Moja duša je prazni karusel u sutonu
Poema no 5
Da bi me ti bolje čula,
moje reči
postaju tananije ponekad
kao tragovi galebova na pesku.
Đerdan, praporac opijeni,
za tvoje ruke kao grožđe slatke.
I gledam ih, daleke moje reči.
Tvoje su više nego moje.
Pužu kao bršljen po mome starom bolu.
Penju se po zidovima vlažnim.
Ti si uzrok ove krvave igre.
One beže iz moga tamnog skrovišta.
Ti, samo ti sve ispunjavaš.
Danas je Petak 20. Avgust / Kolovoz, 2023. ljeta Gospodnjeg.
231 dan je otkačio svoja 24 sata.
Dobro smo prošli , oni koji smo prošli. Oni koji nisu , i oni su dobro prošli.
Zakon relativiteta. I parova. Sve je dobro što se dobro svrši.
I plešite , mnogo plešiti. danas je dan za osunčanu lambadu.
Oni nama:
Kakvo vas boni dobro spopalo, a neki , hejbet njih samo nestali?
Hajmo, rečemo vako , na priliku dumat!
Jel se taj neki nestali presto brinuti za dunjalučke more?
Jeste.
Jel se smirio?
Jeste. Osim onih koji se nikad neće smiriti.
Jel im sada lakše?
Jeste, osim onima lakim na nedobru i nečinjenju.
Jel sada uživaju u neradu, džab-džab plodovima i mirisnim vodama i rijekama meda , mlijeka i vina , koje im teku ispod nogu?
Jeste , uživaju , osim onih koji tamo ne mogu primirisat i koji se sada roštiljaju.
Jel sada oko njih igraju djevojčice i dječaci anđeoske ljepote?
Jeste , dabome da igraju , osim onima oko kojih vatra pleše.
Jel vi misliti da im je žao što su gore?
Jeste , ali samo zato što vi niste sa njima. Osim oni, koji su se o svojim vatrenim jadima zabavili.
I onda prepisivači kukaju ako neko ode. Kore vesele koji u Božiji nauk vjeruju.
A fino piše :
-Vi mislite da su oni mrtvi. Ne , oni su živi , samo vi ne znate. I nemojte tugovati, veselite se, kod Boga Jedinog su, u milosti i ljubavi njegovoj.
Oprostiće nam oni čija je tuga prevelika.
Jedina utjeha je, da su njihovi najmiliji u dobrim rukama. Da se o njima brine Onaj koji se zove Milost i Ljubav, Gospod naš Jedan Jedini , najveći Oprosnik.
Molimo vas oprostite grijehe drugima. Oprostiće vam se vaši.
****
Eto , sada nam lakše što možemo od srca najaviti dolazak 124 prelijepa dana do kraja ove godine.
Uživajte u njima . Radujte se . Život je ovaj , kako reče Propovjednik, stvoren samo radi zabave i igre. Ostalo je taština i samo taština.
Dobro pogledajte današnji dan. Svi su takvi.
Prelijep je. Vedar i osunčan, Božjom svjetlošću sjaji.
Takva je vaša duša. Ali većina ne zna. I prljaju je jadom i čemerom.
I to nije najgore. Iz zaboravljene , u stranu potisnute , ponižene duše , se može roditi veliko zlo. I rađa se.
Ali nećemo zlom bojiti današnji dan. Ni potonje.
Danas je dan za ljubav i radost. Kao i svi dani u životu.
Poklonite jedni drugima koju lepršavu riječ. Koji mirisni cvijet. Zagrlite one koji su pored vas. Recite im da ih volite. Onima koji su malo dalje poručite da mislite na njih. Pošaljite im riječi milosti , ljubavi i nježnosti.
Ako sijete dobro i ljubav , oni će vam se vratiti.
****
Sjetite se Blekija:
Ako ljubav u srcu osjećaš ,
šta će ti više.
Sve ostalo će se posložiti.
Dobro , on je mahalaš i vi odmah pomislite kako je njegovo posložiti višeslojna i više značna riječ.
