Sretan ti rođendan Sarajevo Grade čednosti,
rođeni grade moj.
Uh ,
valja nama preko rijeke.
Bosna zemlja Božije milosti sanja
Grad čednosti – Čežnja
Modra rijeka moje mladosti
Modra rijeka Ćežnja
Alelujah.
Hvalite ime Gospodnje,
hvalite ga ,sluge Gospodnje
koji ste u domu gospodnjem
u dvorištu doma Boga vašega!
Hvalite Gospoda,jer je Gospod dobar,
pjevajte imenu njegovom,jer je blago.
Jer Jakova izabra sebi Gospod,
izabra Izraela za naslijeđe svoje.
Ja znam da je Gospod velik
da je Gospod naš iznad svih bogova.
Sve što hoće,to Gospod tvori
na nebesima i na zemlji,
i u morima i u svim bezdanima.
Izvodi oblake od krajeva zemlje,
munje pušta ispred kiše
i izvodi vjetar iz riznica svojih.
On prvence u Egiptu pobi,
od čovjeka i od životinja;
On pokaza znake i čudesa usred tebe,Egipte,
na faraonu i na svim slugama njegovim.
Udari narode velike,
i kraljeve siklne pobi.
Siona kralja Amorejskoga,
i Oga,kealja vasanskoga
i sve kraljeve hananske,
i dade zemlju njihovu u nasljeđe,
u nasljeđe Izrailju,narodu svome.
Gospode,ime tvoje je vječno;
Gospode spomen jetvoj od kolena na koleno.
Jer će Gospod suditi narodu svome,
i na sluge svoje smilovaće se.
Idoli su naroda srebro i zlato,
delo ruku čovječijih.
Ustra imaju,a ne govore
oči imaju,a ne vide,uši imaju,a ne čuju,
niti ima disanja u ustima njihovim.
Kakvi oni tako će postati i svi oni koji ih grade
i svi oni jkoji se u nuiigh uzdaju.
Dome Izrailjov,blagosiljaj Gospoda!
Dome Aronov,blagosiljaj Gospoda!
Dome Levijev,blagosiljaj Gospoda!
Koji se bojite Gospoda,blagosiljajte Gospoda!
Blagoslovljen sa siona Gospod
koji sjedi u Jerusalimu!
Alelujah.
Una mattina mi sono alzato
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
Una mattina mi sono alzato
E ho trovato l'invasor
O partigiano, portami via
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
O partigiano, portami via
Ché mi sento di morir
E se io muoio da partigiano
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
E se io muoio da partigiano
Tu mi devi seppellir
E seppellire lassù in montagna
O bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao
E seppellire lassù in montagna
Sotto l'ombra di un bel fior
Tutte le genti che passeranno
O bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao
E le genti che passeranno
Mi diranno: “Che bel fior”
E questo è il fiore del partigiano
O bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao
Questo è il fiore del partigiano
Morto per la libertà
E questo è il fiore del partigiano
Morto per la libertà
O Bella ( Lijepa ) zdravo zdravo
Jednog jutra se probudih
O bella zdravo, bella dravo, bella zdravo, zdravo, zdravo
Jednog jutra se probudih
a osvajač bješe tu
U partizane, vodi me
O Bella zdravo , lijepa zdravo, bella zdravo, zdravo, zdravo
U partizane, vodi me
iako osjećam da idem u smrt
A ako poginem kao partizan
O bella zdravo, lijepa zdravo, bella zdravo, zdravo, zdravo
A ako poginem kao partizan
Ti me moraš pokopati
Pokopati tamo gore u planinama
O bella zdravo, lijepa zdravo, Bella zdravo, zdravo, zdravo
Pakopati tamo gore u planinama
U hladu prekrasnog cvijeta
I svi ljudi koji će prolaziti
O bella zdravo, bella zdravo, lijepa zdravo zdravo zdravo
I svi ljudi koji će prolaziti
Govoriće mi: “Kako lijep cvijet”
A ovo je cvijet partizana
O lijepi zdravo, lijepi zdravo, lijepi zdravo zdravo zdravo
Ovo je cvijet partizana
Umro je za slobodu
A ovo je cvijet partizana
Umrlog za slobodu
Životi prolijeću i nestaju pred nama tako brzo da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.
Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.
Znamo, reći ćete , ali zadeverali su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati.
Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da se druge stvari više ne primjećuju.
Sve će proći i bol i tuga.Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće vlada i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.
A mi ćemo ostati sami sa svojom praznoćom i beznađem.
Ne mora tako biti.
Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
Pričali smo o bojama, a pomenuli smo Svjetlost.
Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.
I tako čitav naš život; koji traje kao let krhke grlice. Sve se kreće brzinom od 50 000 kilometara na sat ali se ništa ne mijenja.
Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Svjetlosti pa tek onda o bojama.
Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.
A Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.
Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.
Samo Svjetlost i Harmonija.
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi – iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to , da bi joj hladna tama pomogla, da sve u Univerzumu bude potaman.
Dok se širila ,svjetlost je hodila jednom određenom mjestom u toj tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.
Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala i smotala prašinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.
Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla.Toliko detalja i detaljčića ,koji su do u valere morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.
Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi i Milosti je udahnuo svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari tim čedima razum i svoje osobine: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane ,a plava planeta je samo jedna.
Njeno puno ime je: Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi.
A čeda toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju.
Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.
Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.
Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću.
Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.
Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.
Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
Svaka bezrazložna smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.
“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”
Koje li šturosti i bedastoće.
Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.
“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boja.”
Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.
Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju drži Univerzum na okupu.
A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubavi raznježe iskreno Božijem čedo i koje se riječima ne može objasniti.Ni okom obuhvatiti.
No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.
Hvala na darovima Bogu Jedinom Gospodaru svjetova.
I svi bi se trebali ustati , pokloniti se i reći :
-Halelijah.
-Amin!
Od kada smo se probudili jedna misao nam se vrzma po glavi:
-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo , ni laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni ono. Tako nebo odredilo.”
Poznata nam ta misao i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.
Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević, koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmanu, koji se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.
Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.
” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.
-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…
Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.
Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.
-Dvoje, muško i žensko se najprije nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život odi dalje.
-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.
A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah.
– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.
Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.
Grci su poetici dali ime patos.
Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.
Sevdah je riječ za tragedije i komedije.
Sevdah je, nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.
Ta riječ koja se živi , je samo Bosancima od neba poklonjena.
Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.
U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova neuništivosti uvijek štititi.
-Bogumili su Pravovjernici, (babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući Rim za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova i Vatikanska , antihrišćanska, bulažnjenja.
Naš život je sve više počinjao ličiti na:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS .ba.
To što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.
Počele su nas pritisakti žute dunje:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS
med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna
Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude.
Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.
I šta su one mogle učiniti?
Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.
-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.
Svaka naša molitva priziva Svjetlost.
Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.
Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.
Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo, snovi postaju sjajniji i bolniji.
Vjerujte nam i mi smo Božja djeca.
Ljudi rade i griješe.
Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.
Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti
Iz dubine srca se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.
Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.
Svi zapisi koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju je prvenstveno obračun sa religijskom oligarhijom svih religija. Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći, su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.
To su oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili
Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.
Zašto?U ime čega?
U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.
Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!
Kako,kad i koga je to istorija naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i tragičnija.
E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg učenja.
Mi okušavamo progovoriti u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.
Zapravo, sva naše pisanja je molba da se zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.
Dugo se ne dodirnusmo. A ostadoh ti dužan sam bar jedan lahorac . Ne znam , da li će poletjeti tvojoj duši smjernoj ili će biti pohranjen u seharu nedosanjanih snova .
A možda jednog dana umiven i obučen u ljepotu tvojih anterija boje nevinosti zaleprša Bosnom zemljom Božije milosti.
No , … ća se mere… tko da zna …
Suđaje je najlakše okriviti za sve, dok Oceant tišine i ljubavi “mirno” sni.
