Gracias a la vida que me ha dado tanto Me dio dos luceros que cuando los abro Perfecto distingo lo negro del blanco Y en el alto cielo su fondo estrellado Y en las multitudes el hombre que yo amo.
Gracias a la vida que me ha dado tanto Me ha dado el sonido y el abedecedario Con él las palabras que pienso y declaro Madre amigo hermano y luz alumbrando, La ruta del alma del que estoy amando.
Gracias a la vida que me ha dado tanto Me ha dado la marcha de mis pies cansados Con ellos anduve ciudades y charcos, Playas y desiertos montañas y llanos Y la casa tuya, tu calle y tu patio.
Gracias a la vida que me ha dado tanto Me dio el corazón que agita su marco Cuando miro el fruto del cerebro humano, Cuando miro al bueno tan lejos del malo, Cuando miro al fondo de tus ojos claros.
Gracias a la vida que me ha dado tanto Me ha dado la risa y me ha dado el llanto, Así yo distingo dicha de quebranto Los dos materiales que forman mi canto Y el canto de ustedes que es el mismo canto Y el canto de todos que es mi propio canto.
Gracias a la vida Gracias a la vida Gracias a la vida Gracias a la vida.
In memoriam 7. april / Travanj 1915.- 17. Jul / Srpanj 1959.
Billie Holiday, je rođena i Filadelfiji i za života nazivana “kraljicom džeza i bluza”. Prema muzičkim kritičarima, još se ni jedan džez-pjevač/ica nije približio/la njenim interpretacijama.
Uvijek su u jednu rečenicu hroničari spracavali vaskoliki život jedne predivne Dame. Umorni smo od sveopćeg aferimisanja neznalicama.
A opet , nešto kontamo , kad bi nas prisilili da Damu sa cvijetom u kosi opišemo u jednoj rečenici mi bi se igrali papagaja i ponovili naslov njene autobiografije , oli albuma:
-Ledi pjeva bluz.
Joj, kako ta divna Lejdi , sa svjetlošću u srcu i djetinjom nevinošću u pogledu – pjeva !? Nema važno što nije sa nama. I nažalost nismo imali prilike da je upoznamo. Ona nam svojim sonornim , kristalnim samoj muzici nalik glasom i dalje krca dušu milinom.
A život joj nije počeo lako. I možda je nije mazio. No, ona ga je živjela, kako je htjela.
Ono prvo nije bio njen izbor. Rođenje i rano ostajanje bez oca, džez gitariste, i neminovnosti koje slijede. Morala je početi da radi u javnoj kući kao čistačica. A to je značilo i…
Ma , znate te truhle , pogane muškarce , kukavice biti. Kad zapaze nebranjenu ljepotu i krhkost , bez obzira na njenu nevinu čistoću i mladost , oni polude, kao da nemaju mozga. Uglavnom i nemaju. Jer samo čovjek bez pameti i savjesti može plaćati ono što je sveto : žensku ljubav. To se ne može posjedovati i kupiti. Samo čista srca zaslužuju ljubav. A pogan ne žali dati sve, samo da posjeduju ono što nema..
A ona, šta će , moralo se. Bilo je obilate gladi u njenom domu. I droge. I bijede radi droge. Kao i u njenom Harlemu. U Jedinstvenom Harlemu , crnačkom getu , sinonimu američke bjelačke bijede i “demokratije”
Ali, u svakom zlu , milošću Božijom zaiskri neko dobro. Njena ranjena duša , da zaboravi brutalnu stvarnost se dala muzici. Soul se predala soulu. I džezu.
Muzika je osjetila njeno biće, poklonila joj se i uvukla je u svoju magiju Kao i svaki svijet i muzika ima svjetlo i tamu.
Sa osamnaest godina kreće ka zvijezdama. I muzici najviših standarda. Sa Beni Gudmanom snima svoju prvu numeru :
“My Mother´s Son-In-Law”.
Poslije je sve bilo lako. Radila je sa svim velikanima muzike tog doba.
