Mare – II dio

Radi se o narodnoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo pučanstvo ,bar tako mnijemo ,  mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija.Tu ne bi trebalo biti ništa sporno.Ako ima mali i veliki;jaki i slabi,crni i bijeli,žuti i crveni,plavi i rozi,čokoladni i sladoledni,tvrdi i mehki ko friško pače,a poneki se i visuljak zove,zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi.Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine,pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta ženska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu. Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi,  dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti.

Mara Garara  je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere.Nismo zavirivali, kažu dlakava ko srodnik primata bila. Jedna najlonka  joj uvijek pobjegne i  sleti ili bolje rečeno šljegne  na kaubojke, nekad lijeva nekad desna. Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu.da se zbude ko u priči:

-Postarija ,dobrostojeća i dobrodržeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala.

Gatanje bi uvijek ,u inat Mari Daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski  – Mater familijas oskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se  pederu sa sikstinskog svoda  mole. Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) koje su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina. To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.

Mara Daskara je, je opet ,  bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje  bukve. Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantala i blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cvijetnog dezena impresivnih boja radi uroka.Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja.Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala.Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara,radi promjene zvali su je Košćata Mara.Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba. Htio je da mu gata.Zbunjivala ga njegova indolentna sudba .Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti; a ni on.

Deba ko Deba ;inađija i uporan vazda bio, pa se navadio. A i znatiže ljan bio, a nisu ga ženskinje išle tih dana. Rezon ; daj šta daš ga u belaj uvalio  , da mu svaku veče  Mara Vještica gata. Mi se nismo čudili šta mu je , jer takav je on, nedokaziv.

Jednom on došo na gatanju , a osto na rimi. Maru, jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo. Deba nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji.Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje.Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u kugli pomoć vide.Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade.Morala Luca intervenisati.Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći,ne može sama teške joj.Oma se ne bi prljo,ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri. Lipso Oma ko ker kad vija fiću. Lipso i zaprašio se.Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši, a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio.Poslije se kleo da uopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše. Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče. Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja. Možda vam jednog dana ispričamo kraj.

Naravoučenije :

-Sabur , saburli , strpljen spašen.

Mare / Dio prvi

 

Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mara.I još jednu  . Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare.

 Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara.Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila.Nema svjedoka da je išta potrefila.

 Narod ko narod.Ode kod mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgataoni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa.

 Gatara je bez gatanja sve znala.Ko s kim,koja je ovo,čija je ona-Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moiglo mašiti.Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja i komentare i tračeve.Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli ozbiljno shvatati.

 Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Ona nije znala gatati,ali olajavati je mogla po čitav dan.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.

 Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski  jal bećari,jal hadumi,jal tetkice.Nikako ljudi.Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen.Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati. A i bliže se blagdani.Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.

 Drugo mjesto drže glavno svećenici Jehovinih svjedoka .Od sanstefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu.Od tada svake godine o tome kukuriču po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati  koliko su puta fulili.

 Treći si bili Buš i Bler,oliti kapiciner i drekavac.Iako su  oduvali fenjer nije zgoreg ih pomenuti,jer imaju naslijednike.Oni su kevčući obznanjivali da su upucali Bin Ladena, zaboravivši obznaniti da su ga stvorili.Njihov lavež su mediji  u stopu pratili.Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi.Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar.To rokanje im je posebno išlo na živce.Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje.Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.

Trenutno treće mjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju starost Zemlje.Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Jojk ona je stara 4006 plus 2015 godina i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali.I jošte svake godine ,zadnja  64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.

 Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta.

I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana.Stariju su to tada zvali jutroklik dani.Danas se vabe kao tinejđerski dani.Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.

 Radi se o pučanskoj izreci:

 Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

 Prvi dio

Dušmani nama savjete dijele / II dio

Kažemo na nagovor ” demokaratskog ” zapada nastaviše rat protiv Bogumila što nikog više i ne čudi,jer zaradi te demokratije i ostali (nepodobni) hrišćani i nehrišćani su umirali tokom nove ere. Kažem nastaviše jer od nastanka Bosne preko dedovske hiže i povelje Kulina bana, sve do današnjih dana taj rat nikad nije prestajao.

