Iz Arhiva
KOMENTARI, NOVOSTI
Nemamo namjeru previše pametovati.
Jedna predivna Djevojčica se zastidjela svoga grada i svoje zemlje.
I poručuje:
“DJECU TI NEĆU OPROSTITI!”
U cijelosti prenosimo njen zapis.
**
14.12.2017.
Katastrofa u Banjaluci
Dane 12. i 13. decembar pamtite kao dane kada je Banja Luka zavijena u sivo, dane kada smo doživjeli najveću nebrigu za najveći problem i najbitniju stvar, kada smo doživjeli izbjegličku krizu u „mirno“ doba. Preko 1000 (govori se 1500) mladih duša je juče moralo da napusti ovaj grad u samo nekoliko sati. I to ne sa po jednim koferom garderobe u ruci, već sa svim stvarima koje su činile njihov život u zadnje dve, tri, pa i četiri godine. Vreće za smeće su pored svih potrebnih stvari za život ovog puta u sebi imale i najdragocjeniji i najteži tovar – knjige, nade, budućnost, trud!
U noći sa 11. na 12. decembar oluja je zahvatila grad, odnijela je krovove sa domova, tačnije limove koji su harali po domskim dvorištima i razbijali prozore (uopšte neću da komentarišem kako neko može mirno spavati kada je ugrozio bezbjednost hiljada i misliti da samo komad lima može da zamijeni krov!). Jutro je pokazalo svu štetu, najažurniji mediji su odmah ispratili sve u gradu, a posebno naglasili problem domova. Nadležni su govorili samo ko je dužan da finansira obnovu kojih objekata. Opet sve o prebacivanju odgovornosti i opet sve o novcu i još jednom dokaz da je novac vrjedniji od bezbjednosti ljudi. Niko nije poduzeo akciju i otišao da stavi barem komad najlona na domove, jer je najavljena velika kiša tu noć i sledeće jutro. Kažu bio je opasan vjetar. Vjetra nije bilo nakon 12 časova. Studenti šumarskog fakulteta su se organizovali, dobili donaciju od svog dekana i na svoj fakultet stavili daske, najlon, ter parir, koji ekser. Spriječili su havariju na svom fakultetu, dok su drugi govorili da se ne smije penjati na krovove i da za hiljadu duša nema spasa te noći. Tim studentima i svima koji su im pomogli i onima koji su finansirali taj podvig treba urezati ime na ulazu fakulteta i treba ih pošteno nagraditi, jer su pokazali da se sve može kad se hoće! Oni su pokazali šta jedino treba da se cijeni.
Kiša je počela da pada u noći 12. decembra sve do podneva sledećeg dana. Opis u daljem tekstu je ništa šta su studenti doživjeli. Isključena je struja. Hiljade lavora po hodnicima, studenti užurbano džogerima tjeraju vodu sa hodnika da ne ulazi u sobe, prvi na udaru se pakuju, ostali studenti se organizuju gdje da ih smjeste da bar sklope oči na koji sat i spasu stvari i sve to uz svjetlost mobilnih telefona čije su baterije na izmaku, ostavljajući ih u potpunom mraku dok voda probija sa sprata na sprat. Čitaonice se transformišu kao podrumi u vrijeme rata. Voda probija kroz zidove i instalacije. Fekalije s vodom, kroz zidove ulaze u sobe, nanoseći studentima užasan smrad i opasnost od zaraze uz sve gore navedeno. Voda se od petog sprata probila do prizemlja. Kaplje sa svih strana, hodnici i stepeništa su klizavi kao led. Ujutru ih je dočekala obavjest o evakuaciji, da moraju pokupiti sve svoje stvari i u što kraćem roku naustiti dom, do daljeg. Nekoliko studenata je usljed gore pomenutih uslova gotovo kobno nastradalo, intervenisala je hitna pomoć (svaka im čast na ažurnosti).Studenti koji više ne žive u domu pritiču u pomoć svojim