Još od pranja podova u javnoj kući , u duši nosi žig ponižavajućih rasnih konflikta, netrpeljivosti i segregaciji . Naučila je – bijele misli su sasvim proste : Novac i bijela koža može sve.
Sve se ponavlja i na pozornici, gdje je ona vladarica.
Krhka duša nosi tihu rezignaciju , tugu ali i bunt. Ona postaje Lady Day sa bijelom gardenijom u kosi. Prelijepa je i mila. Dodajte glas i imate anđela, urođena otmenosti kojoj nije potreban glamur. Muzika je bio njen jedini slobodan izbor i pravi život. Mjesto gdje može iznjedriti svoju bol, svoje misli i sjećanja. Lična i kolektivna. Bol , krik , ali i radost i čežnja , misao nutrine i emocije tanane duše u svakoj pjesmi podari djelić toga, ali poklanjajući potpunu sebe.
Ostalo , njen kasniji život, koji je započeo u javnoj kući, je obilježen balašću koje se nije mogla riješiti. Opijanja, marihuana, heroin , besane noći . I normalno, “obojenim” uvijek lako sude i osude ih zbog posjedovanja.
Koliko god su njene pjesme bile žive, iskrene ,melanholične ili vrtložne, njen život ih je u stopu pratio. Ne možemo reći i nadmašio, jer njenu muziku ništa ne može nadmašiti.
U plavom mjesecu ( Bkue Moon ) je bar na tren pomišlja da nije sama. Da ljubav nije san. Ali Plavi jjesec je često ikuzija, koja se neprestano vrača. U Ljetnom vremenu ( Summer time – klasik koji su neizostavno u svoj repertoar uvrstili svi velikani soula, bluza i džeza ) želi vratiti vrijeme , u doba kada je ona ( ili njena pra prabaka )bila djevojčica. U vremena kad je pamuk zrio na poljima uz Mississipija , a majka i otac će je zaštiti od zla. U Sent Luis Blues pjeva o zloj kobi njenih ljubavi, muškarcu koji odlazi …To je njen usud o kojem pjeva u vrlo emotivnoj i nenadmašnoj pjesmi sa početka zapisa : Fine and Mellow .
Nabrajanja emocija i sjećanja , koje je sama pisala i uglazbila , dakako uz pomoć hejbet prijatelja muzičara, bi nas odvela u pustinju bola , ali i nade , jer tamo je postojala njena mala , a jedina Oaza mira, , ljubavi i ljepote – Muzika.
Dama i buntovnica. Dešavanja u ranoj mladosti skršila su joj djetinje srce . Ona pjesmom da se liječi, tuguje i raduje , i možda ponekad sveti okrutnom svijetu. Nažalost ne poštujući norme , da bi život učinila podnošljivijim ubijala je sebe. No , to je njen izbor i ne ulazimo u nepotrebno i trivijalno cjepidlačenje. Nije ona kriva. Kriv je muški šovinizam i brutalni nagon , ali i svijet u kome živimo..
Da li se mogla izvući! Vjerujemo da nije. A možda , nije ni htjela. Bila je svjesna, da sudbu i svoju bit ne može promjeniti. U duši je ostala Grlica mila i bijela. Lepršava. Ono što vrijedi – su njene pjesme. I njen pogled koji miluje dušu. A kad pjeva duša boli.
Ima u tom njenom glasu mnogo toga o čemu ne treba atribute štedjeti , ali prvenstveno lijepog, nježnog i produhovljenog. Iskri melanholija , ponekad erotika i blagost , iz starastvenih balada i gorkih, tagičnih priča „crnog“ Harlema, okovanih pamučnih polja bez nade , u još crnjoj bjelačkoj Americi. Ponekad se čini da joj muzička pratnja nije ni potrebna. Njen glas je čista, produhovljena muzika. Ona ga odmara dok uživa u muzici velikih meštara soula i džeza.
Hvala , Crna grlice sa bijelom gardenijom u kosi za svaki zvuk koji si pustila i poklonila ovom crno- bijelom svijetu, obojenog sivilom svakidašnjice.
Umrla je u četrdeset petoj godini 17. jula. 1959. U Harlemu, New York.