Evrope” ili “Jerusalem Balkana”.

Mada, mi više volimo kada kažu Sarajevo je Grad čednosti

Jedini je  veliki evropski grad koji ima džamiju, katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i sinagogu u neposrednoj blizini,jedne uz druge.

I tom gradu čednosti su od pamtivjeka nicali:

-Sveučilišta, Akademija, .muzeji, Narodna knjižnica, Državni arhiv, Galerije,mnogobrojni kulturni, arhitektonski ,povijesni spomenici,i bukadar crkvi ,džamija ,sinagoga, …biulesim i piramida…

-Poznata historija bilježi da je odručje grada naseljeno još u neolitiku na povijesnoj arheološkoj lokaciji Butmir.

-Krajem brončanoga doba naselili ga Iliri.

-9. god. Ilire su pokorili  Rimljani i podigli naselje u Ilidži, koje je u 3. st. dobilo status kolonije.

-Poč. 7. st. područje naseljavaju Slaven, mada je ovo naseljavanje naučno sve sumnjivije .

-Sredinom 10. vijeka to područje je pripadalo je »zemljici Bosni« (K. Porfirogenet)

-1244. u sastavu je župe Vrh bosne.

-Gradove Hodidjed i Vrhbosnu Turci su zauzeli 1435., a oko 1460. počeli su izgrađivati novo naselje poznato pod nazivom Saraj-ovasi (Sarajevo se prvi put spominje 1507).

-1878–1918. Sarajevo. je pod austro-ugarskom okupacijom izraslo u administrativnop  središte BiH.

-28. lipnja 1914. u organizaciji → Mlade Bosne u Sarajevu  je ubijen austrougarski  prijestolonasljednik Franjo Ferdinand.

-1918–41. S. je bilo sjedištem Pokrajinske vlade, sjedištem oblasti Bosanske i potom  bana Drinske banovine.

-1941–45. u sastavu NDH.

-od 1945. administrativno i kulturno središte jugoslavenske republike BiH.

-1984. godine u gradu se održavaju 14. Zimske olimpijske igre.

-od 1992. glavni grad samostalne BiH. Za rata u BiH 1992–95. se našao u potpunom okruženju srpskih genocidnih nacionalfašističkih zločinaca i izložen svakodnevnom granatiranju. Sporazumima u Daytonu s kraja 1995. Sarajevo Grad čednosti je. je deblokiran.

Sarajevo je grad Ive Andrića, Vladimira Preloga, Meše Selimovića,Maka Dizdara  i Indexa.

Turistički vodič Lonely Planet svrstao je 2006. godine Sarajevo na 43 mjesto najljepših gradova svijeta, a 2009. Sarajevo je postalo jedno od deset svjetskih  gradova koje je vrijedno posjetiti.

Trebević i Grad čednosti , Zlo i rađanje poslijednjih Bogumilih ljiljana od zlata

 

Harmonični zakoni Bogom date prirode su neumoljivi.

Svako živo biće ima svoj početak i kraj.

Ima srce i dušu

Između toga život.

 

I ovaj Grad. I ovaj narod . I ova mala plava planeta.

Na kraju krajeva i Univerzum.

 

Ko te udari po obrazu ti okreni drugi. Bolje ti je.

Božja zapovijed , sasvim logična poslovica,

izgovorena ustima skromnog Nazarećanina.

 

Trebević .

 

Ta malena planina iznad Sarajeva grada čednosti peristira

i prije nego se Grad  čednosti rodio.

 

Nikad mu nisam poklanjao veliku pažnju.

Prihvatao  sam ga  nako prirodno.

Jednostavno postoji ,

pride par časnih starina iznad grada.

 

Ali…

Jednom u mom potonjem životu ,

vraćajući se poslije dužeg odsustvovanja , zanijemio sam.

 

Odmah poslije Blažuje , sa strane podnožja monumentalnog  Igmana , nadvožnjak  se naglo spušta ka Ilidži , tim ugodnim vanjskim vratima Grada . U njegovoj blizini vri mnogo hladnih i bistrih , modrozelenih vrela, kojiima   Modra rijeka počinje  da plovi i sni , kroz  zemlju po kojoj dobi ime – Bosna zemlja božije milosti.

Saputnici rekoh da zakoči na vrhu  tog betonsko-asvaltnog zdanja. Moradoh stati i izači. Želio sam pogled smiriti. Nisam želio fatamorganu.

Nestavrno je bjelasao Trebević izlazežim suncem okupan.

Odjednom me posred čelenke , među rogove , u velji i u mali mozak ,i hipofizu  zapljusnu i spzca drevna istina.

 

Trebević nikako  nije planina !? To je dobra , nježna, brižna i  plodna žena prekrivena plavetnim velom , u čijem se krilu, poput fetusa, skoro stidljivo, smjestio moj rodni Grad.

Obronci , razliveni u jednu čvrstu, a ipak, titravu bjelinu ženskih skuta obgrlili su Čednost poput nezaštićenog dojenčeta.

Okolina i više planine mi se učiniše kao neki dekor za nadrealističku sliku bremenitosti:

-Dobrota majke , i  blagost njenih bedara , a u njima uronjeno nejako dijete, štićeni okolnim planinama , pretvaraju se u sliku iskona.

Ipak , tuga me  preplavi. Atavističke seni mi priču zbore.