O’ javiće se dušebrižnici i nabacivati se nekim floskulama o govoru mržnje, netolerancije i sijanja razdore.

Umjesto tih floskula samo se zapitajte gdje su nestale stotine miliona ljudi, mučenih i ubijenih na najstravičnijim načinima. Potražite vjerodostojna svjedočanstva indijanaca Južne i Sjeverne Amerike, Aboriđana, crnog afričkog čovjeka i crnog afričkog roblja rasijanog planetom , zatim pokoljenja arapa i azijaca.

Šta reći o dvomilejnijskoj šoa holokaustu Jevreja širom svijeta. A jedino ih Bosna bezuslovno prihvatila. No jevreji to zaboravljaju.

Sećate li se djece cvijeća i 1968. i godina poslije. Neman ih sasjeće. Bez milosti,bez izuzetaka uništi jednu mladost, savjest i nesuđenu budućnost planete. Cvijetnu ljepotu koja je samo htjela da voli i da pjeva o miru i ljubavi. I ljubavlju da mjenjaju svijet.

O tugo moja!

I danas u samoj Evropi u ime “zapadne demokratije” krvare i umiru ;Irci, Baski, Katalonci, Flamaci ,svi bivši sssr-ovci , Ukrajinci ,Rusi i Čečeni, srednja i južna amerika, Afrik Bliski i Daleki istok; ali ponajviše muslimani.

To su historijske činjenice i realitet sadašnjosti, odnosno budućnosti jer sadašnjosti nema ona se svakog trenutka migolji iz proščosti u budućnost.

I zato nemojte se deguntatirati i zamarati govorom mržnje.

No, vratimo se Bosni.

I u ime odbrane demokratije spektakl , TV šou licemjerja i cinizma:

Priznaše Bosnu a uvedoše joj embargo na uvoz oružja!

U ime čega? U ime i zaradi koga?

Jedini koji bijaše goloruk je bio narod koji je trebao nestati i oduvijek “svetoj šćemlijici” , Vatikanu mrzak, a Bogu mio.

To je kao dovođenje nejakog i golorukog djeteta u situaciju da se bori protiv dvojice do zuba naoružanih , vjekovno osvjedečenih , genetski izopačenih , profesionlno genocidnih ubica. Ujedno to je samo putokaz i uvod u perfidni i stravični skoro četvorogodišnji igrokaz pod naslovom:

Nestajanje jednog naroda i oduzimanju prava na postojanje i opstanak tom narodu.

” Ustani i izmjeri hram * Božji i oltar,

i izbroji one što klanjaju u njemu,

ali predvorje hrama ne izmjeri,

jer ono je dano paganima i oni će

će sveti grad četrdeset dva mjeseca gaziti.

(Otkrivenje 11.1 i 2.)

II.)Četrdeset dva mjeseca nestajanja nalik Danilovom snoviđenju koje je tako zorno prepisao ” maherica” mali Jovica oliti Ivančica:

Na očigled i u režiji ” demokrata “, takozvanih hrišćanskih otaca i njhovog zaleđja, a u stvari pljesnjivog i usranog pogana i antihrista, upakovanog u celofan mirotvorca i humanitarca, celofan providniji od vazduha poče rat. Rat je samo blaži naziv za koljačku žurkata na akrepite. Uz budnu pažnju sluge UN i nadzor mentora, koji iz utvrde grada bludnice iz Otkrovenja skoro istrijebiše jedan narod.

I sada nam taj đavolji sluga , kojeg čuva švicarska garda, sebi dozvoljava moralno pravo dan šalje poruke mirotvorstva.

Neki put ćemo se vratitri temi misli evropski. Kako i na koji način su brojni narodi natjerani da misle evropski i kakav je bio epilog te poduke.

Definitivno mi Evropi ne vjerujemo i ne smijemo da vjerujemo. Ne vjerujemo im jer u genima imamo sjećanje otaca, sjećanje djedovske hiže koji su Evropu i Vatikan označili kao slljedbenike sila tame i đavolju crkvu i haračlije siromašnih naroda.

I zato neka zadrže i zbiju sebi u hladovinu ono ” misli evropski ” ,mi se tih misli velikodušno odričemo.

A mi ćemo se već nekako sanći sa ili bez KM. Tako smo svikli.