nekadašnjim cimerima i docimerima. Grupe studenata, slomljeni dok u strahu gledaju kako hitna pomoć odvozi jednog od njih, se skupljaju da jedni drugima budu podrška i smanje nervozu, te idu redom od jednog do drugog da se prije i bolje spakuju i spuste silne stvari u prizemlje ili vam doma – na ulicu! Cijelu noć, jutro i ostatak dana (jer ko zna kada su bili u prilici da se presvuku) na njima je bila mokra garderoba.. Koliko to tek upala pluća sljeduje? Mnogima se već ujutru čula prehlada u glasu. Decembar je, izuzetno je hladno, oni su mokri.. čekaju pomoć i prevoz koji će ih vratiti kući – njih, ali gdje da stanu sve njihove stvari? Parkinzi i ulice oko domova su zakrčeni stotinama automobila i taksija.. saobraćajni haosi vladaju u tim dijelovima grada. Na ulicama gladna, umorna, pokisla i promrzla djeca, „budućnost ove zemlje“. Nisu imali ni kad ni gdje da jedu cijelu noć i dan, a ni da sjednu da malo odmore. Stoje kraj hrpice svojih vreća za smeće u kojima je njihova budućnost, uplašeni i slomljenog srca strahujući i za sebe i za svoje prijatelje hoće li se snaći.
Ko je bio mali pa se ne sjeća izbjegličkih kolona, jednoj je mogao da svjedoči juče. Izbjegličkoj koloni mladih ljudi, na kojima „svijet treba da ostane“. Ni jedan nivo vlasti nije reagovao, niko nije preuzeo akciju, niko nije preuzeo odgovornost. Šteta na domovima je neopisivo velika. Neće biti u funkciji minimum mjesec dana. Predavanja i ispiti su stopirani na samo 7 dana, a kako će se studenti nakon toga snalaziti, nikoga nije briga. Niko nije htio da finansira, donira, postavi komad najlona i par eksera za prvu pomoć koji bi sve ovo spriječili. Da li je to nekome bilo teško, da li je u pitanju ljenost, škrtost ili ih boli uvo (da se ne izrazim vulgarno), ja ne znam. Ali nek se srame svi! Umjesto komada najlona i eksera (studenti šumarstva su dokazali da se može!) sada imamo milionsku štetu objekata, neprocjenjivu štetu nanesenu ovim mladim ljudima za sve što su oni preživjeli, a tek za muku koja im predstoji.
Molim vas da ne izdvajate sredstva za organizovanje kojekakvih svjetskih prvenstava, za kojekakve kandidature Banjaluke za ovakav ili onakav grad, ako nema finansija za osnovne ljudske potrebe, za mladost i bezbjednost ljudi i kada je Banjaluci nanesena tolika ljaga da ju je nemoguće sprati. Nije samo problem sa nadležnima. Malo koga od ljudi je doticala juče ova situacija. Zar je moguće da ima toliko bezosjećajnog naroda?! Svi su stavljali zastave drugih zemalja i sedmicama, pa i mjesecima plakali za par nastradalih u drugoj zemlji. Svi su veliki kosmopoliti, svi su zabrinuti za unesrećene u drugim zemljama, svi se brinu o palminim stablima, pravima životinja.. šta je sa vašim sugrađanima, kolegama, zemljacima?! Ima li licemjerju kraja?
Zavili ste ovaj grad u sivo! Odavno nisam student i srećom, nikada nisam morala da živim u banjalučkom studentskom domu. To ne znači da ovo što se desilo ne doživljavam lično. Nikada se nisam više sramila što sam građanin ovog grada (koliko god da ga volim) ili državljanin ove zemlje!
“DJECU TI NEĆU OPROSTITI!”
**
Hvala ti Mila na ljudskosti i dobroti.
Molimo te ,
oprosti Gradu i Zemlji.
Krivci su od krvi i mesa.
I molimo za oprost što smo objavili tekst bez tvoga znanja.
(Ime autorce je zapisano u redakciji, sa ponosom i velikim slovima od kristala.)