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Davno to bješe kad si rukom u ruci sa mnom blaženim , odvojenim stranama hipi klupe , hodila ovim dunjalukom …
Ne možemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , milovanu i isprošenu.
Možemo zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud!
Usud !
A vrlo često sve je tkano u onom nepostojećem JEDNOM kada …!
Ugh… kada bi blo …
Ali nije Innocence , iako su , lijepim , anđeoskom gordošću bojenim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvaraili.
A počesto nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali . Ili smo jednostavno suviše bliski sa oblacima.
Zaboravimo da imamo moći da zaboravimo ( Ono ko fol! ) da imamo korijene . Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Nije važno ako posrnemo i srce nam se skrši i prospe na tisuću ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše je i čisto . Opraviće se . Ili neće . Ali zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki i malograđanski budne kadije kažu da su riječi “Volim te zauvik” precijenjene.
Nisu ! Ni slučajno !
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju i mirišu mirijade stećaka epitafom svjedočeći : Voljela je i bila voljena … volio je i voljen bio ! I svaki stećak ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna , smjernosti mila , što su ti lahorcem milovane i mršene kose, za čijom svilenom bojom tragah na divanu i serdžadi gdje si molitve nebu pojila i polagala..
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko dugo.
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i koja ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
U našem zaboravu da nismo vječni i grešni , ne slijedeći damare , opstaje opsesija da se Ona , žena od krvi i mesa može posjedovati. A iluzije su najveće , ledene sante potonuća i opstanka života i istinske ljubavi.
Mnogo je susretanja i nesusretanja u kojima se prava ljubav rodi , a akteri se , ne Usudom , već svojim kauzalnim izborima nikad ( više ) ne sretnu.
Tako je to Nevinosti moja i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi.
XXXXXXXXXXXX
XXXXX
…
Oprosti mi Neznanko na slobodi da tebi prvoj pokažem neke od riječi bajke ( u nastanku ) koja ima radni naslov :
JEDNOM kada…
Mnogo je susretanja i nesusretanja u kojima se prava ljubav rodi , a akteri se , ne Usudom , već svojim kauzalnim izborima nikad ( više ) ne sretnu.
Sretno mlada Damo .
Boje i krugovi
Bijela dama
Ah to proljeće
Tirkizni snovi
Jesenja idila
Sveznalica je , s Božijom pomoću , rođena dana kada me prvim udahnućem dunjačućke have trebala radovati nerođena kćerka .
Zauvijek ću joj biti neizmjerno zahvalan što mi je sjećanja , za tri mjeseca naše suncem obasjane tirkizne bajke , vraćala plemenitijim , jasnijim i cjelovitijim nego su ikad bila. Što mi je vratila slobodu i život , možnost da volim i obasjala me svojom dobrotom .
Nenadano je hrupnula u moj život , ispunila mene i Galeriju zadivljujućom svjetlošču i blagoslovljenom milinom . Kasnije spoznah da nam je Nebo poslalo . Htjedoh joj to reći , ali bješe kasno. Kako došla tako ošla! Puf ! Poput lahorca koji lebdi.
Tiho i lagano poput anđela smjernog osmjeha razgledala je slike . Popela se u galeriju Galerije . Kao nekom silom privučena zagledala se u sliku Boje i krugovi. Potom , tako jednostavno , tako prirodno i sigurno , kao da se od ezela vakta znamo , rekla :
– Ova slika je moja.
Dan prije nego će odlepršati ( normalno blentovija tu bježaniju nije predosjetila ) , kao slučajno zastade pred svojom slikom , zaboravivši da je u sudbinskoj ukupnosti galerije , svaka četvrta slika njena i sjetnim glasom , skrivajući pogled svečano objavi:
– Čuvajte mi Boju i krugove . Za vik vikova , moji su . Vrnuću se jednog umilnog i sunčanog avgustovskog dana .
I vratila se , da mi rane vida. Zaista je bio sunčan i prijatan trinaesti avgustovski dan.
