Zauvijek – šta znači? Iz ure
Antikne kaplje voda, a onaj
Sa pijeskom sipi,a budilica
Moja buba sred sljepoočnica
I budi – još zauvijek to je –
Kao u kratkom snu, punoga boje,
Mene, tebe, svakog, druže, zove
U iskon, u vječne tegobe nove.
pB
Oči uvijek traže svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
Tad male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
Dženis Lin Džoplin (engl. Janis Lyn Joplin, Port Artur, 19. januar 1943 — Los Anđeles, 4. oktobar 1970)
Dženis je bila nikad prevaziđena američka rok i bluz pevačica, tekstopisac i muzički aranžer.
Ono što je ona poklonila muzici , pogotovu roku , malo je muzičara uspjelo to učiniti.
Sa pravom je mnogi smatraju prvom damom svjetskog rok i bluz izraza.
Mi se pridružujemo tim mišljenjima , uz dodatak da čisto sumnjamo da će se takav, glas, senzibilitet i
osjećaj za muziku , tekst i životnu interpretaciju ikada više ponoviti.
Hvala joj .
Počivala u miru do nekih boljih vremena.
Odjednom udar,moćnih krila šum,
nad njom,zbunjenom,neko je žudi
kanđe o bedra , a o vratu kljun
strasno stišće nemoćne joj grudi
Plašljivim prstom kako otjerati
S bedara slabih teret što se daje?
Kako kroz bijeli vihor da ne shvati
bilo tuđeg srca otkucaja.
U tom drhtanju začet je rat, stenje
u padu,oganj,smrt Agamemnonova,
Što otkri joj ta strast,ta žudnja,ta sila,
da li je postala stjecište i izvor
surovosti,nježnosti i snova
uvećan za svaki novi zamah krila
Danas je Srijeda 4. Oktobar/listopad, godine 2021.
Nanizali smo nisku od 276. dana. Do kraja godine ostalo je još tri puta po trideset dana, minus jedan.
Što bi mi neuki mahalaši izračunali – još minus tri mjeseca ostalo, onima koju su ostali. Oni koji nisu,nemaju se čemu nadati. Mislimo dunjalučkim bitisanjima.
A gore? Kako kome?
Uh, misleći na neke, velike nas vrućine hvataju. Evo , u goloj smo vodi, a nismo se ni kupali ,ni tuširali, a ni mađar nas nije spuco.
Daklen , ostadoše tri niske brojanice, manje jedna perla. Dovoljno vremena da se čovjek moli za oprost grijehova.
Sa'će se naći neki pametnjakovići i reći nemamo se mi šta moliti.Nismo grešni.
Aha, nisu. Jok nikako.
Sve što se rodi grešno je , svaki čovjek bez izuzetka .
Ha se promili ,iz one što se promilio, grešan je. Da se nije promilio ne bi bio grešan. Ni jedan insan.
Zakon logike.
Zar nam praoci , na vrat na nos , zbog jedne jedine jabuke nisu izbačeni iz raja?
Jesu!
A kakva je ta jabuka.
Grešna bezbeli. Okrugla, rumena, blistava, uzbibana, sočna, slatka , ma ko smokviaca ili baklavica na priliku. Ovaj put ispade na nepriliku.
Mi opet skrajnusmo sa teme. Ne m'remo a da je ne pomenemo.
Jabuku, pitate vi.
Joj, kakva vas jabuka spopala. Pune bašče zrelih jabuka.Idite tamo pa ih gledite.
Zar nije jesen?
Jabuke i kruške zriju.
Mi vam, boni, moramo nju pomenuti. Rajsku pobjegulju.To predivno biće, ženu. Onu što nas je nagovorila na belaj.
Joj lijepa belaja ,majko mila. Baš nas od svih blentovija nađe.
Da nas hoće svaki dan po hejbet puta navraćati na belaj. Pregrmili bi mi to nekako. Kad smo zbog nje pregrmili raj ,sve ostalo je lako.
I sada oni nama neki čo'ek nije grešan. Aha. Ima jedan mjesec. E u tom mjesecu niko nije grešan. Čini nam se da se vabi Limburg.
Evo, ovi novokomponovani učenjaci i prepisivači nam počeli tupiti da su Božiji poslanici berzgrešni.
Zaboravljaju Isusa , Mariju Magdalenu i bacanje kamenja. Ne baci ni on kamen na tu krasoticu. Nećemo sada o teorijama i njihovom kasnijem druženju. Neki drugi put.
