Category Archives: Umjetnost

To runo što se s kovrdžama sliva!

Ti uvojci puni nehajne arome!

Da naseliš tamnu sobu – željo živa! –

Sećanjima što ih tvoja griva skriva

ko rupcem kroz vazduh zamahnuću njome.

Azija, Afrika, prašume, ljanosi,

svet jedan daleki, jedva postojeći,

živi ko u šumi, u mirisnoj kosi!

I kao što neke muzika zanosi

rastem, draga, s tvojim mirisom ploveći!

Tamo! Gde čovek i drvo, puni soka

onesvešćuju se usled klime žarke,

nosite me, kike, ko val hitra skoka!

Iz tebe, iz mora crna i duboka

naziru se jedra, veslači i barke:

Brujna luka, gde bi duše naše pile

u obilju boje, zvukove, mirise;

Gle, lađe, klizeći po moru od svile,

dižu moćne ruke, da bi zagrlile

nebo u kom večna toplota širi se.

Duh moj u okean crni neka zađe,

Želim cvijet što si, ne onaj što daješ.
Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
poslije nego budeš dala.
Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
sjeno, lutati besmislena
tražeć’ ono što ne dade.

da otvoren Bog ostane.

Ja bojim slova.
Jača me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz žbunja rosa kaplje kao niska bisera.
Stihove pišem na sjajne papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko trajan je miris mandarine kod žene
što je pod pazuhom stavljeni? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju sada deljem
– vječno će da služi čovječanstvu cijelom?

pB

Koju boginju ide
Najviša hvala?
Ni s kim se prepirati neću,
Ali ja je dajem
Vječito pokretnoj,
Svagda novoj,
Čudesnoj kćeri Jupitera,
Čedu mu najmilijem,
Fantaziji.

Jer njoj on dopušta
Sve ćudi,
Što ih inače
Zadržava sam za se,
I uživa u svojoj
Nestašnoj kćeri.

Scena prva, prizemlje (kako je izgledalo na izložbi plus skenirana tabla)

Haustor, I sprat

Penjemo se lagano, uz jezu i užas…

Sken str.2

Haustor, II sprat

Drugi sprat, druge nedaće…

Zoom

sken str.3

Haustor, III sprat

…hrabro idemo dalje, iako postaje jasno da se neminovno bliži kraj…

Haustor, posljednji nivo pakla

…kad tamo u bašći, u hladu jasmina,s ibr…oklagijom u ruci… ehm… stajaše Đavo glavom i bradom 

:

Autor

Vedad Šabanadžović

Čempresi se crne na mjesečini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u bašti!
Utišali vjetrovi u granama stoje.
Kako naša kuća čudno u mjesečinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje šuti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U čije li se bijele noćas zalutao ruke?
O, ne reci! Šuti!
Dugo ću te čekati pod našim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji našoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od čekanja.
O, hoćeš li doći?!

Danas bih mogao…
voljeti te kao jucer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao..
otici daleko…puno dalje
no sto je vrijeme,
puno dalje no sto oci dosezu.

Danas bih mogao
pruziti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaci zlatnu ribicu za srecu.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam vec tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski zivot obicnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje celo
smjesta povjetarac
usuljavsi se izmedj´ zavjesa
nosen mojom zeljom…
i srebrnom trakom mjeseca

Ne, ne postadosmo žući i gluvati,
ista riječ nas kô i prije prene,
naši su kô i pre tamni kaputi,
i ne vole nas baš iste žene.

Opet nam igra – davna vremena
u amfiteatrima i samoći,
i svjetla nad nama istih fenjeri,
kao glasni znaci noći.

Prošlo, kô i sadašnje, isto nam znače,
na buduće ni nalik načisto,
ne spavamo, zaboravljajuć spavače
i mnogu stvar radimo isto.

Čuvaj humore vesele mladiće,
u vrtlogu ih svjetla i tame neka,
velikima na slavu i sramotu biće
i dobrima – na taštinama vijeka.

Prevod Bleki