Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka –
Bit će sve isto, izlaza nema.
Umrijet ćeš – i sve, ko prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.
Svatko stoji sam na srcu zemlje
proboden zrakom sunca:
a veče je vec tu.
kroz tanku zidnu pregradu
onoga dana kada se sin
rasipni na svoj način
vratio obitelji
čujem glas
koji je uzbuđen i koji prenosi
nogometno prvenstvo svijeta
još odveć mlad
istodobno kroz otvoren prozor
jednostavno u napjevima
potmulo
žamor vjernika
krv mu šiknu u mlazu
po mirisnoj grahorici po njezinu frajeru
svojim odvratnim prstima on zatvori očne kapke
velikih zelenih začuđenih očiju
lagana ona luta
ponad mojega zračnoga groba
Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku, sad kad je kraj,
Ovo mi barem reci daj —
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al’ ako isčezla je nada
Danju, il’ noću, bilo kada,
U snoviđenju, il’ bez toga
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il’ tu
Jesmo, to tek je san u snu.
Stojim i slušam huku
Valova što obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pijeska —
Koliko ih je! Ali gle kako
Curi mi u dubinu svako,
Dok plačem tako — dok plačem tako!
Ne mogu ih zadržat, Bože!
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala sto ih čeka žedno.
Zar sve što vidimo, il’ tu
Jesmo, to tek je san u snu?
…
Drugi život nemam
Do taj što ide kraju;
Nit’ smrt, neg’ odavde
Da me odagnaju.
Nit’ me spona, djelo,
Za tu zemlju veže
Osim prostor dokle
Kraljevstvo ti seže.
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva,
o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa,
odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije,
i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta,
kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus,
ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Nazad na vrh Ići dole
Da l’ će doći vreme, pa da mogu
Sve da volim i ništa ne tražim?
19
Ta zelena trava na obali* reke
izvor njen prekriva k’o vitice meke.
Tu oprezan budi, jer ne možeš znati
da l’ taj izvor behu nežne usne neke.
20
Napuni, draga, vrč što danas briše
sutrašnje pretnje ili što se zbiše.
Znaj da sutra biću vekovima* star,
pa „juče“ i „sutra“ ne postoji više.
Sjaj u travi…
sada,kada nista na svetu ne moze vratiti dane prohujalog leta
nas sjaj u travi i bljestavost sveta,ne treba tugovati,
vec traziti snage u onom sto je ostalo i s tim ziveti…
zboravimo,ne radi nas,ne radi zaborava,zaboravimo da smo
se voleli,da smo se svadjalii da smo bili krivi..
pozurimo,s danima i danima sto ce doci
mozda cemo se naci jedanput na malom vrhu zivota i nizrecene tajne
hteti jedno drugom da kazemo,al`proci cemo jedno kraj drugog kao
stranci jedan skrenuti pogled bi ce sve sto cemo jedno drugom moci dati…
zaboravicu oci i necu posmatrati zvezde koje me na tebe neobicno
podsecaju…ne boj se,jednom ces se zaljubiti al`ljubices zato sto ce te
nesto na toj zeni podsecati na mene..bio si moje veliko prolece
uspomena koja ce dugo ziveti u buducnosti koje cu se secati…
oseticu tugu jer sam tebe volela bi ce to ironija tuge…
nestace sjaj u travi,nestace velicanstvenost sveta…
ostace bleda slika onog sto je proslo…
Ne pjevam ja
vec cvijece sto ga gledah
ne smijem se ja
vec vino sto sam ga pio
ne placem ja
vec moja neutješna ljubav