Neko je grešan više, neko manje. Iskrene molitve i kajanje pomažu da se insan očisti od grijeha. I navode nas na pravi put, da ne ponavljamo greške.
Ali čo'ek ko čoek , vazda naleti na neku jabuku pa jopet zgriješi. Neko i na smokvicu. A vole ljudi i drugo voće. kako ne bi. Ima tu i slasti i prijeke potrebe. Za vitaminima. I mineralima.A šta se vi mislili? Da se očistimo od grijeha. Ono klin se klinom izbija.
A opet, ljudi su lakomi na ovozemljska bogastva i blagodati. Ne znaju biti umjereni. Uvijek hoće još . Ne znaju da ih to još više udaljuju od Stvoritelja.
Oprosti će se jabukanje i voćarenje ( Možda?).
Ali oteti ono što je nanijećeno drugom Božijem biću?
Ako neko uzme to neko još, oteo je hljeb iz usta brata svoga. Iz usta malog , nemoćnog djeteta. A to je veliki grijeh.
A tek, o Bože Milostivi na kakave načine to čine?
Um da se sledi. Nebesa da se smotaju. I popadaju.
I pala bi i poklopila silnike da nije tih nevinih , gladnih i ugnjetanih. Radi njih je Milostivi najveći Oprosnik .A upravo ti što korice hljeba su željni, se najviše mole i vjeruju u Milost i Ljubav Gospodnju.
I daće im se .
I jednima i drugima. I na ovom i na onom svijetu. Svakom po zasluzi.
A tada joj i jao, kada se počne čitanje i prozivka.
Mnogima će biti gore nego kada se prozvao peti tri.
Biće gore nego Sodoma i Gomora. Biće gore nego Pokokatapetl.,ili potopi Nojinog ili Firaunovog naroda. To je bilo , tren ili dva. Bilo i skoro namah prošlo.
Ova prozivka i čitanje, stavljanje čina na tezulje i mjerenje činjenja i ne činjenja , nosi lakima vječno proklestvo. Ali džab džabe , jer oni i dalje ostaju lagani, prelagani na dobru.
Što bi poete rekli:
Kad tad.
U prevodu:
Vrlo jednostavna i efektna , skoro najminimalnija, prosta rečenica , Dvije riječi koje sve objašnjavaju.
Kad?
Zna se .
Tad!
Ne bi bili u koži Bogohulnika, licemjera i nevjernika.
O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.
Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.
Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al’ dok ti u grudma surovim ko kam
Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.
Kruh mi oduzmi, ako hoceš,
vazduh mi oduzmi, ali
ne oduzimaj mi svoj smijeh.
Ne uzimaj mi ružu,
koplje koje bacaš,
vodu koja naglo
izvire u tvojoj radosti,
nenadani talas
srebrni što te rađa.
Borba je moja teška
vraćam se umorna oka
ponekad zato što vidjeh
zemlju što se ne mjenja,
ali kad uđe tvoj smijeh,
popne se u nebo tražeći me,
otvara mi širom
sva vrata života.
pB
Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.
Svoje pruge magla nisko nosi,
ko potka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.
Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.
Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.
1
Srce boli, muči utrnulost snena
Moje čulo ko da kukute sam pio,
Il iskapih mutan opoj, prije trena
Kada sam u Letin zatvor uronio:
To ne zbog zavisti na tvoj udes srećan,
Već što me presrećnim čini sreća tvoja –
Kad ti, lakokrila Drijado drveća,
U nekom melodičnom spletu
Zelenila bukvi, i sjenki bez broja,
Lako, punim grlom, pjevaš pjesmu ljetu.
2
O da gutljaj berbe, što u dubinama
Zemlje hlađena je dugo, i što daje
Okus Flore, selske zeleni, pjesama
Provansalskih, plesa, veselja pod sjajem
Sunčanim, da pehar, toplog juga što je
Pun, sa hipokrenskim* rumenilom pravim,
S bisernim mjehurjem što iskri uz sami
Rub i usta purpurne boje,
Ispijem i svijet, nevidiljv, ostavim
I s tobom u šumskoj da nestanem tami.
