Za tebe
Imam osmijeh slikan na japanskom papirusu
Gledaj me
Jer ti ćiniš da trava niče na livadama
Ženo
Dnevniče muzike bistrino rijeke svetkovino plodova
Na tvoj prozor
Vješaju bršljan automobilskih volana
I prodavaci smanjuju cijene svojoj robi
Dozvoli da poljubim tvoj glas
Tvoj glas
Koji pjeva u svim krošnjama jutra.
pB
Dodje andjeo koga sam volio
i kog sam dozivao.
Ne onaj sto cisti nebesa nezasticena,
zvijezde sjajne bez stanova,
lune bez domovine,
snjegove.
Snjegove te sto padaju iz ruke neke,
imena nekog,
sna,
cela.
Ne onaj sto je za kosu svoju
privezao smrt.
Vec onaj koga sam zelio.
Onaj sto ne razdire zrak,
ne lomi lisce ni pokrece stakla.
Onaj sto je za kosu svoju
privezao spokoj.
Da mi, bez bola,
iskopa obalu slatke svjetlosti u mojim
grudima
i dusu ucini plovnom.
Sonja Savić 15. septembar 1961 – 23. septembar 2008.
Boli
Moja tišina i sni
Molitva i anđeo
Nježna muzika ljubavi
Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,
ali nije glumila kada je jecala:
Ne stidim se suza.
“One često naviru zato što je to taj,
verovatno, prelazni period,
kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).
Znaš onog klinca što je došao u manastir
I vikao –
Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!
A ja sam zaista toliko volela ljude.
Bože, koliko sam ih volela…”
Jedna nedorečena ljubav je učinila udovicom,
jedna neuzvraćena ljubav je zaledila ,
pretvorila se u stijenu.
I šta će mila grlica!?
Nije imala izbora.
Usnila je.
Bože mili ,
koliko je samo lijepa bila,
nenametljivo svoja i puna duše,
prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.
Kako je nju bilo lako voljeti.
Ali nismo imali sreću da se duže družimo,
Njena tuga i tihi vrisak prekasno su doprli do nas.
Krivi smo .
Nismo je smjeli ostaviti samu,jer voljeli smo je.
U anđeoskoj nevinosti svojoj vrištala je protiv zla,
koje je zadesilo njenu zemlju Jugoslaviju.
Morala je bježati da bi spasila ljubav koju je osjećala.
A mi ratnici , djetinih srdaca , se umorili i nijemo vrištali za
pobijenim anđelima ,
svoga Sarajeva grada čednosti
i svoje Bosne zemlje Božije milosti.
Ponekad sjećanja navru,
ne dijeleći snove i javu.
A opet…
Godinama poslije
teško je uspomene dozvati
jer bole puste tratine naših susreta
obilaze požutjele sjene đardina
tišinom nestalog ptičijeg poja
prekriven
presahnuli žubor šedervana
cvijeće pognulo glavu
mjesec okrenuo lice
i plovi bez svog Anđela
zviježđe šuti
snove njene sakriva od zlih
moje srce djevojčicin bol
još uvijek ćuti
kleknem i molim:
Bože Jedini oprosti nam
toliko ljubavi u nama ima
a nikog da je primi
Ljudi joj nisu uzvratili ljubav.
Sebični , opterećeni sobom i svojim niskostima, zajedništvom ,
nisu znali,nisu htjeli , nisu smjeli ili su se samo bojali ?
Ljude je strah voljeti Anđele i primiti darove i ljubav koje im nude.
Zla vremena neljudi su bila preteška balast za njeno krhko biće.
Zato prelijepi Anđeli umiru tužni i sami.
Njihova krhka duša samo kvrcne i odleprša.
Eh , mila , Ljepoto moja
Hvala ti što si nas milovala svojom ljubavlju i dobrotom.
i oprosti nam suze tuge naše i ljubav koja prekasno ka tebi odi.
Oh, Bože Milostivi Učitelju naš
koliko neutješno volimo Anđele …
i ljude.
Kuća ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i početak dana
bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
između horizonata, reda i snova.
Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeđa,
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.
Gospodarice, prolaziš dršćući kao pčela,
dirajući područja izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.
I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.
Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje rađamo
u svom neizmjernom ležaju udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u tajnosti,
ranjene golemom čežnjom tvari,
njuše imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na ivici
gdje nestaju sjene, u ništavilu .
Pribij se, potrči sa mnom.
Pruži ruke, podaj im svoje tijelo.
Tragaćemo za njih
boju, vrijeme, grudi, sunce.
Neka utihnu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pasija,
dok ih grčevito potiremo
međ našim tjelima,
gdje će naći hranu i smirajj.
Napokon će usnuti u našem snu
zagrljajem zagrljene. I tako,
kad se razdvojimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
i vrijeme njihova života u nama.
a njihov tjeskobni san
sejna ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju vječnost.
Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,
Nece mu prilaze zaboraviti puk.
Celom se ponosnim uzneo nepokoren
Nad Aleksandrov ratni luk.
Ne, smrti nisam plen; moj duh sa lirom svetom
Van sudbe sveg što mre, nadživece mi prah.
Slavan cu ostati dok traje sa planetom
Bar jednog pesnika dah.
O meni Rusijom živ glas pronece ljudi,
Pomenuce me svud naroda njenih krug –
Slovena gordi sin, i Tunguz divlje cudi,
Finac i Kalmik, stepa drug.
Dugo cu biti drag i mio svome rodu:
Lirom sam bodrio svih dobrih težnji glas,
U veku okrutnom opevao slobodu,
Za sužnje uvek zvao spas.
Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi –
Hvala i kletva spokojno slušaj zbor,
Ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,
I sa glupakom mani spor.
Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.
II
prije nego je glasno izustim
moram razvlačiti s usne na usnu
riječ
da joj drhtaj osjetim
korijenje da joj presiječem
nikne li slabašnog jeka
da je se same najprije nasitimžkad posluša meži izleže se
jeidno preda mnom pitoma i smjerna
da joj usnom blagosiljam znanje
prohtjev moj
nad rječju mojom
i šapatom
nikada nije dopuštala ravnica
poslije njenih pohoda
duboke brazde-rane
usne su ostale
neću joj se vratiti ni koraknuti
dok je svu ne prekriju suncokreti
dok se ne bud eu šta imala zalijetati riječ
kad joj volje bude
i jek mi vraćati
U plavetnilu jato
crnih ptica, što kriješte
lepršaju i sjedaju
na topolu ukrućenu
… Na goloj topoli
ozbiljne vrane, mirne i šutljive,
kao crne, sleđene note
ispisane na zapisu februara.
Polje
Večer lagano mre
ko što se sirotinjsko ognjište gasi.
Gore, na brdima,
pokoja iskra zaostaje.
A ono polomljeno stablo na bijelome putu
tjeskobom suze izaziva.
Dvije grane na ranjenom truplu, po jedan
list, suh i crn, na svakoj grani.
Plačeš? … Među topolama zlatnim,
daleko, sjena te ljubavi čeka.
Nije to više
ona
težina uronjena
pokatkad s tobom
u sat. Neka je
druga.
To je uteg što održava prazninu
koja s tobom
pošla bi.
Nema, kao ni ti, imena. Možda
ste isto. Možda
ćeš se jednom tako sjećati
i mene.