Rekoh joj:
-Oh , ja tebe znam . Ti si jedna od sveznalica , što ne haju za vrijeme i nemire ljudskih srca i dolaze i odlaze kad misle da ih trebaju i ne trebaju . D'bro Dobro , nećemo se čuti . Recimo najtijekraće kazano :
-Ti si divna bijela djeva anđeoskog lika , što brodi kroz vrijeme i potrebitim ljubav dariva.
Ruka moja bi mogla ispisati tisuće čarobnih riječi o maestresi dove , muzike , plesa , lijepe riječi , umjetnosti i života . Ženi od ljepote , ljubavi , vjernosti, dobrote i boli. Roman bih ktome mogao sročiti o djetetu koje leprša poput anđela , što ljepotom , milošću i ljudskošću plijeni . Osjećam je sestrom , nježnu , požrtvovanu i plemenitu , anđela lakih krila labudice bijele , što nenadano dopliva u srca onih koji znaju šta je umjetnost , ljubav , milost , gracioznost i ljepota. I sve to , batalila i halalila , uglavnom , radi uzvišene i iskrene ljubavi prema Bogu , jer ona je iskonom pramajke mi Eve / Have i moja brižna i časna mati.
Kad god je sretnem ili ne sretnem , više srcem , blentavim i ludim , čujem ili slutim tihi glas koji me miluje :
-Ja došla , mili moj
U dobroti njenoj čini joj se da mnogo prijateljica i prijatelja ima . Ipak dijeli samo ono što je znano , jer čitav život kao da je svjetlost obasjavala i branila od zla njen umilni lik i njene lepršavu umjetničku nutrinu . Ali mnoge svoje misli o bolu , tajname zapretene , radosti i tuge vješto skriva .
I još dosta toga sam spoznao našim nesusretanjem , ili njenim bjegovima (da vam pravo rečem ) jer u mene se utkala . Ali , u nekim besanim noćima , u kojima je ona moja najbolja druga , kada me mjesec vodi nevinim putanjama u kojim nisam grlio i milovao , vrlo često mi na um padnuvaju tako prozaična pitanja tipa :
Zašto ?
A ja odgovore nijemim , jer ih ne znam.
Znaš to , jednoć , kad mi je vrlo sklisko , skoro pogibeljno , životu bilo , a ja nemoćan i zaleđen , eto ti nje . Ničim , ali sebi svojsrvenim sveznanjem i zvanjem izazvana , samo se , tek tako , pristavila:
” Ja došla :”
I osmjehom nježnim pomalo zabrinutim , pitanje uputila nebu :
-Kako ću ja to …moja ruka nikad muška gola leđa nije dotakla . faj mi snage i oprosti mi grijeh Bože milosti i Ljubavi
Dovom i ručicama svojim bijelim i nježnim dotaknu me i povi rane žive i krvave , svilenim koncima išarane . I lagano još , da ovi blentavi gluhač ne čuje , nervozno huknu i bismillu prozbori . Vjerovali ili ne , rak rane skoro u trenu zacijeliše . I drugi put je na slične rane usud nepozvanu navede . No , sada je već meštrica moga zdravlja i zavoja bila i nije mogla , nit je pogled krila.
Ako sam straha i imao , ova sestrica mila je svojom ljubavlju sve , namah , iscjelila i odagnala.
(Ne pitah je , da dijete ne preplašim :
-A šta ćemo jube moja , sa ovom neprebolnom ranom u grudima , grumenom krvavim i ludim , što prijeti da se u kam pretvori? )
I kako je insan k'o plemeniti konjski hajvan ne bi zavolio ?
A jesam ! Iskreno i istinski , bezvremenski i beznadežno , petnaest mjeseci prije. ( No , to je za neko drugo pismenije . )
Moja najveća vrlina je što nisam znatiželjan , skoro nimalo i rijetko kad pitam. Uvijek sam vjerovao – ako mi je suđeno da znam , reći će mi se. A opet ponekad bih nešto nesuvislo pitao ( voliš li me i slične “tričarije ” ) , ali ne ide . Ne znam ja to . I tada bih htio da vrisnem , da pesnice stežem , ali ni to ne znam. Nikada nisam naučio .