Da Vinčijev kod ili žig

 Nacrtao Leonardo da Vinči Poslijednju večeru prije 52o-tak- godina.Još uvijek se o njoj koplja lome.

Neko napisao i knjigu Da Vinčijev kod.Po knjizi napravljen scenarij i snimljen film.Koliko je utemeljen po stvarnim činjenicama nije bitno.Bitno je da se Vatikan nije previše bunio.

Pitali i razmišljali ,nikako da skontamo.Uzmemo ponovo Novi zavjet da čitamo i pronađemo ono što smo pronašli prije pedeset godina;i svaki put kad smo Jovanovo jevanđelje čitali.

Ima mnogo stvari po kojima Jovanovo jevanđelje odudara od drugih.Prvo nije autentično.Drugo sumnjmo da ga je Jovan evanđelista napisao.Ako ga je napisao sam je sebe u bulu uvalio.

Sva jevanđelja se slažu samo u jednom.Za svadbenom,odnosno poslijednjom večerom je sjedio Isus i dvanaest apostola. Znači,  jevanđelja tvrde da Marija Magdalena Isusova mezimica nije bila na tajnoj večeri.

Ništa neobično.Savle i Vatikan su isključili žene iz crkvenog / javnog života.Zbog toga su se vremenom feminizirali.Ako ne vjerujete pogledajte strop Sikstinske kapele.Ne morate ni posjetiti baziliku sv.Petra jer je prizor pogan. Pederske bljuvotine možete vidjeti gdje god hoćete.

Vi ste sigurno  pomislili da smo greškom večeru nazvali svadbenom . Nismo pogriješili. Stvarno je to bila svadbena večera.

Po Isusu to veče je bila i momačka i svadbena večera. Momačka, skupili se ljudi i momci da slave skorašnje Isusovo vjenčanje sa nebom.Zasjeli  ljudi za trpezom.Hastal pun meze i pića,samo im harmonika nedostaje. Slavljeniku nije bilo do muzike pa je zato Mojsija harmonikaša nije ni pozvo.

Kako se vjenčanje završilo postoje četiri verzije.

Ukratko:

Hrišćani: Rimljani Isusa na nagovor Jevreja na krst razapeli i on je Božji sin.

Jevreriji i dvostruki konvertit Savle/sveti Pavle: Mi smo Isusa objesili i zbog toga on ne može biti ni mesije ni Božji poslanik.

Hindusi: Isus nije ni razapet ni obješen.Umro je u Indiji u diobokoj starosti od 82 god,

Muslimani :Isus je bio samo Božji poslanik i nije ubijen.

(A o nauku : Sveto trojstv  , tri Boga u jednom; žena rodila boga , Bog Vječni i Živi ima zemaljskog sina od krvi i mesa …i svim religioznim kontradiktornostima , nek svaki insan svoje razmišljanje i breme o vlastiti vrat meće.

Isusova smrt nam je zbog nesuglasja u drugom planu, jer nismo teolozi ni sudije, a ni žreci. Više nas interesuje  tajna večera , naročito ona slikana da Vinčijevom rukom.

Na slici se sasvim jasno se vidi žena pored Isusa sa njegove desne strane. To je  Jevanđeljski đentlmenski raspored.Muškarac sa lijeve strane,bliže ženinom srcu.

Ima još slikara koji su na taj način slikali tajnu večeru. U svim dostupnim slikama lice osobe sa desne strane nema naznaka brade,čak i ako lik izgleda ko muško.

Dolazimo do pitanja: Ko je osoba do Isusa , sa njegove lijeve strane?

Vatikan i Jevanđelja jednoglasno tvrde : Jovan evanđelista

Teorija zavjere i film tvrde : To je Marija Magdalena.

Mi nemamo svoje mišljenje,već samo razmišljanje o mogućnostima.

Ako su  Vatikan i Jevanđelja u pravo onda su Vinči i neki drugi slikari u krivu.

Ako je da Vinči u pravu onda su Jevanđelja i Vatikan u krivu.

Vi sada likujete,joj mu logike, boli glava. Mi nismo gotovi sa našom analogijom i molimo da se strpite.

