Deba i Njegoš ,ali i posredni muhabet o bjelavskim mahalašima
Malo one poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.
Malo ga mazno, jednu – dvije više od one uibiičajene dvije tri , još više od sreće, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :
-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentari ima, poneki i više. Ne zna se kjoji je luđi i huđi, i mrtviji. Ni za koga , osim za sebe i svoje dragane ne mare. Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il'je belaj ili noga trans , al’ je zijan garant.
Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili.Tak'a vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije,a poneka i nije.
Očevi i matere kažu borba za opstanak. Evolucija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetiti. I nema više ženama po minderlucima plaziti i kafu ispijati,sistem olajavati.
Iznevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli.Ono kaže nisu nam za vas plaćali.Škole ih se odricale ,jer za njih još pismene nisu izumili.Voljeli oni havu ,k'o da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši,a ne rođena gospoda.
Od djetinjih dana mahala im i đardini Bjelavski kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali.I opet letjeli, čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno , od vrha ka dnu i taj nije nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.
Osim Debe.On je volio da u snu leti ,jer je znao da će svakako heknuti. Let bi počinjao pri dnu Bjelava.Tamo gdje se u nju ulivaju boje Romana Petrovića. Zatrčao bi se.U početku lagano,pa malo dodavao gas i kad bi stigo do Čekalaše bio bi u punom uzgonu da počne let sa Vrha Džidžikovca.
Ne znamo zašto je let uvijek započinjao sa dna Bjelava i vrha Džidžikovca,mada tu ima neke mahalske ali kajakovske simbolike.Bjelave su vam jedan brežuljak.Dno svakog bražuljka je i mirisavo i tužno.Mirisavo jer odiše krasotom i čarima.Tužno je ako samo korak više napraviš,ti ga napuštaš i ko zna da li ćeš mu se ikad vratiti ili zateći u istom raspoloženju u kojeg si ga ostavio.
Joj,mamo mamice.Sve se vrti oko toga.I u dobru i u zlu,konta Deba.
A Džidžikovac koji je u samom dnu brežuljka,ma kako se on zvao,Debu uvijek podsjećao na njemu najdražu igru džidži-midži. Uvijek bi mu srce zatreperilo ko ženski crvuljak u grlu, prije krika joj mamo mamice.Koliko mi znamo postoji samo jednan crvuljak za glasanje, Deba samo strogo klimata glavom i kaže:
-Pitajte Omu,on će vam reći šta liči na lići piklić u grlu.Nije za džab-džaba, od Mojsija posuđivo avlijsku bateriju i razgledo anamo onu.
Džidži midži je ona zimska igra. Za Debu nije postojalo ni vremensko ,ni prstorno ograničenje.On se liguro,odnosno džidži-midžiro vas cijele godine,u bilo koje doba dana i noći i bilo kojeg stađuna.
Isprva bi bio malo nesiguran. U tom letu ima toliko bezvremenog i poetskog ,da bi sav strah nestao.Uvijek mu bilo žao što niko sa njim ne leti. Njihova izvlakuša je ono čuveno:
-Odakle nam vrijeme ,frajeru.
Istina je bila ,da su se bojali , da će ih Deba u nečemu i nekako natakariti.Nema veze što je to san.Kod Debe su san i java imali isti tretman.Kad su s njim, oni nisu nikad bili načisto ,da li je to san ili zbilja.Tako da su im dani i životi proletjali u bunilu.Nisu bili ni za ovaj,jaš manje za onaj dunjaluk.
Dok lebdi osjećaj lakoće i straha se isprepliće,ali duša se uznosi i zanos postaje sve veći.Letač postaje poeta, koji poje divotama koje vidi i srce mu raste i raste. Naraste toliko da insan postane pretežak k'o stećak i samo hekne.
Razbije se Deba svaki put ko Mojsijeva harmonika, kad je sa Jekavca baci.Deba nikad nije krivio naraslo srce za pad.Njemu je srce bilo zaleđeno i nije moglo rasti.Njemu bi se uvijek neki insan pristavio i skreno mu pažnju sa leta.Jednom ga onaj hadum natakario.
