Liši me vida, gledaću tvoj lik,
zapuši uši moje, slušaću te,
onemi me, al’zvaću te kroz krik,
bez nogu još ću k tebi naći pute.
Slomij mi ruke, hvataću te srcem,
zaustaviš li srce meni, sam
moj mozak tad će kucati i bdeti,
a ako mi i mozgom ugasiš plam –
na krvi svojoj ja ću te poneti.
Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –
“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.”
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
“Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo” – Tu se vrata otvoriše –
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
“Lenora” ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
“Sigurno”, ja rekoh, “to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše –
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
“Nek ti kresta jadno visi”, rekoh, “kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom “Nikad više”.
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: “Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše”.
Tad će Gavran “Nikad više”.
Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.
“Nema sumnje,” rekoh, “ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od “nikada-nikad više”.
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: “Nikad više”.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona neće nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”
Rače Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,
“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga – usne same dovršiše –
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!”
Reče Gavran: “Nikad više”.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće – nikad više!
Još jedan institut (?) kojega nema.
Još jedna istraživčka ekipa koja je (ko fol?) nestala.
Dječiji dokazi kao naučni paravan?
Samoproklamacija novog Denikena?
Vaše je da pogledate, saslušate.
Da li ćete se nasmijati, razonoditi ili zamisliti, na vama je.
O, u Božjem je svetu sve tako prolazno i kratko. Prolaznost je pobeda svih pobeda, i sve je samo jedared ono što je. Sve se zaboravlja, jer se živci kukavički umaraju, i čim se stegnu usnice, udavi se groznica na njima.
Samo jedan poljubac je u životu čoveka, samo jedared je duša u očima, samo jedared je vera sujevera!
A sve ostalo je samo čežnja, silna ili slomljena, večna i bolna čežnja.
Čežnja mramora da bude stub ponosa i snage.
Čežnja bledih fresaka da ih ne sišu oči i sunce.
Čežnja zaleđene vodenice što stoji kao pusto tičje gnezdo, napunjeno snegom.
Čežnja košute, kad je mesec izmami u gusta žitna polja i gricka vrhove klasova i ne zna da to čini.
Čežnja raspučenog beskraja morskog, kad u sive časove večeri popadaju jedrila i vesla, i uplovi i poslednja lađa u plitke i mrtve vode luke.
Danas je Pomedeljak 12. Decembar / Prosinac 2022. godine , ove ere;tek toliko da ne bude zabune.
Do kraja ostalo još manje od dvije banke u danima. Ako ste tanji sa kalkulatorom, proteklo je 346 dana od početka ovog ljeta.
Lete li lete . Ti dani. Tako lijepi , ali jako brzi.
Da je barem da jedan dan traje ko jedan mjesec , da uspijemo proživjeti ono što mislimo da vrijedi proživjeti za jedan dan. Po našem izboru.
A nije dan krojen po ovom haotičnom,užurbanom insanu, koji nikako ne uspijeva da se probudi , umije lice , pomoli se Milostivom i ljubi voljene. Krojen je za insane i hajvane koji se Božijem stvaranju okreću.
Milina , to je . Tako nekako život je satkan od dana koji nestaju , pa se umiveni iduće godine pristavljaju.
Eto danas nama lipo jer znamo da vam nećemo oduzeti mnogo vremena. Malo „novosti „ iz birvaktile vremena vam šutnemo, tako da se ne zamarate sa onim što je bilo. Ko neki jak fol prepisivati ono što prepisivači prepisuju.
Ali moramo. Kažu dunjaluk ( dio ) voli vake stvari. One iz prošlosti. Mi bi se pitali zašto je to tako , da nismo sigurni da se pitaju i provjeravaju zašto se kaže:
-Historija je učiteljica život.
Ne vide. Nikoga nije naučila kako se ne umire. Vaskoliki dunjaluk nije naučila kako se ratovi ne vode , ne siliuje i ne ubija. Historija nas samo opominje šta nije dobro raditi, ali je niko ne benda Pomišljaju pametniji su od nje.
Što bi poete rekkle:
-Uvodničarima još uvijek nije ponestalo ideja , kao ni godini dana.