Leonardo je bio homoseksualac i vjernik što je nespojivo sa Biblijom. Po njoj bi trebao biti nevjernik, pogančer, licemjer i po inkviziciji na lomači zaglaviti. Međutim zbog njegovih majstorluka pape su mu kroz prste gledali.

Leonardo je bio veoma obrazovan i kao homoseksualac nastrano senzibilan muškarac.Nažalost njegov senzibuilitet je otišao na stranu Sodome i Gomore. Ali kažemo znao je čitati i pročitao sv.Jovana skroz na skroz i prozreo kao Malu  Ivančicu .Ta Ivančica  je bila uzor  papisi Ivani . Namjerno pravimo zamjenu identiteta radi utvrđivanja mogućnosti da Vinčijeve indentifikacije.

U svom jevanđelju na više mjesta sebe je označio kao učenika kojeg je Isus tajno ljubio. U vrijema Isusa tajno su se ljubili ljubavnici, preljubnici ( muško i žensko ) i pakleni potomci Sodome i Gomore. Jovan ili Jovančica je stalno kaskao za Isusom ,ne bi li pobrao kakve simpatije ili nešto više.

Druga tri jevanđelja ne gledaju na braću Jakova i Jovana Zabedejeva sa simpatijama. Vidi se da su braća i majka im tražili od Isusa više časti nego im je bilo namjenjeno.Jovan se u svom jevanđelju hvasta kao da je sam Isus. Zato je Isusov  odgovor  majci  Zabejdejevih osoran i poražavajući .

Isus nikad ništa nije radio tajno.On je farizeje i saduceje ružio , proklinjao  i omalovažavao,prevrtao stvolove u hramskom predvorju.Izabranica njegova srca je Marija Magdalena. On se gnuša homoseksualca.On se gnušao svih bestidnosti i svakolikog zla.

Zato je Da Vinči   odmakao Isusa od Jovana; čovjeka koji se nameće. I onaj zaštitnički gest Petra koji Ivanu prijeti. Petar i Jovan imaju nešto zajedničko,što niko sem jevanđelje ne smije da dirne. Ako je Juda izdao Isusa,a nije,Isus mu je svjedok,  Jovan i Petar ,Matej i ostali apostoli su  se  se odrekli Isusa.

Petar tri puta prije prije kukurijeka,ali u kratkom periodu.A Jovan se hvastao da je bio u dobrim vezama sa sinodom i sveštenstvom koji Isusa predadše Pilatu.I sam reče bio je prisutan u hramu kada se Isusu sudilo i sudbina mu se krojila.Ne progovori Jovica tada ni jedne da zaštiti svoga rabija.

Jovan se odricao Isusa čitavi veče tokom suđenja pred Kajafom. I nije ga stid to napominjati u svom jevanđelju.To nam daje povoda da sumnjamo da je Jovanovo jevanđelje Jovanovo. Ako jeste, vjerujemo da je pod prijetnjom smrću pisao svoje ucifrano jevanđelje.Jovanovo jevanđelje i otkrovenje odišu stilom književnike i smutljivih farizeja.Nipošto ne liče na riječi  nepismenog ribara.

No kako bilo da bilo, slika nikako  nije dobra za Vatikan ,Jevanđelja i Jovana.

Lordica i Lord

Pristavila se tmurna i hladna noć. Polako plete svoju mrežu. Vjetar zavija, granje lomi, crijepove ruši. Sijeva. Na sve strane zmije sijevaju. Prelijepe su,vrcave  i blještave. Nebo grmi i atakuje. Zmije udaraju gdje stignu i gdje im je ćeif. Udari zaglušuju  i plaše. Poneko ih ne čuje i ne osjeti. Taj je gotov, zreo za rekvijum. Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana. Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje. Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću. Oluja posustaje,na izdisaju je. Vazduh je pun ozona, svježine i čarolije proljeća .Mirisi svježine putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire. Možda već od večeras. Al , haj ti znaj šta će biti kad nisi prorok.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj u  kaminu vatra tiho pucketa . Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede. U sobi , pa ni u drugim sobama se nikad ništa ne dešava. Ne od ove noći ili ove zime, već odavno. Od početka. Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena, kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje. Lordica i lord. Zamišljeni i tužni ljudi. On priglup izraz ima, ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu , njeno tijelo bilo  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati, indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord, pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina, pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje. Slijede njegov način odjevanja i kombinacije. Anamo oni. ne pitajte koji. Poganluk.