A evo pet i po godina i sedamdeset i dva dana na mom srcu …i ona bi da mi molitvom rane liječi :
-Kako želite da dovim za vas?
Mahalaš samo što ne zausti ( ili zakuka ; da bidnem impresivniji , il se kaže ekspresivniji . A ća mu ga znan , kad mi je ko malom bekanu mozak smuntala , ko fišek košpica , natakaren naopako damare istumbala. ) :
-Dođi bona ne bila , ljepoto voljena , pa mi poljubcima rane liječi , umrijet ću ti nazdravo i na tašte , a da nisam tvoje rumen usne ljubio .
U sebi bolnom dušom nijemo umim – neću da je gubim i puštam poetu da joj zbori :
-Jedno nježno i milozvučno ja došla bi sve zaliječilo. Uz ono obavezno d'bro , d'bro baš si nerazuman mili moj.
I jopet , ta djevojčica , to sušto radovanje i dobrota , srcem mi se smijala i životu me učila :
-Ih, jašta bi , stisnite zube inšallah, tu sam ja, … ne brinite .
Vidjeh , ona je zube stisnula , jezik skoro pregrizla ( ” nije mi se učinilo ” ) , ali nije izustila ono mili moj, samo je dodala :
-Manite se patetike i zahvalite Bogu što ste dobro i što vam je dao kuveta da izvodite bijesne gliste.
A siguran sam da je i tada , kao i s prvine , kao i sada znala koliko i kako je volim i …
Više se zla ne bojim i ne brinem . Ona je uvijek tu . Inšallah
Eh , malena , malena !
Svaki zapis , kao i bajka mora naravoučenije dunjaluku iskantat.
I tako dođosmo do tvog imena kojim te jednom davno zamuhurah.
Sveznalica
Neobično , mistično , nestašno umno i pomalo intrigantno , krugovima i bojom prepleteno ime , koje miriše na tajanstvenost i uzvišenost , nauk i poetiku , nebesku širinu i putanje .
U brizi nedostajanja ponekad mi se čini da, ja u stvari , osim onih neizvjesnih i varljivih sjećanja što slutim , osjećanja koja ti bezuslovno darivam , o Tebi skoro ništa ne znam , milo moje .
Tko si Ti i, zašto si Ti , dijete milo , što ti ime nebom diše ?
Ili jednostavnije , po ( nezaobilaznom , univerzalnom i bezvremenom ) Maku :
” A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Sveznanka
Koju
Inom
Slove
Rekti “
*
A opet i opet istinu znam i zborim :
Milo moje ,
nikad nisam ni bolan ni tužan od kada te upoznah.
Čak sam dubokog ubjeđenja da nikad slobodniji i sretniji nisam bio.
Kao što vidiš i osjećaš moje djetinje srce je radosno i samo ljubav , radovanje i dobrotu sanja i pleše.
Ma džab – džabe ti je , voli ja tebe.
I ne pitaj koliko?
Zamisli , onako djetinje :
Okreneš se prema Suncu , široko , najšire raširi ruke i ispruži ih ka Nebu milostivom i iskonskom , nebu plavetnom Bosanskom , prošapćeš umilnim djetinjim glasom_
-Evo vl'ko te volim mili moj , navsegda.
Sretno Sveznalice , anđelu mili , čuvarice duše nđmoje i nek ti Milostivi podari blagorodne đardine .
*
Aj , skoro zaboravih !
Iako nikako me smijem , tebi ću otkriti jednu veliku tajnu :
Smrt ne postoji jube moja . A ja , smotani i dobri , ćekaću i vječnost ako treba , da mi dođeš , ruku pružiš …
Znaš ono iskonsko : ruka u ruci , lijeva u desnoj ….
… a nad Sarajevom Gradom čednosti , u Bosni Zemlji Božije milosti , kraj vječne Modre rijeke , kao i uvijek nevino rose hiljade pahulja bijelih…
*
Pada snijeg
Sniježna rijeka
Savršen snježni dan
Boje sa mirisom nevinosti
Neuzvraćena ljubav
Četrdeset devet poslije nastanka pjesme Lidije Kemal je odlepršao poput pahulje bijele.