Pa šta?
Šta ima toliko loše u toj višeslojnosti i slaganju? Ako ćemo iskreno , to slaganje samo ljubavlju, milovanju i milošću odiše.
Eh m da mi se posložiti sa ljepotom
a je u srcu nježnošću nosim.
No, to je stih za neku drugu bajku.
Što bi poete rekle:
-Ljubav nije san ,
ljubav je svaki dan.
U prevodu:
-E, vala , mogli bi i vi nešto prevesti , a ne samo misliti na preslaganje,
Veša dakako.
Kakva nesreća, a stvoren si
za lepa i velika dela;
ta tvoja nepravična sudba svagda
da ti uskraćuje podsticaj i uspeh,
da te ometaju obične navike,
i tričarije i ravnodušnost.
I kako je užasan dan kada popuštaš
(dan kad odustaješ i kad popuštaš)
i kad krećeš peške ka Susi
i kada stižeš kod kralja Artakserksa
koji te milostivo prima na svoj dvor
i daje ti satrapije i slično.
A ti to prihvataš beznadežno,
sve te stvari koje ne želiš.
Za drugim plače tvoja duša, drugo bi htela:
odobravanje naroda i mudraca,
teško i neprocenjivo bravo;
Agoru, Pozorište, Lovorove vence.
Kako da ti da to Artakserks,
kako da sve to nađeš u satrapiji,
a bez toga kakav ćeš život provesti
Očekujem spajanje s tobom,
da se života odreknem,
ptica sam rajska,
da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem,
ko roba me svoga primi,
pa da se vlasti zemaljske
odreknem.
O Bože,
od oblaka vodilja kišu pošalji,
prije no što poput prašine
nestanem.
Na mom grobu
s vinom i sviračem sjedi,
da za mirisom tvojim
iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se,
o ljepoto krasna stasa da se života i svijeta odreknem,
plešući ustanem.
I ako sam ostario,
čvrsto me zagrli,
da kraj tebe zorom
pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi
da se časkom s tobom sretnem,
da ko Hafiz, od života se,
i svijeta okrenem.
Čas u zmička obmota se klupče,
Oko srca koluta i čara,
Čas cijeloga dana ko golupče
Sa prozora guče, zagovara.
Čas u inju razgori se, sjevne
Iz cvjetova uspavanih boja.
Čas potajno usred duše pjevne
Zaleluja niti nespokoja.
Umije tako slatko da zarida
S ustreptalih struna violine,
Zagonetkom srce da iskida
Iz osmijeha što nenadno sine.
Neka mi one neugledne oproste, ali
ljepota je temeljna stvar. Neophodno
je imati nešto od cvijeta u svemu,
nešto od plesa, nešto od visoke mode
u svemu tome, (inače,
žene se usklade u plavom, elegantno,
kako to već rade u Narodnoj Republici Kini).
Nema srednjeg puta.
Potrebno je da sve to bude lijepo. Neophodno je
da iznenada imaš utisak da je čaplja sletjela,
da s vremena na vrijeme
lice poprima onu boju koja se može naći
u trećoj minuti svitanja.
Da to sve bude neprimjetno,
ali da ostavlja odraz u prostoru, kako bi
procvjetalo u muškim očima. Neophodno, apsolutno
neophodno je
da ona bude lijepa i nepredvidiva. Neophodno je
da se spušteni kapci prisjete
stiha Eluardovog, da zagrljaj bude više
od sudara tijela: da dodir ima
puninu sunčevog poslijepodneva.
Da je lijepa, ili bar da njeno lice nalikuje hramu, i
da je laka poput tračka oblaka: ali da je oblak
s očima i bedrima. Stražnjica je jako važna. Oči
van svake sumnje, taj
pogled nevine zloće. Svježe usne
(ne vlažne!) isto su od velike važnosti. Bitno je
da ekstremiteti budu tanašni, da se ukazuje nešto
koštanih pregiba, posebno koljeno, kada prekriži noge.