Lordica u čipkastoj, djelomično prozirnoj crnini. Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu ljepotu i senzualnost. To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro. Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje; ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim, ali ne mogu skontati kojim. Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih. Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva, niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu , za čim žalim i bol.

Ni mužu. Njega to nije interesovalo. Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe. Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe, svako u svom filmu. Kad ne veze ona ponekad spusti čitab, duboko uzdahne, skoro pa jeca i  opet uzme pletivo. On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je. Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski, tipično pederski, počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti. Tamo sada skoro ničeg nema, Nikad nije ni bilo; sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta kao magla u močvari. Podsjeća na berlinski zid, iz vremena kad se lord tajio sa rusima, vatikanom, amerima i drugim natoanijelima. Oni su uvijek glavni za tajne stvari, raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurnu noć.

Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu, samo žešći, poput ciklona B ili iperita, ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ – kratko promrmlja Lord.

Ne bi; ni koja zemlja, ni što, ni zašto, ni kad, ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah, taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije, tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala. Sjećala se , vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj, mamo mamice , crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice, da mi ga hoće bar još jedared nakriviti, joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko, a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’: joj mamo mamice.

Što ti je usud. Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjela u prvi avion i pravac modro zelena, srcasta zemlja. Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji, ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti. A opet mi smo đentlmeni :

-Ni krst nije ono što je nekad bio. A ljiljani su uvijek ljiljani – baršunasti; i zlatni i bijeli .

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih / II Dio

 

 

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No , glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Davno nekada , dok sam “dijete”  bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje skoro crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one tvoje malene   djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam samo tebe voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

 

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti, našoj Bosni zemlji Nožije milosti –  Novi je vakat , dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.”

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i rumori. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje. Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao. Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Prekrasan dan   bio , na blistavu Modru rijeku me podsjetio.

 

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

Enrico Macias – La Femme de Mon Ami / Song – Lyrics-Prevod na Bosanski jezik

Prevod i slike – Hajro bleki








La femme de mon ami

Je sais pourquoi tu as pleuré
Et tristement m'as regardé
Je peux te prendre dans mes bras
Pour embrasser tes yeux rougis
Mais moi je n'en ai pas le droit
Tu es la femme de mon ami

Je sais pourquoi tu veux partir
À moi tu ne peux pas mentir
Je peux te prendre dans mes bras
Et t'arracher à cette vie
Mais ça je n'en ai pas le droit
Tu es la femme de mon ami

Je sens mon cœur tout déchiré
Entre l'amour et l'amitié
Que je ne peux départager
Je sais pourquoi tu as quitté
Celui qui n'a pas su t'aimer
Et moi je t'ai laissé partir
À la recherche de ta vie
En moi je n'ai qu'un souvenir
Tu es la femme de mon amie

Je sais pourquoi tu veux chanter
Et pourquoi tu m'as regardé
Je peux te prendre dans mes bras
Car aujourd'hui j'en ai le droit
Tu es pour moi depuis toujours
Le vrai visage de l'amour
Pourtant jamais nous ne vivrons
Au cœur de la même chanson
Au cœur de la même maison
Je voudrais que tu ai compris
Que si je t'aime tu es aussi
Pour moi la femme de mon ami, de mon ami.

 

Žena moga prijtelja

Znam zašto si plakala
Sa tugom me gledala
Mogao sam te zagrliti
Poljubiti tvoje uplakane oči
Ali nemam na to pravo
Ti si žena  prijatelja mog

Znam zašto želiš otići
Ne možeš me lagati
Mogao bih te zagrliti
I izvući od tog života
Ali nemam na to pravo
Ti si žena  prijatelja mog

Osjećam moje srce je rasuto
Između ljubavi i prijateljstva
I ne mogu odlučiti
Znam zašto si otišla
Zbog onog koji nije znao kako te voljeti
I pustio sam te
Potraži život
U meni živi samo jedno sjećanje
Ti si žena  prijatelja mog

Znam zašto želiš pjevati
I zašto si me pogledala
Mogu te zagrliti
Jer danas imam pravo na to
Ti zauvijek pripadaš meni
Kao istinito lice ljubavi
Ali nikada nećemo živjeti
U srcu iste pjesme
U srcu istog doma
Htio bih da shvatiš
Da, iako ,iako te volim, takođe si
Žena prijatelja mog , prijatelja mog…

 






												

Neadresirana pisma roditeljima

 

Neadresirano pismo roditeljima

 

Sveta Tereza je jedne prilike  rekla:

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

Jedini Milostivi Stvoritelj je sušta Ljubav.

