Boris Paternak – Neka Bude

Zaljuljat će zora plamen na svijeći,
opeći čiopu i pustit je zrakom.
Tu ću uletjeti jer moram reći:
Neka i život svjež bude tako!

Zora je kao pucanj u tminu.
Bum! – i oganj što šipka ga rinu
iz puške trne u letu polako.
Neka i život svjež bude tako.

Vani još – vjetrić, što se u noći
stiskao k nama, tresuć se jako.
Već promrzla kiša sprema se doći.
Neka i život svjež bude tako.

Smiješan je on, sam sebi se smije!
Zašto se gura na stražu svakom?
Pa vidi – ulaz slobodan nije.
I život neka svjež bude tako.

Naređuj samo, rupčićem mahni
zasad još – dok si gospođa, dama,
sve dotle – dok mi smo još u tami,
dok ne ugasne vatra u nama.


												

Čarls Bukovski – Bacanje budilnika





Moj otac je uvijek govorio: “rano lijeganje i
rano ustajanje, daje ti pamet, imanje i
zdravlje.”

u našoj kući svjetlo se uvijek gasilo u 8
i ustajalo se u zoru na vonj
kafe, jaja i pržene slanine.

otac se pridržavao ovog načela
cijeli svoj život i umro mlad, golja
i, mislim, ne pretjerano pametan.

zato sam odbacio njegov savjet, pa je
to, za mene, postalo kasno lijeganje i
kasno ustajanje.

ne kažem da sam osvojio
svijet, ali izbjegao sam
bezbrojne jutarnje gužve u saobraćaju,
zaobišao neke od uobičajenih klopki u životu
i upoznao neke čudne, predivne
ljude

među kojima i
sebe – nekoga koga moj otac
nikada nije
upoznao.

Hajam – Rubajie 27. i 28.

27

K’o mladić pomno sam doktore sluš’o

i mudraca reči željno sam kuš’o.

Na vrata njina odlazi često

al’ uvek izađoh kakav sam uš’o.

28

Mudrosti seme beše mi setva,

al’ vrlo jadno okonča žetva.

Za sav moj napor, poruka osta:

„Dođoh k’o voda. Odoh k’o vetar.“*

Bagra pljačka / Igrokaz na dan 18. Avgust/Kolovoz

Danas je Petak , 18. Avgust/Kolovoz, 229. dan 2023. godine. Do kraja godine ostalo je još 126 dana.

Sve je relativno. E = MC2. Sve je u parovima,zato  sadašnjost na postoji.

Vrijeme je iluzija.

Da nije iluzija žašto bi se dani svake godine vraćali.

Ili zašto bi Ajnštajnu prebacivali razne  naučne krađe.

Rasplamsana polemika: Da li je Ajnštajn bio naučni genije ili genijalni manipulator. Istoričarka Anastasija tvrdi da je delo Mileve Marić nagrađeno Nobelom, a Ajnštan bio surova škrtica.

Prošlost nas mori, budućnost zabrinjava.

Mnogo  ljubavi i milodarja nije naodmet. Ispostaviće se da je se svijet satoji od ubleha i prepisivača.

U Bosni , kao i u svijetu, dominiraju pljačke nacionalista predvođenih : riđobradim koji je lijen da se obrije i ljudski dotjera,razrokom fukarom koja se pretvara u hodajuće brdo slanine i bivšeg  robijaša kome su oprostili pljačkaške grijehe.

A opet nisu oni krivi što ih insani, zbijeni u nacionalističe torove,  ko hajvani stalno biraju. Moraju, vjerske glavešine im ispiraju mozak kako je to dobro za njih. Plašeći ih mrakom iz susjednih torova, zaboravljaju  tamu nalogodavaca i svoju bijedu

Dan za danom se lomataju ko vrhunski pehlivani. Sad ih vidiš, sad ih ne vidiš. Ali za razliku od Hudinije, oni povedu druge sa sobom, a oni se vrate. Svježi novi i prelijepi. Za one koje nisu prevarili. Hudini se nije vratio, iako je mislio da se vrati. Naiuvni kontaju zapeo u limbu.

Neko je ustvrdio, da će se u narednom periodu  pokupiti   dobar dio iz vladajućih BH ergela , i barem one najšupljije od ulema. Prepoznaćete ih. Njihov kantar je prazan, a kućne sehare pune, a oni utovljeni ko stoka pred klanje.

Sve sami licemjeri i Bogohulnici.

Što bi poete rekle:

-Možete , ali doklen ne znate. A onda , ehej, brale, ima zvizdan da vas vječno tabiri.

U prevodu:

-Nek se pljačkaška vlastela i njihovi podvornici , oliti  ilmije i svećenici,  dohvate Svetih knjiga  , možda nauče nešto, ali paklena vatra im ne gone. Garant.

Horacije – Sagradio sam sebi spomenik (Exegi monumentum)

Sagradio sam sebi spomenik (Exegi monumentum)

Sagradio sam spomenik
trajniji od bronze
i viši od kraljevskih pramida, koji ni kiša, koja sve uništava,
ni bijesni sjeverac ne mogu razoriti, ni godine, ni brzi let vremena,
Sav ja umrijeti neću
jednim dijelom ću izbječi smrt.
Ja ću biti uvijek mlad,
i moja slava biće
u potomstvu sve veća
dokle god se bude sveštenik peo na Kaptol s čutljivom Vestalkom.
Mene će spominjati
i tamo gdje huči valoviti Aufid
i gdje je siromašan vodom Daun
seljačkim narodima vladao.
da sam slavan iz neznatnog roda prvi složio eolsku pjesmu u italske metre:
Budi ponosna, Melpomeno, zbog stečenih zastuga!