I kosti karlice pod strukom koji se miče neovisan, izuzetno ozbiljan;
ipak, problem je ključne kosti: žena bez ključnih kostiju
poput je rijeke bez mostova.
Prijeko je potrebno malo od pretpostavke trbuha, i onda
žena prerasta u kalež, njeno poprsje poprima
grčko-rimsku ekspresivnost prije negoli gotičku ili baroknu.
I mora biti sposobna osvijetliti tamu s minimalno 5 vata.
Oblik glave treba biti primjeren, vrat malo
otvoren odostraga; i neophodna su leđa:
veleposjed!
Ruke i noge mogu završiti poput drška, ali treba
biti i nečega u bedrima,
i trebaju biti meke, meke poput cvjetnog filma,
pahuljaste prema vani,
ali i osjetljive prema dalekosežnijem dodiru.
Preporučljivo je imati pazuha zaslađena
Samosvojnom aromom
(minimum proizvoda parfumerije!) Nesumnjivo
prednost je u dužem vratu tako da glava daje,
s vremena na vrijeme,
dojam kao da nema ništa s tijelom, i
žena nikada neće cvijeće prihvaćati
razdvojeno od misterije. Ruke i noge trebaju
sadržati diskretne gotičke elemente. Koža treba biti hladna na rukama, ramenima, leđima i na licu
ali ulegnuća i uglovi trebaju imati temperaturu
nikada nižu od 37° Celzijusa, sposobnu
eventualno nanijeti opekline prvog stupnja.
Oči su poželjno velike s rotacijom
sporijom nego zemljinom;
ona mora uvijek stajati ispred nevidljivog
zida strasti, koji se pri potrebi,
može premostiti. Neka žena ispočetka ima,
bila visoka ili niska,
mentalni sklop planinskih vrhova. Žena bi uvijek,
trebala ostavljati dojam sa s prvim treptajem oka,
ona može nestati, a s njom
i svi njeni planovi i osmijesi.
Ona ne treba prilaziti, treba se pojaviti,
odlaziti, a ne ići,
i mora imati izvjesnu moć za iznenadnim zatišjem,
moći nas opčiniti da probudi u nama
gorčinu sumnje. O, iznad svega,
bez obzira na okolnosti, bez obzira na svijet, njena
beskrajna govorljivost, ptičja promjenjivost,
kada dodirnuta duboko u sebi ona postaje divlja,
ne gubeći ništa od ptičje krasote,
treba uvijek izdisati nemogući parfem;
destilirati opijat medovine i uvijek pjevati
bezglasnu pjesmu svojeg uzbudljivosti; ne prestati
biti vječnom plesačicom kratkotrajnih dana;
i kroz svoje bezbrojne mane postati
najljepša, najsavršenija stvar u cijelom
bezbrojnom stvaranju.
Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)
isto toliko su dio mene kao i ovo lice
sa prosjedim zaliscima i sivim očima
koje uzalud tražim u prozorskom staklu
i koje opipavam zgrčenom šakom.
Ne bez izvesne logične gorčine
mislim da se suštinske riječi
koje me iskazuju nalaze u ovim listovima
što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.
Tako je bolje. Glasovi mrtvih
reći će me zauvijek.
Danas je Subota 19. Avgust / Kolovoz, 2023. ljeta tekućeg.
230 dana je odradilo svoje. Dobro je , a i nije .Mnogima je bilo Nama ostaje nada da nam se u barem slijedeća 135 dana neće ništa takrali desiti. Tada nam se ne bi dobro pisalo.
I ovaj današnji je prelijep kao i svij drugi dani. Malo se oblaka skupilo. Negdje kiši. Negdje snijeg i bura .
Ali svuda ljepota . Mir. I ljubav . Imnogo cvijeća . Cvijeće se poklanja i obljubljuje. Djeca se miluju i vole. Majčina se drhtava ruka na djetinje lice naslonila.
Starica majka nije željna sinovljevih zagrljaja. Dvoje ostarjelih ljubanika su sretni. Drže se na ruku. Pogledavaju ka nebu i zahvaljuju na milosti .