On od vas ne traži,a priori, da svu svoju ljubav poklonite gladnima.To mogu učiniti samo jake,izuzetne i u Boga Jedinog zaljubljene osobe.

On želi da  vi  nahranite gladnog,poklonite mu povjerenje,riječ i malo pažnje.I  too je velika ljubav.

A ima ljubavi na koje ljudi ne obraćaju pažnju i uzimaju je zdravo za gotovo.To su ljubavi prema Bogu jedinom i roditeljima.

Bog je Milosrdan i ljudima prašta njihov nemaran odnos prema Sebi.Od ljudi traži samo jedno,da budu djeca dostojna  svoga Stvoritelja.

Jedna od najsvetijih Ljubavi je ljubav prema roditeljima.

Možda su nam se majke i očevi činili kao obični,pomalo neobrazovani i prosti ljudi!?

Možda još osjećamo tešku očevu ruku ili majčinu kletvu.!?

Možda su nas neke zabrane povrijeđivali?

Možda su nas neki rastanci boljeli?

Možda  nam se činilo da su nas ponekad osramotili,pa smo ih se stdjeli i bježali od susreta u javnosti!?

Možda!

Sada,kada ih nema,nedostaju nam.I ljuti smo na njih.

Ne želimo praviše da mislimo na njih.Nemamp vremena?

Ljuti smo što su nas ostavili.,a nismo stigli da im se zahvalimo za sve muke, koje su prošli da od nas naprave ljude.

Poželimo da smo ih koji put više zagrlili i stisnuli.Cjelov dali.

Nikad im se nismo stigli izviniti za mnoge znane uvrede i povređivanja.Koliko je onih boli koje smo im nanijeli ,a kojih nismo ni svjesni? Ili jesmo?

Kad roditelj umre,   ljudsko biće je žalosno.Odjednom mu se srušio svijet.

Ali to je ,ponekad,tako površan osjećaj.Čovjek ne žaluje  roditelje.On žali sebe .Ostao je siroče.Više nema tople majčine grudi ili čvornate očeve ruke,da se ih prigrli, da svoju tugu odloži.Žali sebe,jer više nema kome da vjeruje.

Kome sada da ide?Kome da pobjegne od teškog rada,problema i života koji pritišće?Sa kime da podjeli breme života.

Kad četere'stina prođe,sve ponovo kreće svojim tokom.Samo se javlja neka praznina. koja se uvlači ,na pola puta , između srca i duše.Pa leta gore dole i guši.Svakim danom je sve veća.Ne osjetimo,ali je i tužnija.Nema tople ruke da ti se pruža,da te pomiluje, zagrli i zaštiti. A napolju je hladan i surov svijet.

I zato dok imate roditelje,zagrlite ih,ponekad pomilujte i poljubite.Ne morate ništa govoriti.Oni su sada kao  djeca.A djeca sve znaju ili osjete.

Roditelji znaju da im se kraj bliži. Prihavtaju to.

Nije njima žao mrijeti.

Njima žao vas;što vas nisu više mazili i ljubili. Što nisu,ljubav neizmjernu, koju su imali,  svaki dan, svaki tren pokazivali.

Njima žao vas, jer nikad nećete biti svjesni koliko su vas voljeli i koje su žrtve podnijeli da bi bi postali  roditelji.

Ljudi nisu skloni tuzi i bolu.U  životu  mora vladati harmonije .Postoji vrijeme za sreću,i vrijeme za tugu.Za radost i bol.Život i smrt.Za ljubav i rastanak.

Naši roditelji su samo ljudi.A ljudi prave greške.Nećemo reći da su naši roditelji bezgrešni.

