Bleki – Još uvijek zima nikako da prođe

 

 

 

 

 

Prekrasan dan

 

 

Livada cvijetna

 

Trešnja u cvijetnjaku

 

Plišani dodiri

 

Mjesečevi velovi

 

 

 

Sanjam dane

proljetne i sunčane

livadu tratinčica svijetlu

ljuljačku trešnjinu bijelu

 

mnijem još uvijek

behari  cvatu

tvojim dodirima

srcu rukopoloženom

 

mnijem još uvijek

u sutonu rubinovu

trešnjine usne nudiš

meni nerazumnom

 

mjesecom obasjana

ljubice krasiš

mirisima grudi čeznutljivim

a ja ih kradem

 

godinu za godinom

zima nikako da prođe

mnijem kao i uvijek

snjegovi zapadali veliki

 

prostiš mi Malena

jedina

 

večeras mi srce radosno

razigrano pleše ljubavlju

hvala ti živote

toliko si mi dao

 

 


												

Bleki – Poruka

 

 

 

Poruči mi u snu neko jutro

a dan po običaju prekrasan i milostiv

prva Malena

ti si uvijek htio ljudima da daš

ali lebdiš u oblacima

radi nepoznatog mnoštva

o kojima se Nebo brine

zapostavljaš predivna bića

ruke ti pružaju

 

pognem glavu

zatečen sam

ne pamtim kada sam ostao bez riječi

nisam znao da se to može

ona se smješka i kaže

sad znaš kako duša boli

a da ti nije ništa učinjeno

odbi bol

inače ću ja tebe otkačiti

iako mi to ne pada na pamet

a ti vidi da li ti valja

ona tvoja

šta je tu je

 

i još mi prošapta

Ali, nebitno, bilo pa prošlo

kad ti reču

ne vjeruj jer nikad ništa ne prolazi

i sve je bitno

osim ćutanja

i ode

sam sebi kažem

konju jedan

ako si pametan

skontaj

šta je tu poetesa

jedna druga Malena

htjela da kaže

 

možda sanja ružu

koja cvijeta

a bolom miriše

možda usnila

Princa Malog

a on bježi

i shvata

u snovima privid ima

koji stvarnost briše

 


												

Bleki – Nedostaješ

 

 razvedravanje  cudesno-nebo   njezni-obrisi  uzburkana-duga mjeseceva-modra-rijeka   njeno-ime-je-krhka-ruza-i  ah-to-proljece nebeska-vrata  zimska-noc-punog-mjeseca tisucu-velova-jedne-zene nesalomljiva-krhka-ruza     nestvarna-krhka-ruza

 

 

Nedostaje mi tvoj bijes

kada se ljutiš na moje gluposti

nedostaje mi tvoj osmijeh

kada poželim da te slikam bojama duge

 

nedostaje mi tvoja sjenka

kada poželim da te zagrlim

nedostaju mi tvoje riječi

a ti kažem da te volim

 

gubiš se ljuta

negdje daleko

ne ostavljajući ni sjenku

da mi tugu miluje

kako onda da dišem

ili snove da pišem

 

a ne znam kuda hodiš

tragove kiša izbrisala

a nedostaješ kao kapljica rose

grudima umirućeg maksumčeta


												

Bleki – Proljeće pjeva

 

 

Zaljubljeno srce  San Djetinje radosti  Dvorišta puna neba i ptica

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utešim ja

Prejaka čežnja  nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da dete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.


												

Bleki – Ovaj put stižem na vrijeme

 

 

 

Ciganska noć

 


Tango ili priča o jendoj ljubavi

 

Vrijeme kajanja

 

Krhki dan

 

**

 

 

ja sanjar neukrotivi

ciganske duše

lutam

ko čergar stari

za tragovima snenim

mirisima sjenke

one žene

što tango sa mnom će da pleše

one noći

kad polože me na odar bijeli

uvijek kasnih jedan dan barem

druge me kradoše

ovaj put neću

zaklinjem se

stižem na vrijeme

časna ciganska

Bleki – Žao mi mila moja

U vremenima sretnih dana,
naših djetinjih života,
nalik na jedan začarani svijet
iz koga nismo mogli
ili nismo hteli pobjeći,

bilo je odlazaka
u druge gradove
i zemlje ,
sve radi radosti povratka.
Svuda odi
put ptice
svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,
mila moja zlaćani od snova,
a bijeli i plavi od čednosti,
puni ljubavi od milosti
dobrote od ljudsjkosti
Da nije tebe
malenih grlica nalik tebi
Nebo ,
moj grad
moja zemlja
bi bili čarobni svijet
u kojem bih tragao za vama,
dok vas ne bih stvorio.

Žao mi
Grad čednosti nikad nisi vidjela.
Više mi žao,
što te kroz njegove čarolije
tajne nisam proveo.
Sigurno bi se zaljubila u njega.
Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.
On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.
I sanjaš one koje će tebe voljeti
jednako kao ti njih.
Obavezno ih dosanjaš ,
pružiš ruke prema njima,
sklopite ih
zajedno lepršate.
Jedno vrijeme.

Žao mi

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.

pa još jedna

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe,

pa se poslije ne nađe.

On je škrt na riječima,

a bogat djelima i bolom.

Između onoga:

se nađu

i onog pa se ne nađu,

stane čitav jedan život.

Plav i svjetlucav,

okupan suncem i svjetlošću.

Ima tu i boli.

 

Žao mi

Taj život
poput moje Modre rijeke
što polako klizi kraj moga grada
sa sobom prti mnogo boli
prolazeći uzduž zemlje moje,
da bi ga moru predala.
Ne biva joj lakše.
Toliko je boli
mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.
Sve su one okrvavljene.
Neke i previše.
Skoro da su izgubile svoju plavet.
Ali sve su ostale čedne.

Kao naša ljubav.
Ovo je bajka o ljubavi
u njoj mjesta krvavoj boli nije.
Tu bol ćemo poleći u neku drugu
bajku da tamo vrišti i sni.
Sni i vrišti.
Svoju nestalu djecu traži.