3
Nestanem, iščilim, posve zaboravim
To što ti u lišću nikad nećeš znati:
Klonulost, groznicu, brigu što se javi
Tu gdje jedan drugog slušamo stenjati,
Gdje kljenut sijede, zadnje vlasi hude
Trese, mladi blijede, ko avet se tanje
I mru, i gdje misliš – da pun tuge budeš,
Očaja s okom od olova,
Gdje oko Ljepote brzo gubi sjanje,
Za njim tek do sjutra čezne ljubav nova.
4
Bježi! jer tebi će donijet me sila
Ne s panterama Bahove kočije
Nego poezije nevidljiva krila,
Premda tupi mozak smeta i koči je.
Već sam s tobom! Noć je blaga, i na tronu
Možda je Kraljica Luna, i sve njene
Zvjezdane je vile okružile, ali
Tu nećeš nać svjetlost, sem onu
Kojom, s neba, lahor mrakove zelene,
Krivudavih staza mahovinu, zali.
5
Ne mogu cvijeće vidjet pod nogama,
Ni kakav blag tamjan lebdi oko granja,
Ali svu slast slutim, sred mirisnih tama,
Koju u to doba godišnje poklanja
Mjesec travi, česti, i gloga bijelog
Grmu, divljoj voćki, šipku pastoralnom,
Ljubicama čija svenuća su laka,
Prvome čedu maja zrelog:
Mošus-ruži, s rosnim vinom, zujnom stalno
Stjecištu kukaca za ljetnjih sumraka.
6
Ja u tami slušam; i često bjeh prije
Napola zaljubljen u smrt-olakšanje,
I imenom nježnim u mnogoj pjesmi je
Zvah da uzme u zrak mirno mi disanje;
Sad više no ikad čini se da mrenje
Raskoš je: u ponoć izdahnuti lišen
Svih bolova, dok se sve u tvojoj duši
Izliva s takvim ushićenjem!
Još bih ti pjevao, no zalud mi uši –
Bus postaše za tvoj rekvijem uzvišen.
7
Za smrt se, besmrtna Ptico, ti ne rodi!
Nema naraštaja gladnih da te guše;
I glas što ga slušam, dok ova noć hodi,
U stara vremena car i luda čuše:
Možda taj poj k srcu tužnom put napravi
Rutinom, kad čežnjom za domom morena,
Stajaše, sred tuđeg žita, u suzama;
Taj što čarna okna zatravi,
U pjeni pogubnih mora otvorena,
U izgubljenim vilinskim zemljama.
8
Napušten! ko zvono već je sama riječ:
Otrgnu od tebe i sebi me vrati.
Zbogom! Mašta tako, kakav glas je bije,
Vilenjače varljiv, ne može varati.
Zbogom! Tužna himna gine svrh livada
Blizih, nad potokom tihim, uz bregove
Strme, put susjednih dolinskih dubrava
Duboko se zagnjuri sada:
Je li to vizija, il san budan? Ove
Glazbe je nestalo: – bdim li ili spavam?
3.oktobra 1895.godine rodio se Sergej Aleksandrović Jesenjin.Da je kojim slučajem živ imao bi hejbet godina.Recimo 128., a Isidora Dankan okruglo 146.Kaži dohakalo im ono gdje su najtanji.Vrat.
I još nam kažu – godine čine razliku.
Aha!
U glavama neukih , koji život vlastiti ne znaju proživjeti. A o drugim životima brige brinu.
Tim,suhim i sažetim riječima, prosto priširene rečenice , istrghnutim iz hronike prepisivača, smo ispratili pjesnika u rubrici na današnji dan. Malo smo se trudili izbjeći stereotipe,pa nešto preinačili i dodali.
Onda se sjetismo da Jesenjin jedan od navjećih poeta svjetske poezije i da zaslužuje više od hronološke zabilješke.Izvukosmo iz naše sehare neke zabilješke,upotpunismo ih činjenicama i evo ih pred vama.
Kažu da smo neki naopaki,pomalo lujke i luke, ali i skeptični ljudi.
Skoro nikad ne počinjemo iz početka,nego sa kraja ili bar iz sredine.
Ili pričamo okolo kere pa na mala vrata.
Imamo dobar razlog.
O drugima sudima po sebi. A to nikako nije dobro.
Kada nešto čitamo,ako nam početak bude dosadan,mi to batalimo.
Po zakonu poetike i tragike u srednjem dijelu se stvar zakuhava i na kraju manje ili više urnebesno okončava.