Reći ćemo da je ljubav Boga Milostivog i roditeljska ljubav    jedine  bezuslovne ljubav. U životu se dese  i druge ljubavi koje bivaju bezuslovne,sli uglavnom,  ne prođu sasvim dobro.

Kad smo srećni ,zašto  misliti na tugu. Treba je osdtaviti sa sastrane.Ona zna svoje vrijeme.Ali kad tuga dođe, neka prošli , srećni dani budu njen lijek. Koliko je radovanje bilo žestoko,to će tuga biti žešća.

Ljudi plaču za izgubljenim,otišlim ljubavima.Osjećaju se prevarenim.Nikad se zapitaju koliko su sreće imali što su imali tu ljubav.

Otišla je,pa šta.ostali su snovi i mila sjećanja.Ljubavi ne treba zaboravljati,već se sa radošću na nju osvrtati.

Nova će ljubav doći.Eno je iza, ugla ide.

Zašto  insan plače nad danima kada je sretan bio?

Današnji dan posvećujemo senima i snovima krhkih bića koji su   poklanjali najviše svjetla i ljubavi u našim životima.

 

Indexi – A tko je taj pomenuti Lav

Lav je car životinja , kažu leksikon i riječnik. Tu nema ništa sporno.

Zoologija nije baš ubjeđena i sumnjičavo vrti glavom.

Sporna je tamo neka poetika. Ona se čini tako groznom jer tjera neke ljude da se nerazumno ponašaju i vide ono što nevide, a ono što vide pretvaraju u nešto drugo , što drugi ne vide.

Krivac je i izreka – Sve je u parovima.

To lave dobrim ljudima znači razum, muzika, ljubav i :

Lav je Bubanj što o jednom proljeću sanja.


Lav je Glas što o jednoj ženi sanja.


Lav je Klavir što o jednom izvoru sanja.


Lav je Bas što o jednoj rijeci sanja.


Lav je Gitara što o jednoj vjeri sanja.


Lav je onaj liljan bijeli, onaj ljiljan zlatni što o jednoj zemlji mira i sreće sanja.

Ej’ orkestar – Lav'a je to; što u ljubavi i ženi, radosti i bolu,sreći i tuzi, zemlji svojoj muziku je sa neba lio i snio.


Orkestar lava to su Indexi. A Indexi to je akademija lava.


E’, i mi sa njima smo pjevali i učili o ljubavi.

……

Ima i onih drugih koji se sa poetikom i ljubavi nisu na svojim predratnim, razrookim pijacama sreli. Oni su uvijek siročad života bili. Poneki i abortusi.

Njima vlada ogromni vjekovni strah i njima to lave znači nerazum, zlo i smrt, čak i kad:

Neko jednu nevinost dječiju siluje – a oni to lave zbore kao čekajuć’ u redu.

Neko nekog drvosječkom sjekirom ubije – a oni to lave kao sjekirom zamahuju.

Neko nekog na kamu kolje – a oni lave to lave kamom sjeku.


Neki neke ubiju i zakolju – a oni to lave kao ruke krvave brišu.


Neki još više nekih nestaše – a oni to lave kao ne znaju mjesto nestanka.

Neke to tam – tam gusle i pranga junaštvom zovu- a oni to lave kao zverinje luduju,i sa zverima šuruju.

Nema tu šta da se misli : nekih je lav omiljene bludnice zvijer.


Da volimo proklinjati ovim drugim bi rekli : prokleti bili.


Nećemo jer praštamo,ali pamtimo i znamo :

Dan Sudije je blizu.

Priča o Sarajevu počinje na Ilidži

Priča o Sarajevu počinje sa Sarajevskim poljem.

Priča o Bosni zemlji Božije milosti počinje sa Visočkim piramidama.

PRIČA O ILIDŽI

  1. 04. 2015.

Na prostranoj ravnici Sarajevskog polja, od strmih padina Igmana i brojnih vrela rijeke Bosne, do njenih pritoka Željeznice, Dobrinje, Miljacke i Zujevine, a okružena velikim lijepo uređenim parkom i čuvenom Velikom alejom, Ilidža je banjsko i klimatološko lječilište, rekreacijski centar i izletište.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

Reljef područja Ilidža različitog je oblika – od tipičnog ravničarskog do brežuljkastog i krškog u području planine Igman koja je prirodno ograničila s jugozapadne strane, s najvišim vrhom (Crni vrh 1499 metara nadmorske visine). Smještena je na 490 metara nadmorske visine, 12 kilometara jugozapadno od centra Sarajeva. Upravo padine planine Igman čine prirodni amfiteatar od Krupca na istoku, preko Hrasnice do Blažuja i Raskršća na zapadu.

