Bez vas bi htio reći vam mnogo,
Kraj vas bih htio slušat vas;
No vi šuteć gledate strogo,
A ja sav zbunjen, gubim glas.
I što sad? . . .Riječju neiskusnom
Zanijet um vaš nije mi lako . . .
I sve bi to sad smiješno bilo,
Kad ne bi bilo tužno tako . . .
Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo
To su dvije prijetnje što traže svoga boga.
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere.
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost,
Prebacimo dlanove, prebacimo prste, prebacimo jagodice.
Za most čvršći od stakla, od cementa, od čelika.
Neka preko njega prelaze
Bez ikakve carine
Dragocjenosti
Daha
Pogleda
Poljubaca
I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo.
Uzalud se ljudi među sobom glože,
Ti si, koji meni put pokazat’ može.
Kaži mi ga! Druge ja slijedit’ neću,
Jer su svi prolazni, a ti vječan Bože!
Vjeru od bezvjerja samo časak dijeli,
spoznaju od dvojbe isto tako – veli
mudrac; zato dobro taj časak cijeni –
za me časak traje naš život cijeli!
Da ću jednom umrijeti – ja o tom ne dvojim,
eto zato ni najmanje smrti se ne bojim.
Na svijetu k’o amanet duša mi je data,
kad god hoće, da je vratim, ja pripravan stojim!
O, ti, koji svačije tajne misli znadeš,
koji svakom u muci tvoju pomoć dadeš,
Bože, primi ispriku i pokoru moju,
Ako zeru milosti za mene imadeš!
Danas je Srijeda 6 Septembar/Rujan, 249. dan godine 2023. Do kraja godine ostalo je još 116 dana.
Lete li lete . Ti dani. Tako lijepi , za ljude prebrzi. Neuhvatljivi. Možda je u tiome njihova draž. Tek ih omirišeš, zaljubiš se u njih , a oni nestanu. Ko nevjerna mlada. I onda stalno misliš. Da sam ovo, mogo sam ovo ili barem da sam sano ono uspio reći.
Vratiće se ti isti dani. Osim jednog. On je malo polijen , teže ga dočekati i spotaći. Svake četiri godine se javlja.
Kada se dani vrate , oni su umiveniji i ljepši, ali mi nismo isti. Jedna se tužna borica više natakarila da nas zbunjuje. Odakle ona? Dani šute ne objašnjavaju. Insani znaju , ali se ibrete. Moraju radi svijeta.
A to nikad nije dobro. Gledati šta svijet misli. Svijet ima svoje retrog(r)adne poglede na život kada su drugi u pitanju. Sebi praštaju, ali drugima ne.
Zato je bolje vjerovati danima. Nikad ne varaju i ne zamjeraju. Samo pružaju mogućnosti. Vaše je da ih iskoristite. I nisu dani krivi kad vas jednom pokupe i vi se ne vratiti. To je Usud zapisao vaše ime u tom danu.
A nije ni Usud kriv. Mnogo toga je zapisanoo u vaše ime u danima koji su prethodili.
Onako po vašoj mjeri. Sve je u omjeru i parovima. Pola , pola od svega. Batrgali se vi ili ne , sve ide svojim redom. Malo toga možete učiniti. Uvijek imate dva izbora. Koji odaberete taj je pravi. Jal za hladovinu , jal za pržun.Trećeg izbora nemate.
I nema tu : Ej , da mi je.
Što je bilo bilo je i više se ne vraća .
Ima jedna Pjevačeva mudrost o onoj – Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet;
-Nije isto nova i podrgrijana.
Sve bi one da se vrate.
Večina i zaslužuje. Ali muškadija se igra ponosa , a on zabetoniran duboko u podrumu. Ne znajući da je taština preuzela njegovu ulogu.
Da je barem da jedan dan traje ko jedan mjesec , da uspijemo proživjeti ono što mislimo da vrijedi proživjeti. Po našem izboru.
Milina , to je . Tako je ti! Život je satkan od dana koji nestaju , pa se umiveni iduće godine nastaljaju.
Ali moramo. Kažu dunjaluk ( dio ) voli vake stvari. One iz prošlosti. Mi bi se ne bi pitali zašto je
to tako.
Danas i poeta i prevodilac na bolovanju.Boli ih čošak za neukim.