Pred kraj života Jesenjin se nekako ubrazo.Poezija je bljeskala iz svake pore njegovog tijela.Stihovi su letjeli. Poeta se bojao da mu koji stih ne promakne ili pobjegne.
„Ne mogu ih zaustaviti;oni su kao navijeni stroj.“
Njegovo vično pero ih je ipak moglo kontrolisati i popisati.
Na Kavkazu ljeta 1984. izbacio je sve što mu je pritiskalo dušu.Iz dubine duše je izronila Ana Snjegina krasotica,ne jedna,ne dvije , već više grlica njegove mladosti.
Autobiografska ispovjest,mladalačke opijenosti snježnog daha.Ljubav i čežnja pretočena u testament dešavanja u pjesnikovom o rodnom krajoliku 1918. godine.
Koliko je taj čovjek ljubavi imao.Koliko je zanosa u sve unosio.On se davao i davao.Od srca davao.Nije znao drugačije.
Mnogo je to davanja.
Da li ga je to iscrpilo?
Većina u Sneguljici prepoznaje Lidiju Kašinu, majki dvoje djece, starijoj od Jesenjina devet godina.
Zar je to ljubavi bitno.Ona je bila aristokrat,spahinica ,on seljak .
Nemoguća kombinacija.Pa šta?
Zrela žena unosi u dušu golobradog seljačića , nemir,nadu,putenost i glad za ljubavlju.
To je sasvim dovoljno da poteče vrelo najiskrenijih i najljepših ljubavnih stihova ovog dunjaluka.
Kada Jesenjin pjeva Ani Snjeginoj ,on joj daje lik Ane Sardanovske svoje prve ljubavi.Ona se pojavila iznenada.Nenajavljena banula u sjećanja,u taj san, ta „djevojka u bijelom“,dok je gledao prostranu baštu, koja se bojila mirisima procvalog jorgovana i klepetavim trošnim vratima:.
“Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’
ima šesnaest godina, pre…
i devojka je – drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: “Ne!.”
Revolucija guta svoje sinove,ali i ljubavi.Nema u njoj nimalu mjesta za osjećanja.
Lidija mora da ode.Sreća ostala je živa i povela djecu na mrski zapad u London.
Tu su još i sestra i majka.
U mladosti ,on je nesretan jer:
K'tomu u snu neko veče
dobri Serjoža nam reče:
„Tih godina smo mi sve voljeli
a tako malo su voljeli nas.“
il’ nešto slično
baš o nama lično
Oh- my Lord
Oh- my Lord
U poemi su konkretni muških likovi izostali,samo neka bezoblična masa, družbaja djelatnika revolucije.
U Jesenjinovoj poeziji konkretne likove imaju revolucija, žene, ljubav, ruska prostranstva i damari.
Serjoža nije imao mnogo vremena za ljubavnu poetiku.On je ljubav je živio.A riječi poklanjao ljubavnici,sovjetskoj i revoluciji.Zato je njegov opus ljubavne poezije malo tanji.Ali je toliko ubjedljiv i uznosit da ostvaruje ono što je malo kome uspijevalo.
Čovjek je imao damare i dert.
Usadile mu ga žene.On nije mogao disati bez žena.Avanture i žene.
I brak sa Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao ćerku Tatjanu i sina Konstantina.
No,ko će sputati poetu kjoji juri pravu ljubav i snove.
1921.-je u Jesenjinov svijet silovito banula Dankanova.
Isidora .Mistična plesačica.Velovi orijenta su strasnu Irkinju i raskalašnu Amerikanku pretvarali u Orijentalku.Sirtaki je činio Grkinjom.Daire su je učinile Jermenkom.Kastanjete španskom cigankom.
Tako su je prikazivali.Malo ko pominje užasni,nemjerljivi bol kojim je bila okovana.
Njena sedmogodišnja kćer i četvorogodišnji sin su se udavili u Seni. Istog dana, istog trena,hladna bujica im je pomogla da se uznersu.
Rodila je još jedno djete , ali je beba umrla neposredno posle rođenja.
Nikada se nije oporavila od gubitka dece.
“Liječila” se ljubavnicima, koji su bili samo uvertira za životnu ljubav sa Jesenjinom.
Hroničari bilježe samno ples,ljubavnike i šal koji se omotao oko labuđeg vrata,dvije godine po Jesenjinovoj smrti.
