Crveni cvjetovi ljubavi
gore u noći
Prva noć kroz koju idem sam
Slušam:
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti neće
i u meni crno teško srce
tuče tuče …
A.B.Šimić
No comments
Category Archives: Magazin
Marko Vešović – Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici
Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici
ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće
Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starome
Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti
Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne
Prazne, i zato teške.
A di vi živie / Igrokaz na dan 31.Jul / Srpanj
Danas je Ponedeljak 31.Jul / Srpanj 2023. godine računatog po Isusu Hristu. 212 je dan , sa nestrpljenjem se očekuju još 153 kakvoćom sasvim neizvjesna dana do kraja ove godine.
Ljudi misle, dani ko dani,prolaze nikad im kraja. Ali nije tako.Nisu dani ko dani i nije svaki isti.Svi su oni dobri , lijepi , obojeni koloritom godišnjeg doba kome pripadaju.
Dani imaju noći. Noći su prelijepe, žene ih više vole.
Muškarci manje, ne daju im noći mira, a moraju prepisivati. Tuđom pameću se ktiti da budu …
Ne znamo šta.
Oni će nama reći znanje. Taki su vam te neke kreature, što se u čopore zbivaju i poganima umjesto Bogu Jedinom se klanjaju.
A u noćima…
Eeehej , mile.
Mi ćemo po mahalski, joj mamo mamice.
Znate onu štoriju o crvenom feskinu.
Niste čuli.
A di vi živite.
Ista vam je na vlas,ko ona o Nadalini, malo sočnija, na šeret sevdalinci ljepotu prosipa.
Poslije takvih noći , moramo one prepisivače da pitamo :
-Šta se vama sinoć desilo.
Imali ste kružok? Možda vam se posrećilo? Mislimo , perom napasti nezaštićeno žensko.
Bljutavilom i plićakom malog mozga svoga. Veliki očito nemate.
Ako vam se nije posrećilo , ništa neobično niko vam nije dao ideju, a svojih nemate.
To vam je u krvi. Tješite se, ima još mnogo noći do kraja godine. Možda uspijete. Ako ne , ima još godina pred vama.
Ako i njih ponestane , baš ste baksuzi. Ili stidljivi. Ili ste zauzeti prepisivanjem od prepisivača. A možda to jednostavno imate strah od blizine. Strahom od žene, pa frustracije rješavate nečuvenim bezobrazlukom nedodostojnim maloumnika. Sa strahovima dolaze besanice i more. To se obično dešava hadumima i tetkicama.
Šro bi poete rekli:
-Baksuz jednom uvijek zli baksuz.
U prevodu :
-Ružnoća duše se ne može ni u virtueli sakriti. Kakva duša takvo lice.
Fernando Pessoa – Želim cvijet što si
Želim cvijet što si, ne onaj što daješ.
Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
poslije nego budeš dala.
Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
sjeno, lutati besmislena
tražeć’ ono što ne dade.
da otvoren Bog ostane.
Horhe Luis Borhes – Danas
Danas bih mogao…
voljeti te kao jucer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otici daleko…puno dalje
no sto je vrijeme,
puno dalje no sto oci dosezu.
Danas bih mogao
pruziti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaci zlatnu ribicu za srecu.
Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam vec tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski zivot obicnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje celo
smjesta povjetarac
usuljavsi se izmedj´ zavjesa
nosen mojom zeljom…
i srebrnom trakom mjeseca
Sergej Jesenjin – Nemoj likovati
Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.
Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.
Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.
Gete – Moja boginja)
Koju boginju ide
Najviša hvala?
Ni s kim se prepirati neću,
Ali ja je dajem
Vječito pokretnoj,
Svagda novoj,
Čudesnoj kćeri Jupitera,
Čedu mu najmilijem,
Fantaziji.
Jer njoj on dopušta
Sve ćudi,
Što ih inače
Zadržava sam za se,
I uživa u svojoj
Nestašnoj kćeri.
Tatjana Lukić – Nevrijeme
Nejakim rukama mamismo
ptice na tlo
ali otkud danas zaprijetiše
davni grijesi
slutnjom nepogode
zna li grom šta čini
dok korak nam presijeca
i poglčed u nigdinu uprt
siječe plamen mač?
skončati put
nije mudra kazna!
na ovu bezumnost
mašit će se žezla
i zavitlat bijesno
višnji gromovnik:
zloće putem protjerati
na put prisiliti!
liže vatra staze razastrte
nema ptica
nad glavama kruga niotkud
u razrooka sveca na raskršću
prerušen grom
Bol
Bol.
Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.
Neuki ga krste raznim imenima.
Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …
Bol.
Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…
Ne bi trebalo tako biti.
A mere.
Ponekad mora.
Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.
Hoćemo mi jabuku jesti.
I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.
Bol.
Srećom , mi nemamo boli.
Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.
I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.
Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.
Tako i mi.
Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.
Bol.
Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.
Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.
Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.
Nije da moramo. Ona nas , kao operisana praznina boli.
Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.
Možda neko i sazna šta je to bol.
Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.
A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…
Bol.
Ah,Da.
Ona zaista postoji.
Da.
Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.
Tuga .
Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,
mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.
Suze.
A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.
Nisu baš vaspitane te suze.
One nikoga, niti mole, niti pitaju.
Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.
Kao što će večeras tvoje Dijete moje.
Zaboljeti ili banuti?
Tko da zna?
Krhke ruže su vam takve.
Mirisne i neprevidljive.
Bol.
Kao kapi rose.
Bole.
Ocean.
Kao Tišina i sni.
Marina Cvetajeva – Svima je na kolenima pomalo sedela
Svima je na kolenima pomalo sedela
i svima na grudima pomalo ležala.
Sve je strasno obožavala.
I takvim očima gledala –
kao sam Bog na nebesima.