Dodje andjeo koga sam volio i kog sam dozivao. Ne onaj sto cisti nebesa nezasticena, zvijezde sjajne bez stanova, lune bez domovine, snjegove. Snjegove te sto padaju iz ruke neke, imena nekog, sna, cela. Ne onaj sto je za kosu svoju privezao smrt. Vec onaj koga sam zelio. Onaj sto ne razdire zrak, ne lomi lisce ni pokrece stakla. Onaj sto je za kosu svoju privezao spokoj. Da mi, bez bola, iskopa obalu slatke svjetlosti u mojim grudima i dusu ucini plovnom.
Kuća ujutro s nejasnom istinom ponjava i perja i početak dana bez smjera, lutajuća kao uboga lađa, između horizonata, reda i snova.
Stvari kao da žele ostaviti tragove, privrženost bez cilja, hladna naslijeđa, papiri skrivaju zgužvane vokale i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.
Gospodarice, prolaziš dršćući kao pčela, dirajući područja izgubljena u sjeni, osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.
I tada se ponovo podiže svjetlost: stvari se pokoravaju vjetru života i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.
Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje rađamo
u svom neizmjernom ležaju udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u tajnosti,
ranjene golemom čežnjom tvari,
njuše imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na ivici
gdje nestaju sjene, u ništavilu .
Pribij se, potrči sa mnom.
Pruži ruke, podaj im svoje tijelo.
Tragaćemo za njih
boju, vrijeme, grudi, sunce.
Neka utihnu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pasija,
dok ih grčevito potiremo
međ našim tjelima,
gdje će naći hranu i smirajj.
Napokon će usnuti u našem snu
zagrljajem zagrljene. I tako,
kad se razdvojimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
i vrijeme njihova života u nama.
a njihov tjeskobni san
sejna ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju vječnost.
Ona se uvijek javi kad zanoća. U večernjici svako veče sija. U tami bdije, u lišću ćarlija, A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom. Blagoću ima stare mame. Ko dobar drug je; zagrli te rukom I punim smisla govori ti mukom, Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine, Milinom svojom ona je uveća, Ako je tamno, teret s njega skine, I otvara mu vidik u dubine. I katkad u njem zatreperi sreća.
U plavetnilu jato
crnih ptica, što kriješte
lepršaju i sjedaju
na topolu ukrućenu
… Na goloj topoli
ozbiljne vrane, mirne i šutljive,
kao crne, sleđene note
ispisane na zapisu februara.
Polje
Večer lagano mre
ko što se sirotinjsko ognjište gasi.
Gore, na brdima,
pokoja iskra zaostaje.
A ono polomljeno stablo na bijelome putu
tjeskobom suze izaziva.
Dvije grane na ranjenom truplu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.
Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sjena te ljubavi čeka.