Svaka noć Debina savjest navrati pa odleprša , tužna i zamišljena .Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija zvjezdica u Univerzumu.I jedinstvena ,kao i svaka druga.
Bilo je veče kada se Frka skršila.
Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.
Deba se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i sanja.
Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima landaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.Kako koja i kako kojeg.
I tako leti on ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, bogdica mu fali da je spiči i jami .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:
-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.
Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli , još od vakta kad ga je ovi istraživa,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.
A on, evo dva vijeka poslije,leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj jado nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.
Jedna baba Vidna ,Baška Bašinih otaca pralja i izmećarka , pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke, a bome i ponjave. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada pred smrt da postanem muslimanka. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.
Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu. Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki.I očeva i neočeva.Takav je svijet.
Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi..
Ono o suRboti ćemo namah,malo pošljen,dok ispratimo ono Debino hek. Mučko i ničim izazvano hek. Mislimo da je tu djelovala čista ljubomora .
O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i Deba samo što nije otegnuo papke.
Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono fonetički „er“, Debi je sada bilo sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega .Nekad bio.Danas,šta je tu je.
Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj,šta se tada moglo…I dok mu kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:
-Dušo jel danas suRbota.
-Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta može sutra biti.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belajaod crknuća-
Ne ulazimo mu detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja na bacilo.To je već intima.A intima je svetinja.
Deba bi zaboravio da leti i razbio bi se toliko bi ga bol u bubrezima svaki put probudio.I boli ga toliko ,da neizostavno mora ne pješačku turu, pjevcu vodu pustit.Ali to nije kolonjska,već krvava rijeka bubrežnih kamenaca pokupljenih sa džidžikovačke kaldrme.Moro jadnik uvijek na zdravo nešto operisati.Jednom slijepo crijevo,drugi put papilome lingve.Jedanom sam sebi pokušo uraditi carski rez,ali nije uspio.Morali mu jetru,ni krivu ni dužnu sa dvadeset devet,plus jedan šav krupnim štepom štiklati.
Ali čestiti su, samo jednom nisu bili i ograjisali za čitav život. Niko te ne može kazniti ko čovjek sam sebe. A nebo samo prihvati kaznu, inače najčešće oprašta. Šta će , pred svršen ga čin ljudi ostavljaju. Kaže kad ti tako hoćeš, neka ti bude, mi želje ispunjevamo. Samo odredimo budi i ono bude.
Nikad tuđe, to nisu naučili i ne umiju, ali ljubama sve što imaju poklanjaju. One tuđe samo uslovno prihvataju, ako im se neka djeva samo pokloni ili da ih neka ažbaha ugnjetava. Uglavnom bježe od deverli veza ; belajli je to. A i pogano je.
I sebe i svaki djelić sebe , još ljubav, muziku i snove pride poklanjaju svakoj ljepoti koju susretaju..
Znam mnogo će ženskinjama zlo učiniti, kasnije za godinu, dvije tri.Ništa namjerno tako to biva.Jedan blento od njih ima izreku i opravdanje:
-Dvoje se jednom nađe pa se onda ne nađe.
Nema tu neke pameti,ali to je sva filozofija svake prave ljubavi.Osim onih koje nisu prave. One koje nisu prave vremenom će postati,pa će zaboljeti.
Neke će se žene pohasiti pa će otići. Te nagrabuse.
One druge krhkije nježnije i ljubeznije ostanu dok ih oni ili ponos ne otjeraju, ali i one ne prođu najbolje.
Ne otjeraju ih oni, nego se odjednom u sebe povuku k'o da im je neka nešto učinila, uglavnom i jeste. Namjerno ili nenamjerno.
Ali ih povrijede da zaboli do neba. Te još lošije prođu.