Koga će čekati?
1966. godine Montenova je Lidija napustilla Sarajevo da se nikad više ne vrati u njega.
Sjećam se tog vremena s kraja šezdeset pete i proljeća godine poslije. Jedan golobradi mladić, skoro dječak sa jedva izraženim ožiljkom na preklopu desne strane brade i vrata je dolazio u moju ulicu. Moja ulica nosi ime jedinog mladobosanca koji nije skinut sa popisa nepoželjnih nosioca imena ulica.
Još uvijek kao da gledam njene valovite guste plave, skoro riđe ,kose koja je padala preko ramena. Narod bi rekao ruse kose curo imaš, daješ li ih ti. Kemi ih je dala na kratko , a on je pretvorio u vječnost. U modi su bile kovrđe, mnogo kovrđi. Čini mi se da je tada Monteno nosio tarzanku. Tatrzan nikad nije bio , osim po emocijama. Lidijina kosa je uokvirivala okruglo lijepo lica posuto sitnim pjegicama , koje kao da su isticale živahne modrozelene oči, u čijim se dubinama Kemal zasigurno gubio.
Zamislite Širli Meklein sa nijansu-dvije svjetlije kose. Dobro i oblo građena, naginjala je punoći. Visinom, Kemi idealna partnerka. Lidijia je bila očeva ljubimica i on, samo što nije postao kapetan, je bio veoma strog po pitanju momaka.
Moja ulica se dodiruje na dva mjesta sa ulicom u kojo je Lidija živjela. Više gornje tačke Monteno je uvijek stajao u društvu sa mojom vrlo blaženom komšinicom Antonijom K. Ona je bila i glavna kurirka u bajci – tu na kapiji noći. Lidijina majka, teta Ruža kako smo je mi zvali, je bila drugi posrednik ljubavi – tu nadomaku grada.
Preko puta Lidijine zgrade, koju smo mi zvali oficirska stanovala su Braća Vukašinović;Milić i Vukas i sestra im Mara sa roditeljima. Malo više Mojsije i još više ovo blebetalo.
Monteno je bio strpljiv i u društvu čestite Antonije je satima znao čekati i osluškivati odlazak Lidijinog oca na posao. Volio bih da je zbog Montenove strpljivosti ime Lidijine ulice, kasnije krajem devedesetih preinačeno u Čekaluša, ali nije.Raniji naziv je bio na listi onih koje su nepodobne u novom rasporedu snaga.
Kada bi tata otišao na posao, slijedećeg trenutka ste mogli vidjeti kako dvoje djece držeči se za ruke bježe uz Sumbul Avde, kroz Himzarinu , preko Višnjika, pored kuće Meše Selimovića, pored nage kamene sarajevske afrodite, iznad bolnice do onih ledina, bašči, đardina i tratina na kojima je poslije izgrađeno naselje Breka.
Tu na domaku grada,u osami pomalo smotani Monteno bere ljubučice, bagreme, jorgovane, ruže,zumbule…ovisno o stađunima i poklanja ih Lidiji koja veze vjenćiće. Jedan za njega,druga dva za mamu i sebe.Ocu šipak,normalno. Rjeđe je brao poljsko cvijeće jer je ono ostavljalo mirise koji ne odgovaraju mirisu cvijeća kojim je oficirski stan, ponajviše Keminom zaslugom obilovao.
Monteno je tih dana zbog Lidije učio svirati gitaru;uz gitaru ide i stih i rima.
Uobičajeni razgovor djece koja se vole,a koja skoro da pojma nemaju o mnogo toga; završavali su na brzinu kradenim poljubcima. Lidijia je na dar dobiljala poneki nevješti stih. Tada bi se Kemo crvenio ko boliglava, ona se smijala, mazno izvijala i bockala ga:
“To ti o meni.”
“Ja kome ću , bonićko.”
