Duša šapuće
magle će proći
uvijek prolaze
i Maleni
polako ne hiti
zamisli
čarolijom osvita
plovi čamac
Modrom rijekom
pruža se crvena rućica
nježna stidljiva
čista mirisna
ljubičicama djevičanskim nalik
izgrebana od drvene tahte
na kojoj slike naše
snove polažu
lagano
svilenim pokretom je primi
dahom
zarad časti
ne usnama
dotakni
vrhovima prstića boje čednosti
dok dašak poklanjaš
gledaj tu Ženu
rubinovu nježnost
u oči
da blagost iskrenosti osjeti
da se ne uplaši
tada joj reci
Anđelu mili
ne plaši se
maglu sam otjerao
primi me za ruku
dozvoli
laganim koracima
tangu nalik
krenimo u šetnju
kroz sokoke tvoje duše
ja ti nudim bjelinu svoju
a pokušamo stići
cvijetnim đardinma naših nada
i još joj reci
ne žurimo Mila
nježno ćemo
ruku pod ruku oditi
šarenim stazama koji Udes nudi
onima koji čekaju
a sve bude kao san
u kojem milost ljubav poklanja
ne rekoh joj ništa
ni srećo moja
ni oprsti mi
nerazum
samo ode
nada i žena bezgrešna
nisam tužan a…
saksofon vrišti
ne begaj
a duša boli
ne umijem suzu kriti
jer ne smjeh je dotaći
ni reći
moja si i Ti…
a voljeh je od iskona