Misliš isto su prošle. Nisi u pravu. One koje su se pohasile samo su život primirisale. Nisu nauk do kraja naučile. Ne znaju šta dalje pa ili propadnu i usidjelice postanu ili se za bezveznjakovića injženjera ili pravnika udaju. Čitav život prožive , djecu izrode, a da ne znaju rašta su se rodile.
One koje su otjerali sa sobom tugu i bol ponesu. I ljubav mnogo ljubavi. I snova, mnogo snova, muzike, anterija i velova.
To je toliko bogatstva ,da se ta sehara za života ne može potrošiti. Jedan dan tuga i bol, dva dana peri i trljaj, ribaj rane. Pa opet ljubav i muzika, pa peri i ribaj, ne možeš ni uprljati ni oprati. Sve sjajno i blještavo i nepreglednom ljubavlju posuto. .
Oni su mislili da sinonim znači sinulo onim.I toga se držali.Za sve pojmove su imali svoje inačice.
Riječi poput prostitutka nisu postojala u njihovom riječniku;naime isuviše su voljeli i poštovali žene.Obično su govorili da su to zalutale ovce ili sirotice koje koru hljeba tijelom prose.
Nećemo griješiti dušu,bilo je i onih koje su manje poštovali,ali su bez izuzetka sve voljeli.
Nasuprot tome riječi – odrednice kao:političar, papak, šupak, krkan, pederčina, homić, hablečina, šlepađija ,papa,fratar m reis , hodža, pop , bitno su odredili njihov odnos prema muškarcima.Te riječi se nisu smjele izgovarati. Jazuk! Ako ih izgovoriš isto ko da si zle sihire na asvalt, među časne ljude zvekno.
Očito je da nisu voljeli muškarce, zbog toga se možda javila pomisao da nemaju ništa zajdeničko sa njima,osim ako moraju sa očevima. Ili sa braćom.Samo su Mojsije i Dobri imali braću.Ostali su bili jedinci u muškom rodu i svaki je imao sestru.One su bile princeze a oni mahalaši.
Neke su muškarce tolerisali,uglavnom po obiteljskim vezama:ponajviše sebe: Ali voljeli ne, to nisu nikako. Smatrali su da muški svijet nosi svo zlo ovoga svijeta i pederluk . Sasvim logično.
A oni su samo željeli da žive u miru , da ih puste na miru , i da uživaju u blagodatima koje život nudi.
Pošto su im samo muškarci stajali na putu ka tim htjenjima,onda je i sasvim shvatljiv njihov odnos prema karakterizaciji muškog svijeta, koji čini zlo i smutnje.
Taj svijet zla su ignorisali i odbacivali.
Bili su anarhisti.Učinili bi sve da unište svaki nečudoredni muški ego, koji im je stajao na putu;naravno svaki osim svoga.Ali ponekad bi sami sebe potkačili.To im bio glavni cirkus. Da su bili pametni nabavili bi cirkusko platno,dva tri roštilja,koju gajbu piva ,jednu gajbu kurvoazije ,minimum petnaest godina star,natandarili bi Lenjog na vrata,i cirkus bi mogao početi cirkuzati.
Ali nisu.Inače bi postali očevi onog humora sa nogu.A upravo to ih je odbacilo od cirkusa. Ništa nisu voljeli raditi stoječki.Čak ni sjedečki.Samo su gledali da se prihvate kakvog minderluika ,šilteta , dušeka ili jastuka.Kad se zašiltetiš ili zajastučiš,ne treba ti ništa više. Joj meraka,ljudi dobri. I rahatluku nigdje kraja nema.
Smatrali su da je vika i galama znak slabog odgoja, neuravnoteženosti, neobuzdane naravi i ludila. Zato su svoja šilteta i jastuke uvijek sa sobom nosili.Iako su svi stanovali u krugu od cirka ba. pedeset metara polumjera , nikad nisu grupno išli u đardine svoje , ka đardinkama svojim.To se nekad zvalo okole kere pa na mala vrata.Oliti diskrecija.