U svakom kutku dunjaluka porodica za stolom na okupu.Svaki dan je praznik , sto je blagoslovljen , djeca sita. Roditelji bezbrižni.
Svuda dobro i milost.
Nema zla.
Ovo smo zaželjeli , usnuli , prije nego se ljudsko zlo probudi i pokrene.
Sjećate se Jesenjina
Tih godina smo sve voljeli…
A bogami su i one voljele nas.
Mi dodajemo , uvik i zauvik.
Život bi trebao biti nallik rajskim danima.
I jeste , ali žurba , neumorna žurba. Vremena se nema . Zaradi čega?
Zbog još jedne zlatne kašike koja će u plakaru na vidnom mjestu, nikad upotrebljena i usnama dotaknuta, kazivati to je moj “život”.
Zbog novog auta od stotina konja i hiljadu kubika više, koje otimaju tuđe nade i živote.
Zbog nemanja vremena djeca ostaju nemilovana , usamljena i tužna, i lako se izgube.
Zbog žurbe , dani prolijeću , život mimoilazi , samo praznina, umor i bijes.
Ne razumijemo. Zaista ne razumijemo.
Zašto. Nije tako nanijećeno.
Što bi poete rekle:
Voljeću te do kraja života.
U prevodu:
Ljubav je divna stvar i za nju vam ne trebaju zlatne kašike. Tek poljubac, dva . Koja riječ, malo milovanja. I eto radosti , djete se rodi.Šta će nam ljepši raj.
ilo je nečeg dobrog,
ranije,
negde drugde.
Šteta
što je tako teško
setiti se nečeg dobrog.
Znati
kako je stvarno bilo.
Koliko je bilo stvarno.
Bilo je, čini mi se,
nešto sasvim obično,
čudesno.
Ja sam ga,
čini mi se, video,
ili omirisao,
ili dodirnuo.
Ali, da li je
bilo veliko ili malo,
novo ili staro,
svetlo ili tamno,
to više ne znam.
Samo da je bilo bolje,
mnogo bolje
od ovoga što je sada,
to još znam.
Daleki su putevi koji vode u Vreme – drugi mesec sam gledao na visinama
Na zelenim prostranstvima isti plac slusam kao da dolazi iz vecnih ocekivanja
Ostar vetar pokrece senke akacija nad sjedinjenim nagim telima koja se vole
I u mom telu svi pokreti nestaju poput glasova umirucih polja.
Ah, cemu sluzi ljubavniku ljubav koja nece nici na neplodnom tlu
Cemu sluzi pesniku zarobljeniku da se otvori nad mocvarom i zapeva
Nista se ne moze uciniti jer se radjaju nesrecna deca poput kaktusa
Iz zlog semena koje je mahnito telo prosulo u tihim sumama.
Ne preostaju ocima ni prijatne slike – jedino se proslost budi ako se budi bol
I proslost je poput poslednjeg mrtvog koga treba zaboraviti da bi se zivelo
Sve ponoci zvone, i opruzeno telo je napustilo svoj lezaj
Na nocnim ulicama dusa seta napustena i sama, u potrazi za Bogom
Ja sam kao stara ladja koja cuva u svojoj utrobi vecitu huku ustalasanog mora
Ipak, kako je more daleko i kako je tvrda zemlja poda mnom…
Srecne su ptice koje pre mene dosezu uzvisenu slabost
I koje u letu padaju, male i blagoslovene, u parkove vecitog proleca.
U okrutnom secanju dvadeset godina prati dvadeset godina na jednom ljudskom putu
Daleko od ljudi pustosi su i dalje neosetljive prema smrti
Zitna polja koracaju prema seljaku i znoj na zemlji
A iz popadalih, prezrelih plodova radja se cudno, mirno drvece.
Ah mnogo prodjoh i uzalud… obmanjujuce reke su nosile moje telo u sve epohe
U prvoj zemlji niko nije znao za Gospoda srece…
Kad mi je telu zatrebao odmor, odmorih se, kad mi usta ozednese pih
Kad mi bice zatrazi put, dadoh mu je, ali postadoh prosjak.