U neko prethodno doba , dekretom nekog nadobudnog došljaka, koji se močugama i opancima uspentrao na čelo došljačke oligarhije koja je uzurpirala vlast , u kojoj nije bilo rođenih Sarajlija , zabiše u vrh glave , u čelo usnule planine Majke, ružni  TV toranj. I dan danas strči, kao glogov kolac zabijen u mozak , u grudi nevine žene, umjesto u grudi mentora projektanata zla.

Tako, godinama unaprijed , označiše zli nevjernici i najaviše skrnavljenje, mučenje, silovanje i ubijanje Majke – planine i  njenog djeteta – Grada čednosti. Silna , zla ,monstruozna  želja za ubijanjem Majke – progovara nakana  da se taj Grad – nevina beba učini nebranjenom  i nehranjenom, ugušena u vlastitim suzama.

I na tom nadvožnjaku od željeza i betona Grad  zaslijepljen zatvara oči.

Zatvorivši oči , Grad  vidi sve, jer zna sve, zna to iskonsko znanje koje Majka i beba Grad nutrinom svojom prenose dušama svoje krvi.

A te duše , ta srca čedna, lete letom čudesnih gradskih visokoletača , golubova vjernika i vjesnika sa grančicom malsine u kljunu.

Zle horde pagana maslinu skidaju , golubove na roštilj bacaju ,

sa svih strana nadolazeći manijaci zla –  mračnih sila neolita , krede i jure,

homo primogeniusa , aveti i pošasti starog i novog vijeka.

Zatim rimljani, avari, huni, slaveni , hadumice  Vatikana i  krstaši ,

bijeda srednjeg i kasnijeg vijeka, pa opetovani krstaši,

za njima turci, austrougari, srbalji i kroatjanci ;

te Njemačka pošast, sa bagrama četnika i ustaša,

raznih Jahići aljija, Izetija.

Sve sami nacista , fašista i sotona.

Neprimjetno se privukoše svjetske i bjelosvjetske kurve,ubice, zločnici i silovatelji pod maskom mirotvoraca.

 

Molimo vas prestanite, dosta , dosta više.

U ime Boga ,prestanite.

-U ime ljubavi i milosti zaustavite se i idite s mirom , svojim paklenim domovima.

Tiho jeca bremenita Majka. Jauče beba grad Čednosti. Vrišti Bosna zemlja Božije milosti.

 

Niko se ne obazire na izbezumljene i epohama mučene Nevinosti .

Pomen Boga Jedinoga , milosti i ljubavi još više raspomamljuje krvavu, pobješnjelu rulju izniklu iz đavolove glave.

 

Kada se nekim čudom , jedni bezbožnici zamore od brutalnih radnji, a drugi bogohulnici još ne skupiše snage za zverinje rabote, malo se odahne.

 

Majka planina i Dijete Grad i njihova rijeka i zemlja koja po njoj dobi ime , malo se odmore , prikupe snagu. Valja opet vojevati i čednost braniti.

Ta čuda , ti potomci Bogu milih ljudi ,  od iskona,  postanu mlađi , ljepši, nježniji, čestitiji , neviniji. I mogu biti i goli i bosi , i gladni i žedni, ali su i prkosni i čedni ; uvjek okupani  Njegovom svjetlošću ,  ljubavlju i snima .

Zlo ne može  ubijati , u crno zavijati, koliko ta nevinost može voljeti i Bogu Jedinom se klanjati.

Milošću Božijom rode se novi ljiljani od zlata.

 

Ta ogromna , čista , iskrena vjera i ljubav , široka , univerzalna , neuništiva , uvijek iznova i iznova  ozeleni  i olista,

Išara  prelijepim , nježnim Božijim bojama svoje krajolike, nadomak plavetnog neba i zlaćanog sunca.

Zatitra osmijeh čedne majke jer čuje veselo gugutanje svoje bebe ,  Grada čednosti.

Nebeski glasnik mira može da odahne i gleda rađanje novih bogumilskih života i novih ljubavi.

Hvala ti Gospodaru svijetova 

Alelujah!


												

Bleki – Umoran sam ti Jube

 

Umor iza rešetaka

Snovi o ženi

Zviježđe i raskoš

 

Sanjao sam more plavetno

more Jadransko

lagani vjetrić pirkao

talasiće stvarao

sve se nježilo od bjeline

 

pomislih to je moj život

moja duša

u kojoj ljube spava

odjednom sve se zacrni

diže se talas strašni

mrak

svuda tama

neko me nasred mora gurnu

u hladni bezdan bućnu

 

umoran sam ti mila

ni sviće nemam

tapkam u tmini

i čekam ruku

da mi je pružiš

talasi me lome

talasi ječe

i dok tonem

čujem nestašni smijeh

 

oće oće

neće neće

neće neće

oće oće

mora oće

ženo čudesna

šapuće zviježđe


												

Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

Kiše jesenje   Usnula ljubav

Kiše jesenje                                                                   Usnula ljubav

Nar cvate   Vrt strasti i čežnje

Nar cvate                                                                   Vrt strasti i ćežnje

Nebo, rijeka i terakota   San

Nebo terakota i rijeka                                                             San

Cvjetna dolina  Ne osvrći se malena

Cvijetna dolina                                                                         Ne osvrći se malena

Snježna šuma   Oblaci

Snježna šuma                                                                                Oblaci

Zimska idila   Ukradeno sunce

Snježna idila                                                                           Ukradeno sunce

Dodir usan i pobjeglo proljeće   Dobro mi došla i hvalati

Dodit usana i pobjeglo proljeće                                      Dobro mi došla i halvati

Svjetlost nad gorom  Pupanje

Svjetlost nad gorom                                                                Pupanje