Sada toga nema.Hajvan ti ,drito , natovari žensku na leđa da čitav svijet vidi da frajer komad ima. Žvalji se i bali k'o vo u preživanju ili doga u javnom zelenilu na istresanju gazdine kulture.To se uvijek zvalo neodgoj.
Tragali su za nečim.Da ih je neko pitao šta traže,oni kao ne bi znali odgovor. Samo bi Lenji i Deba mogli odgovoriti. Jes,kad bi bili levati.Lenji bi samo rekao; A-a-a pa vi kontajte šta je to. Deba bi se prije hekno nožekanom i bajunetom posrid jetre,prije nego što bi išta lanuo.
A kada budu zaista saznali koja im daska fali, i šta traže, biće kasno za njih.Eno i Mara Daskara čitav život daske tegari i preslaže i još uvijek ne zna koja joj daska fali i šta ispod njih traži. I niko se ne piza kako to Mara gatara sebi nikad ne izugata sudbu.
Ali sve u svemu biće jako zadovoljni i ispašće dobro.Osim jednom ili dva-tri puta.Onaj drugi put će se svi đematile natakariti,ali ti sada o tom ne smijem pričati.A ni brige te.
Shvtaju oni,svojim ganglijama,koje ih kao strujno kolo, kanališu samo u jednom pravcu da je život uprkos svemu ,samo jedan i veoma lijep.Samo ga drugi ,muškarci napose,učinkovito kvare, ugrožavaju i uništavaju.
Politika je ono najprljavije,najodvratnije,najnemoralnije što se čovjeku može desiti.Oni su to znali i zbog toga su se nje uvijek klonili.Da je bilo ko od njih bio gutav po leđima,počešali bi ga po leđima i rekli:
-Nalet ih bilo.
Nisu se bavili filozofijom ,jer su bili filozofi ili barem propovjednici. Propovijedali su jednakost međi ljudima i ženama,posebno između njih samih i žena.
Bilo je to sasvim logično , zato što je u njihovim postupcima bilo malo toga logičnog. Iz nelogike samo se probijala svjetlost ljubavi i onih željenih krikova.
Nikad nisu tražili uzroke bilo čega,a za posljedice ih je jednostavno bolio čošak.A i inače ih je bolio čošak za bilo šta; osim za njihove ljube ili za njih same .
Bili su čoškasti i ludi;ne samo ludi, već i opičeni i otkačeni i blesavi preko svake mjere.I još malo preko te mjere.
Ali nikad ,ama baš nikad nisu bili sjebani ili deprimirani.Osim po jednom u vaskolikom njihovom životu.Ne , to im se nije moglo pripisati.Općenito nisu ni znali šta to znači. .A jednostavno nisu ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru u ovim takarli stađunima.
Ponekad su bili zamišljeni. To da.
Kada bi ste ih slučajno pitali šta je to dobro u čovjeku,oni bi se samo zacrvenili,oborili pogled i šutjeli.
A onda mnogo godina kasnije,kada im niko neće ni pamtiti lica,kada godine prekriju buku i budu se navukle tišinu, još uvijek će se pričati o njihovim ludostima i ludovanjima
Blentovije će tada shvatiti da ih je samo to i nijedno drugo pitanje moglo natjerati u crvenilo i šutnju,jer vremenom su shvatili shvatili : zašto.
Oni su bili,ne ljudi,nego ljudine,sušta dobrota,bez obzira na njihovu bahatost,nestašluke do bezobrazluka ili čak surovosti.
Ta surovost im je govorila da treba pobrisati šljam sa ulica:dilere, narkomane, lopove, ubice, silovatelje, homoseksualce, političare,religijske oligarhe, bogataške krvopije. To kiša ne može učiniti. Kako nisu bili grubijani oni će to radili na svoj način. Slaće ih u muriju uz tvoju pomoć, moja malena, a ponekad i na ortopediju bez tvoje pomoći.