Kemi oko srca toplo, rumen zalazećeg sunce mu se na lice smjestio. Dan za danom voljelo se dvoje mladih. Ona je svirala klavir , a Monteno bi njegove zvuke slušao pod prozorima njenim.
Pa opet bijeg. Pa cvijeće, pa poljubci, sad vičniji, nježniji i duži, što milovanje zovu. Pa duša , pa gitara, nekad poslije i klavir , pa pola stoljeća pjevanja do neba.
Romeo Monteki nalikuje onom Kemal Monteno i oba su italijanskog porijekla. Lidija se rimuje sa Julija. Lidijinog oca smo zvali kaput,jer smo ga viđali u šinjelu tokom cijele godine. Prezime Kapuleti je nalik na kaput.
Tata je saznao za ljubav. Uvijek ima dežurnih ažbaha i dušmana. Ljubav se nije dala i bol samo tužna bol ženska i muška je trajala sedamdeset i dva dana i nije nikad prestala.
Izgledalo je da je sve stalo u jednu pjesmu,možda i u mnogim od mnoštva Keminog. Zlobnici kažu da su ga te prve ljubavi iznevjerile. Ni to nije tačno.
Lidija je morala napustiti grad, time i Mointena. Bilo je to jedne noći kad hiljadu pahulja pada i sa njima se gasi svaka Kemina nada.
Bila je oficirska kći na ivici maloljetstva. Oficiri su morali trčati za službom, tata za kapetanskim činom. Bila su to vremena kada su djeca morala slušati roditelja. Uz to tata nije volio da njegovoj princezi neko u osami pjeva, ‘nako za svoju dušu.
Mnogi su ubijeđeni da je Lidija bila Kemina prva ljubav. To jednostavno ne može biti istina. Njegova prva ljubav je bilo Sarajevo – ljubavi moja, to uopšte ne znači da i Lidija nije bila prva.
Iduće godine , tu u centru grada, zbio se sudbonosnbi susret . Hladnoću rastanka hiljadu pahulja bijelih pelijeva u toplinu jedne noći u decembru. Decembar zauvijek ostaje u Keminom srcu.
Sarajevo nikad ne ostavlja svoju djecu.
Mnoga djeca ga napuštaju i zaboravljaju blagodati, život i ljubavi koje im je poklonio. Ti nisu dostojni velelepnog dvora , Grada čednosti. Neki shvate pogrešku, u tujini im se srce slomi pa se vrate slomljenih krila. Ima i onih koji se stide svog bijega. Ne treba se stidjeti svoje trenutne slabosti.
Kemale Monteno ti nikad nisi napustio svoj grad, nisi ni mogao, tvoj grad te nikad puštao nije, a ti ga nisi mogao izbaciti iz srca. Neko će pomisliti da si ti od onih o koje se Grad čednosti ogriješio, ali nisi.
Evo molimo te ; Mak, Meša, Pjevač, Indexi, Sarajevo i sva njegova iskrena dejca:
“Monteno oprosti nam. Bio je to nesporazum. Ti si jedan od onih Kamenih spavača – Skamenjenih svjedoka da je u Bosni i Sarajevu uvijek vladala ljubav, a samo tren, malo duži je bio rat.
Četrdesetdva mjeseca ubijana su njihova djeca, nemilice, neštedimice na očigled onog zlog svijeta. Ti ga nisi htio ostaviti samog. Što bi reko Davorin Popović:
“Šta bi bilo sa mojim Sarajevom da sam ja otišao. “
Ti si mislio isto. I mnogi od nas.
Božja milost i čednost njemu mile djece ostaviše Bosnu i Sarajevo u životu.
Neki ljudi, oni zli odoše iz Grada čednosti. I neka su. Nastaniše u bližim i daljim predvorjima. Tako je i trebalo da bude. Ovi Leheba rod i prijetelji se vratiše. Bolje da nisu. Dovedoše svu silu onih kojim su Bosna i Bog strani, Grad čednosti još straniji. Dakle dođoše oni koji sa Bosancima i Sarajlijama nemaju dodirnih tačaka. Ti počeše širiti kužni bazd zla sličnog onome od koje se Palata branila, odbranila i na kraju abortirala.