Daleko su prostori velikih letova gde muzika neobuzdano treperi
Napusteni grad je prostor u kome pesnik sanja velike usamljene letove
Ali kad ocaj dodje i pesnik oseti da je mrtav za noc
Zenske ga utrobe upijaju i uspavanog predaju zori.
Jeziv je bol koji baca zarobljenog pesnika u uzvisenu bedu
Jeziv je mucan san coveka koji je bezbozno oznojio telo
Ali je dobra lutajuca saputnica koja donosi zaborav jednog minuta
Dobra je zaboravljena koja daje mrtve usne ocajnickom poljupcu.
Gde je daleki poj okeana?… Nad zelenom sumom se sunovracujem i tragam za beskrajem
Na povrsini talasa ima kosa otvorenih poput cvetova – to su mladi koje je vecna ljubav iznenadila
U sumama trazim vecne sokove ali stabla umiru
Na tlu vidim mrsava isprepletena tela od kojih je poezija pobegla kao miris od mrtvog cveta
Isuvise sam jak da bih mrzeo nesto osim zivota
Mnogo sam slab da bih voleo nesto osim zivota
U srcu mi nezainteresovanost i nostalgija nekih dana me unistava
Jer necu biti nista kao mrznja i ljubav ako nista nemam i nista ne vredim
Mene Bog nije stvorio i nemam njegovu dusu i lik
Ja sam nikao iz zemlje i pripala mi je samo bol zemlje
Ja sam mahnito telo koje drhti pred golobradom mladoscu i puca nad stvorenom slikom
Ja sam demon dobra i cilj zla, ali nisam nista
Nista ne vredi coveku nevino shvatanje svih stvari
Ako ga lisice sputavaju da podigne ruke
Nista ne vrede coveku plemenita osecanja ako pociva na niskim
U tvom devicanskom krilu mene nikada nece biti, Gospo…
U jezivoj noci drvece place nada mnom i gleda me…
I ja koracam… nad mojim telom drvece prolazi…
Ko je umro ako sam ja ziv, zasto drvece place?
U meni je sve nepokretno, ali sam ziv, znam da sam ziv jer patim
Ako neko ne bi trebalo da pati, to sam ja, ali patim i sve je isto
Ja imam ljubav i blagoslov, ali patim poput ocajnika i ne mogu nista
Patim od nemoguce cistote, patim od male ljubavi ociju i ruku
Patim jer mi mucnina istrosenih grudi stvara gorak ukus u ustima.
Ne zelim zenu koju bih silovao niti dete koje bi podiglo ruku na mene
Nista ne zelim jer ostavljam za sobom trag suza
Hteo bih samo da me prezru zbog slabosti
Ali, za ime Boga, nikad me ne ostavljajte samog!
Ponekad dusa za trenutak uroni u veliku smirenu ekstazu
U naletu tisine i lepote prodje i ljubi celo nepomicnog coveka
I onda se pesnik pojavi i iz njegovih se grudi zacuje cudesan glas
Koji kuca u ustreptalom vazduhu i sve jauke pretvara u jedan jedini.
Ali posle, kad pesnik pobegne i covek se vrati kao iz sna
I na usnama oseti nepoznat smeh
Bes mu ispunjava srce i on odbacuje poeziju
Koja je sa sobom ponovo donela pocetak svih predjenih puteva.
Svi su trenuci prosli i svi su trenuci vec prozivljeni
Miris ruza ispunjava covekove grudi i smiruje ga
Ali ako bor zavija na vetru covekovo se srce zatvara u nemiru
Ipak, spavace ispod borova koji zavijaju i ruka koje odisu mirisom.
Mene Bog nije stvorio i ne mogu pobeci telu i secanju
Ja sam poput stare ladje daleko od mora, s tuzbalicom u praznoj utrobi
U mom bicu svi pokreti zamiru – nista ne ostaje zivotu
Samo ja ostajem nepomican u vremenu koje prolazi, prolazi, prolazi…