Njih nikad nije intresovalo šta drugi misle o njima.Njima je bila bitna samo njihova religija.Pucao njima prsluk jesu li oni hrišćani, luteranci, protestanti, evanđelisti, metodisti , ortodoksni ili katolici,ili pak muslimani, muhamedanci, isusovci, mojsijevci, abrahamovci, sufisti i sofisti, antisti ,kapucini, drekaci, derviši.,židovi ,cionisti, budisti, hindusi, selefije, muhađedini, pa čak i Siki, Pigmeji ili Aboriđani. Da su bili crni bilo bi im svejedno da li su Kunta Kinte ili Haile Selasije ili Muhamed Ali ili Prisli ,uz dužno izvinjenju dijelu nabrojanih,pogotovu poslijednjih.
Ipak ,niko nije mogao znati koja je njihova religija , osim da je ista i da je se oni čvrsto drže.Na sva nastojanja dobijali su se neodređeni odgovori.
Uvijek to bilo: HUh,ili uh-uh ili uh-uh- uh ili malo različito auh.
Najlenji uh.
Najdeblji uh – uh.
Dobri Malena ili mila moja.
Propovjednik Gr-u-uh.
Herco Joj lelo Jelo jelena.
Oma bi samo palio bateriju ispod ćebeta i pravio se da je duh. .
Baška Baša uh,uh-uh.Ono tri puta je za sreću.
Voljeli su žene,ljubav,snove,muziku i Boga Jedinog ,Oprosnika, nadajući se oprostu. Bili su veliki grešnici.
Imena su im bila neodređena kao i oni.Takva imena roditelji nisu davali. Rodtielji su im davali normalna malograđanska imena.
Njih je mahala odgajala i davala im imena.I bili su sto posto nalik mahalskim imenima.Poneko je načuo njihove nadimke koji su bili sasvim obični: Dedo,Medo,Deba, Gaćo, Baša,Bleki, Frka,Zlata,Lela,Pizdunka,pođeđe Pizdunčica,Hevina,Nevina,Nina,Mina, Daskara,Nana, Baka, Caka, Koka,Gatara ,Koko, Brko, Cakan , Cakana …Neko je imao i drugo ime.Lenjog su zvali i Munja.Naravno zbog obrnute proporcionalnosti. Debu Fićfirić zbog garda. Dedu Mojsije zbog harmonike
Kad ideš ženi ponesi bič – govorio je Niče nigdje ne nalazeći čovjeka..
Gluposti rekli bi mahalaši i zato nisu volljeli Ničea,Kafku , Sartra , Dantea, Borhesa i njihov mrak. Nek idu živjeti sa svojim nadljudima,vatrom, miševima i žoharima.
Ženama smo uvijek nosili bukete cvijeća u mislima,ljubav u duši i sebe u kompletu sa roštiljem.
Kad odrastu njihovo shvatanje morala je postati veoma fleksibilno i opravdano.Kada ih budu pitali zašto se vole švalerisati,jednostavno su odgovarali:
-Đes se ba vidio švalerat svojom djevojkom ili vlastitom ženom.
Na tako čist,nevin i argumentovan odgovor svi će zašutjeti i vidjeće im se u očima da su očarani i nekako osviješćeni tim saznanjem. Kao da su progledali novim očima.
Nije se tako činilo,ali bili su sanjari koji su svoje snove dijelili besplatno – isključivo ženama,koje su hodile njihove đardistane.
Da im Bog dušu ‘prosti za njih je Bosna kovanica anagram riječi Božiji San.
Lokativ je izvedenica od glagola lokati.
Laksativ izvedenica od glagola laskati,
Nikad ne drže ruke u zraku jer to nije dobro.Nisu znali zašto,samo su znali da to nije dobro.Uostalom ,nisu ih ni mogli držati u havi.Uvijek u jednoj ruci piće,čaša li pribor za jelo,a u drugoj zna se šta već ,ako se ne zna naučiće se ,moja malena.Nikad nije kasno. A neki nikad ne nauče. Ko im kriv, propuste sve životne vozove.
I eto ti ljube moja zašto su predodređeni za vječnost ili barem za epopeju.