E’ da znaš, ti mediokretiti Te ,a ne tvoje Sarajevo, otjeraše i skoro sve ti oteše. Nisi jedini. I mnogi drugi su nastradali na isti način kao ti.
Onih koji zlo rade o vakat će proći, i oni se o svom zlu i jadu se zabavili.
I Lidija, i Branka i sve one divne žene zaljubljene u ljubav i tvoju gitaru i pjesme uvijek ste u srcima našim.
Doviđenja Monteno,
Sršćemo se opet.”
P.S.
Nadam se da mi nećeš zamjeriti ovu indiskreciju.
I još se nadam da će mi oprost dati Jedna noć iz decembra i dama iz te pjesme.
Dama koju je naš Monteno volio, uz gitaru, vino i kamin, pjesme snio i ljubav vodio.
Lidija
Tu, na kapiji u noci
mi smo poceli tu
tu, na domaku grada
mi smo trazili mjesto
Sva si drhtala ti
vjetar je ljuljao noc
cesta bila je prazna
rijeci smo gubili mi
Ref.
A vjetar sad nam
njise i ruke
u svijetu mi smo
sami sad
Lidija, ako sutra ime
zaboravis moje
sanjaces one dane
kad smo lutali sami
Svaki suncani dan
koji doneses ti
meni znacice zivot
novi zivot za nas
Iz Arhiva
BY ADMIN15. JANUARA 2016.GRAD ČEDNOSTI, LJUBAV
Ona spava
Svjetlost
Ljubav je , ah samo ljubav
Dobri je e svakim danom pronalazi u riječima svojim , prošlim i sadašnjim , snivajući snove nedosanjane i ( možno ) buduće. Žalom nedodira rode se riječi , iskrene i nježne , što pomalo sjetu dišu . Riječi potraže slike , slike muziku i eto nepretencioznog poklona za njegovu milu Djevu.
Jednom davno , u vremenima kada je Čednost bila sluškinja neba , Anđeli krhkih kristalnih krila lebdjeli Sarajevskim mahalama i krvlju se rosila nježna ljubavna pisma , Dobri je napisao svojoj čarobnoj prijateljici jedno pomalo tužno pismenije .
Nažalost . čast ili um mu zabraniše da joj ga da. Srce nevjerno i izdajničko se samo tišinom povuklo i sa tugom plesala oproštajni tango ljubavi .
I dan danas se bori mišlju da li je pogriješio? Ne neslanjem pisma , dakako .
U sjećanju duši njenoj blaženoj dade joj ime Innocence , bježeći od njenog krsnog imena Kosara . Bješe djevojka prijatelja njegovog , a i intuitivno ( valjda ) sluteći i poistovjećujući njenu sudbu sa zlom kobi Kosare , davno izgubljene pretkinje .
Pismo je sačuvano u sehari plemenite boli i ono glasi:
“Innocence, ljepoto mila ,
čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,
Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .
No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.
Usud !
A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onon nepostojećen i bolnon – samo JEDNOM !
Ugh… kada bi bilo bar…
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .
A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .
Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas .
A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona ,krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.
Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveće blentovije klepimo ušima i mučimo …
Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.
Nisu , Malena ni slučajno
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
… avaj …
Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.
Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “
Dopisano
Kosara je naprečac usnila i pretvorila se u svjetlost , nepunih mjesec dana prije nego je zlatnu zavjetnu bukagijicu stavila na prelijepi klavir prst i pošla u novi život obavijena bijelim velovima lepršave čednosti .
Ugh … Ona je svoje brige preboljela i nalazi se na nekom mjestu gdje nema boli .
A on , neupućen i smjeran , pita se da li se tamo negdje u tom nebeskom đardinu ono neostvareno JEDNOM postaje ostvareno Zauvijek.
Počivaj u miru Malena , milo djetešce .
Alelujah !
*
*