Borges – Raspinju me

Raspinju me
a ja moram biti križ i čavli.
Varaju me a ja moram biti laž.
Pale me a ja moram biti pakao.
Moja su hrana sve stvari,
Točna težina svemira,
poniženje, klicanje.
Moram opravdati
ono što me ranjava.
Nije važna moja sreća
ili moja nesreća.
Ja sam pjesnik.

Vergilije – Mene će muze povesti

Meni su dobre muze milije od svega:
opčaran ljubavlju velikom, ja posvuda nosim
njihove svete znakove i one će me povesti
da mi pokažu zviježđa i staze nebeske,
da mi otkriju tajnu pomrčina sunca
i mijena mjesečevih; da mi kažu odakle
potresi zemlje i kakva to sila nadima
duboka mora, koja razaraju brane
i onda se vraćaju u se i smiruju;
zašto zimska sunca toliko žure da se u Ocean bace i kakve zapreke
sporim noćima na njihovu putu stoje?
No ako je u mojim žilama hladna krv
te zbog tog ne budem mogao dokučit
ova područja prirode, onda ću biti
sretan da mi se sviđaju polja i vode
što u doline teku, da bez ikakve slave
volim šume i rijeke. O, gdje je ravan
kroz koju teče Sperhej i obronci Tajgeta
gdje spartanske djevojke obijesno plešu u slavu Baka? O, ima li koga, da me
prebaci u hladne balkanske doline
i da me zakloni sjenama gustih grana!

Horacije – Uživaj danas

O Leukonojo, nemoj da ispituješ
kakav su kraj meni, a kakav tebi
odredili bozi. Nikad ne tragaj
za tajnim značenjem babilonskih
brojki. Grijeh je to velik.
Mnogo je bolje predati se sudbi,
bilo da nam Jupiter dade još mnoge
zime da živimo, bilo da nam ova,
koja valja more i valove razbija
o tvrde grebene, posljednja bude.
Pamet u glavu, toči svoja vina
i nemoj da sanjaš odveć duge nade
u kratkom životu. Dok mi zborimo,
zavidno vrijeme bježi. Zato uživaj danas,
u sutrašnji dan nikad ne vjeruj mnogo.

Jutros ti je ruža procvjetala / Igrokaz na dan 17. Avgust / Kolovoz

Danas je  Četvrtak 17. Avgust / Kolovoz, 2021. ljeta  “nove” ere .

228 dana   je reklo doviđenje. Dobro je , moglo je biti i Adio. Tada nam se ne bi dobro pisalo. Ne bi se vrnuli . Šta bi mi bez njih? A ingnorišemo ih. Mnogi  to zaplate.

I ovaj današnji je prelijep kao i svij drugi dani. I danas će se neko zaljubiti, rođendan slaviti,

Mirisni cvijet poklanjati i obljubljibvati.  .

Sjećate se Prevera,

ili je to bio Bleki,

tko da zna

Poklanjam ti ružu za jedan dan

Ljubav za uvijek.

Danas je poklonjenih ruža sve manje. One ljepše i mirisnije polako venu ,

iako su prekrasne u svome cvatu. Nema ko da ih zalijeva i mazi.

Blentovije zauzeti prepisivanjem i šupljim reisima i  arapskim hanefijama , papama i arhiepiskopima ,  papskim nincijatima , šupljim „pjesnicima „ prepisivačima… savjete još šupje nam dijele. (Ova rečenica nam se ušunjala radi dnevnice.)

Svakog jutra procvjeta milioni milosnih ruža.

Savaki dan jednao dijete plače jer nema kome da je pokloni.

Noći i noći su prtobdjevene.

U očekivanju da dan zamiriše cvatom , uvijek se djeva pita:

-Zašto ne učiniš … da se tvoji snovi poput svile ubiju oko moje duše…. Učini to, molim te!

Vapaj , krik , jecaj  milosti niko da čuje.

Ne razumijemo .  Gdje su ruke milosne? Gdje su sanjari kreposni?

Gdje je taj neki od muškaraca , kukavica biti?

Ljubav je bit i Milost svega.

Gospod Jedini ,

nam reče.

Ljubav i milost je sve.

I praštanje.

U čekanju prolaze ti dani.

Jedan za drugim , prelijepi i puni nade.

Naš kalendar i čast mole oprost.

****

Do kraja godine je ostalo 137 dana.

Dan za danom ruža procveta i uvene.

Kroz okrvavljene usne   klizne  neubrana,

u   noći besanice i more.

Svijet je okrutan.

Neprekinuti niz mora.

Bića  se bude ne sjećajući ljepota kako se prije živjelo..

I kada je zemljom vladala Ljudskost.  I ljubav.

Što bi poete rekle:

-Jutros ti je ruža procvjetala mila.

U prevodu:

-Ah nekada…tugo moja,jadi moji.

Jesenjin – Tanjuša

 

Nema divnije devojke od Tanje,

crven rub na skutu, bluze talasanje.

Jarkom iza plota Tanja nekud hodi.

Mesec s oblacima kolo šumno vodi…

 

Istrči momak, govori joj tugu:

“Radosti zbogom, ja uzimam drugu.”

Ohladila se ko u polju rosa,

a kao zmija rasplela se kosa.

 

“Momče plavokoso, bez vređanja dugog,

moram da ti kažem: polazim za drugog.”

Nisu to zvona jutarnja, već cika.

Svatovi… Ne vidiš lica konjanika.

 

Tuži rod Tanjin, nisu kukavice,

od topuza brzog ranjeno joj lice.

Crven venac krvi slepljen joj na čelu.

Najdivnija beše Tanjuša u selu.