On je začaran, gledao u nju kao u čudo,proviđenje. Strast kojom je oblikovala ples,pokret koji je dočaravao maglice,velovi koje su nosili anđeli,dodatno ga je sluđivala.Nije imao izbora.Beznadežno se zaljubio.
Jesenjin je Isidoru učinio Rabinuškom i Kalinom. Ona njega anđelom i đavolom.Sagorjevali su i poput feniksa se rađali.Bio je to vrijeme strasti,kada se sve preokrenuli.Ruska stepa je to.Ona ponekad izluđuje i nosi u neke druge dimenzije.
Lutali su Podmoskovljem u prozračne lejtne vječeri ,kada se zvijezde spuštaju i miluju zaljubljenu djecu.Svi zaljubljeni su djeca.
Otkravilo se Isidorino srce i ona koja je „rođena za ljubav“ ,shvata da “najveća stvar u životu je – ljubav”.
Ona je imala 44 ,on 26 godina.Pa šta?Jedno punoljetstvo razlike i nije neki takarli vakat.
Ljubav ne zna računati,pa zato je nije briga za godine.
Mi smo ubjeđeni,mi čvrsto vjerujemo da je revolucija dala zapret toj ljubavi i oni se dvije godine kasnije rastaju.
Godinu dana poslije skršene ljubavi ,on je već malo umoran i odlazi majci na selo.
Budan sniva okosnicu poeme i njene najljepše stranice .Magličasti susret sa Lidijom Kašinom , u čednom liku Ane Snjegine. Na nježnim prtinama starih zanosa,leluja veče i to dira njihove duše…
Ti Jesenjinovi stihovi, nadahnuti Nebeskom milošću, su najljepši u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici.Teško da se mogu pronaći slični.
Mladalačka uzdrhtalost pred novo viđenje voljene žene,gubitak daha ,zamagljen pogled, radost njihovih bestežinskih sjećanja, lepršaju papirom.
Bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima sjetni su i pomalo bole.
Njeni prekori što on propada tako rano
“za vaše pijane skandale,
cela zemlja to gotovo zna”
bole manje nego njegovo suosjećanje da joj je revolucija uzela gotovo sve što je imala.
U steže se da joj kaže i njega.Mi znamo da se podrazumjeva.
Njihov rastanak je čežnja i zov daleke ljubavi kad je ;
“dodirivao i rukavice i šal njen…” i kada je njegovo srce pjevalo.
Zbog toga se on predomislio i zajključuje:
„Tih godina smo voljeli sve
a Bogami su i one voljele nas“
1925.-revolucija Jesenjina ženi sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja.Revolucija želi potonmstvo velikana pisane riječi.
Čini se da je za Jesenjina sve kasno.Ali vrelo poezije ne presušuje,već se pojačava.
U to vrijeme ga liječe od alkoholizma.Lijekovi ,lijekovi Staljina i Staljinove „revolucije“.On se sve manje sviđa revoluciji.On je sada za nju pijanica,skitnica i probisvejt.
Njegova životna ljubavnica ga sve više vara.Izgubila je čednost kojom je on obasuo.
„Revolucija“ ga sve više stišće.
On je u zamci.Nema izlaza.Nema bijega.Sva vrata su zatvorena.
U ponoć izmeću 27. i 28. Decembra izvršio je trostruko samoubistvo; presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.Četvrto samoubistvo,prerezan grkljan su nadležni prešutjeli iz „pijeteta“ prema pjesniku revolucije.
U smrti je bio nedosljedan.Nije ponio šibicu da napravi vatromet.
To bi bilo poetičnije.
Tri samoubistva,jedno prešućeno i nimalo poetska.
Prilog za doktorat sa mnogo nesuvislosti.
Mnogo je to temeljitog posla za jednog „mentalno oboljelog“ i „pijanicu“.Garantujemo da mu je „revolucija“ pomogla, malo više nego što treba,da se preseli tamo odakle joj neće riječima kvariti harmoniju.
Poslijednja pjesma je u nedostatku tinte ispisana venskom krvlju:
“Do viđenja
Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?
Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije –
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.”
Nažalost svi su ga prijatelji izdali i oblatili.
„Morali su“ ,majka revolucija naložila.
Mi ga nikad ne bi izdali.
Nas su učili žena je da se ljubi .
Domovina i prijetelji se ne izdaju.
Umro je ( nestali su ga ) 28.Decembra / Prosinca 1925. , haman je zakoračio preko tridesete godine.