Kada mi nedostajes
Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlacim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega…
Kada pozelim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.
Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostajes…
Sanjati nemogući san
Podnositi bol rastanka
Plamtjeti nekom čudnom groznicom
Otići gde niko ne ide
Voljeti do nerazuma
Voljeti previše, a ipak nedostatno
Pokušati bez moći, bez oružja
Doseći nedokučivu zvijezdu
Slijediti zvijezdu
Smisao je mog traganja
Ne interesuju me mogučnosti
Nebitno mi je vrijeme
I moj očaj
Boriti se neprekidno
Bez sumnji, bez predaha
Upropastiti se
Zbog sjaja ljubavne riječi
Ne znam da li ću biti taj heroj
Ali srce će biti smireno
Gradovi će bjelasati plavim
Jer nesretnik jedan
Još gori, iako je sav sagorio
Plamti još, suviše a premalo
Da razapet se vine
Dosegne nedokučivu zvijezdu
pB
Cvili, harmoniko. Puca glava…
Naviru zvuci vodoplavni.
Pij sa mnom, kučko šugava,
Pij sa mnom.
Obljubili te, opoganili-
Pripadaš ulici.
Zašto mokriš tim plavim pogledom?
Hoćeš po gubici?
U baštu bolje idi, strašilo,
Da plašiš vrane.
Do bola si me zajašila
Na sve strane.
Cvili, harmoniko. Cvili, stradijo.
Pij, mešino šuplja.
Ja bih onu sisatu radije-
Još je i gluplja.
Među ženama nisi mi prvina.
Ja sam vas mnogo…..
Ali sa takvom, kao ti, strvinom,
Prvi put smogoh.
Što bolnije, to bučnije,
Čas tu, čas tamo, bez traga.
Ja neću da se ubijem,
Idi do vraga.
Sa vašom psećom skućnicom
Vreme je da se oprostim.
Draga, ja plačem, mučim se,
Oprosti….Oprosti….
Nosim tvoje srce sa sobom
(nosim ga u srcu)…
Nikada nisam bez njega
(gde god odem, odeš i ti, draga;
i sve što radim
tvoje je delo, moja draga)…
Ne bojim se sudbine
(jer moja sudbina si ti, mila)…
Ne želim svijet (jer, najljepša,
ti si moj svijet, moja istina)…
Ti si ono na šta Mesec uvek sluti
i pjesma koju Sunce uvijek pjevuši,
to si ti…
Ovo je najdublje čuvana tajna koju ne zna niko.
(To je korjen svih korjena
i pupoljak svih pupoljaka
i svod svih svodova
onog drveta zvanog život;
koje raste više no što se duša može nadati
i dublje no što um može sakriti…
To je čudo koje održava zvijezde rasutim.
Nosim tvoje srce sa sobom
(nosim ga u srcu)…
Iz Dnevnika Yossamin V.
Zapuvat će bura,
ona,
olujna prava dalmatinska
kad dođeš
onin puton doli kraj mora
izmišat će konope na barkama,
gingolovat ih sa jedne bande na drugu,
stavaijat tamarine ka
staricu pognutu o truda
more će pinit,
tazbijat žalo i
bacat se preko rive
sve do prvi kuća
Ja ću trčat livadom bosi nogu
vatat kapi kiše,
preskačuć lokve
ka dite,
u susret tebi
ruke će lovit lišće u zraku,
leptiri će igrat livadon tražeći
zaklon od kiše
a
Ti ćeš na željeznoj kapiji
doli na dnu livade
pobacat kufere i pojurit
prema meni
tog dana
tice će letit naokolo,lastavice
kružit više nas
… dan će onda smirit,
vrime
razvedrit…
na moru će biti bonaca
Jedan bi mali pokret,
daleka i sasvim lagana
dovoljna bila da kreneš za mnom
i sa mnom zauvijek budeš
– kretnja koju učinit neću.
S planine vremena
jedna riječ bi mogla pasti
ispremetati sva mora
i povezati daleke zemlje,
– riječ koju izgovoriti neću.
Da bi me među tihim vjetrovima
prepoznao,
tamnim svoje misli,
oblačim noćne haljine
– koje izmišljam za tebe.
I sve dok me ne pronađeš,
svjetovi će broditi
mirnim dahom vremena
neznano do kada
– a jednog dana
ja ću samo ostarjeti.
h