U prevodu;
-Valja i riječi kao i dane razgoditi.
Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.
Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.
Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni.
Gledao sam kako promiču žene…
Sadašnje
I buduće…
Pejzaži,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noć
I dan.
Iskočiću na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javiću ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…
mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas
tvoje ruke bele kao samoca
tvoja bedra sa ukusom platna i voca
tvoj malo sustavi glas
sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,
nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,
i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,
putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,
da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice
da malo nemam plan
da imitiram klavijature,
liftove
i okean
da zaboravim ruku na tvom struku
i lice uz tvoje lice
Stavim ruku pod lijevu sisu
tu ono obično traje
stavim ruku a nema ga
kako nema gdje je gdje je
pa udesno za dva prsta mičem
tu ono pokatkad otkucajem skrene
i pomjerim ruku i nema ga
kako nema gdje je gdje je
nogama se ponajlakše ruka spušta
ponad nogu vlažno granje pretražujem
ovdje ono ne bi potrajalo
u koljenu ni u rebru
ni pod desnom sisom nije
poludjeću ne znam šta ću
tko me stvori bez kucanja
ima li me i kamo ću
pa za glavu ruku hvatam
ne tražeći klanjajuć se besrcenju
a glava me smijehom zdravim
i porugom raspameti
otkucajem
srca krajem
Danas je zimska blagost zabljesnula naše srce dobrotom .
Ispunjeni smo nježnosšću i ljubavlju.
Nemamo teških riječi.
Pjevaćemo vam u pismu koje šaljemo djeci i ljudima kojima vrijeme ne prkosi.
****
Mili naši,
Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća postojanja“.
Dorsi i Indexi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“.
Mi smo živjeli „ Nepodnošljivu lakoću ljubavi“.
Zajedničk crta ; svi smo djeca cvijeće.
Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.
Peace brother,peace.
Selam sister,selam.
Hvala vam na muzici i ljudskosti.
Blagdani će, a nema vas .
Nestali su vas.
Hvala vam i čestiti vam snovi.
Znamo da tamo negdje slavite Stvoritelja i ljubav.
Meke love , no war.
Alelujah!
I Amin!
Znamo da ste u prelijapim poljima cvijeća,
obasjani ljubavlju i milošću.
Tamo vlada vječna blagost i mir.
I zaziva umilno proljeće.
Mili naši,
Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.
Istovjetni sni.
Svi smo imali zajedničku viziju – Svjetlost i Ljubav.
Svi smo voljeli cvijeće.
Svi smo voljeli najljepši cvjetak – Ženu Lotos Milosti .
Neke se nestali zajedno sa vama.
Neki su odustali od snova.
Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.
Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.
Neki su pjevali do groba.
Nisu se oni umorili.
Ne može se čovjjek umoriti od muzike koja ,milost i ljubav priziva.
Nego grob , se ponekad,neprimjetno prišulja i šta će slabašni čovjek.Mora prileći.
Svi zajedno snivali o ljubavi i ženi i poslije groba.
Znali smo, to nam niko ne može oteti.
Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.
Njegovo ime je Svjetlost.
Sve ljepote su njegovo djelo.
Mi smo te ljepote upijali, a muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali.
Milostiv je On,možda i previše,oprostiće.
Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je usadio.
Dobri smo mi.Bar tako mislimo.
No, nikad se ne zna.
Mili naši.
Mi još hodimo prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.
Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.
Samo je jedan njen dio je nijansu plemenitija i harmoničnije.
Za to su krivi vi i Indexi.Učitelji i savršeni učenici.
O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i sanjamo.
Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.
Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo nutrinu srca i duše.
Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.
Sve nas je manje.
Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje nosimo.
Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.
Vi ovo sve i onako znate.
Znamo da ste bdili nad nama. I bdijete.
Čuvajte nam naše mirisne grlice.
Krhke su one ,ali lepršave.
Mnoge smo umorili i rastužili.
Nismo htjeli ,ali desilo se.
Neka se mole za nas i nadu da se sretnemo.
Halelujah!
I Amin,mili naši.