U tom međurječju koje obiluje izvorima slatke vode, na površinu zemlje izbijaju i topla vrela, zagrijavana magmom u dubinama zemljine kore, ali ljekovita zbog soli, klorida, kalcij-karbonata i ugljične kiseline.

“Pretpostavlja se da je rimsko naselje na Ilidži nosilo naziv Aquae Sulphurae (Sumporne Toplice) zbog blizine termalnih vrela, ali je to nemoguće sa sigurnošću utvrditi. I riječ ilidže (ilice) na turskom doslovno znači banja ili toplice.

Ovaj dio Sarajevskog polja najstariji je naseljeni dio današnjeg grada.

Na lokaciji poljoprivredne stanice u Butmiru otkriveno je 1893. godine prahistorijsko naselje, najveće neolitsko nalazište na prostoru južnoslavenskih zemalja. Prema radiokarbonskim analizama, život u ovim naseljima trajao je od 5100. do 4500. godine prije naše ere.

Nešto dalje od sumpornih vrela u ravnici živjeli su pripadnici čuvene butmirske kulture, zemljoradničke zajednice kamenog doba čiji se prestanak postojanja veže za najezde ilirskih naroda koji su poznavali metal.

Iliri su stanovali u gradinama na obroncima Igmana, Bjelašnice i Jahorine, a počinju se spuštati u ravnicu u 1. vijeku, kada Rimljani osvajaju Balkan i uspostavljaju trajni mir. Tada započinje prva prava urbanizacija područja Sarajeva”, kazao nam je historičar i arhivist Velid Jerlagić.

Pokraj sumpornog vrela nastaje multietničko naselje domaćih ljudi i isluženih rimskih legionara raznih rasa i religija. To je bila općina Aquae S… (Toplice S…), izgrađena uz cestu Narona (Metković) – Argentaria (Srebrenica) i rijeku Bosnu.

Arheolog J. Kellner otkrio je impresivne nalaze koji govore o luksuzu žitelja ovog mjesta. Prostrane terme i upravne zgrade krasili su mozaici vanredne ljepote koji se danas čuvaju u Zemaljskom muzeju.

“Stari Slaveni naselili su zgarište rimskog naselja poharanog u naletima Gotskih i Avarskih hordi. Iako nisu koristili terme, u 9. stoljeću u Vrutcima grade malu preromaničku crkvu, a u 11. stoljeću i šestoapsidalnu crkvu dalmatinskog tipa u Rogačićima.

Osmanlije tu zatiču naselja Blažuj i Lužani, te stari rimski most preko Bosne koji obnavljaju. Bosanski vezir Rustem-paša na Ilidži gradi karavansaraj i most preko Željeznice na čak 15 lukova, a bogate Sarajlije u okolini grade svoje kule (odžake) i ljetnikovce zbog posebne klime i prirodne ljepote”, dodao je historičar Jerlagić.

Austrougarske vlasti shvatile su vrijednost termalnih izvora i 60 vrela koja čine rijeku Bosnu, pa Ilidža postaje izletište i ljekovita banja (Bad Ilidže).

Gradi se reprezentativni kompleks hotela: Austria, Hungaria i Bosna okružuju jedan od najljepših parkova u Sarajevu, a velika aleja s 3000 sadnica kestena i platana vodi ka nekoliko kilometara udaljenom Vrelu Bosne i Zoološkom vrtu.

Sarajevo je 25. maja 1895. godine spojeno s Ilidžom uskotračnom prugom, kojom je popularni vikend-voz subotom i nedjeljom vozio stanovnike grada na izlet. Uz željezničku stanicu izgrađena je i pošta, dovedeni struja i telegraf, pa se Ilidža počinje formirati kao zaseban gradić.

Poslije Drugog svjetskog rata Ilidža se razvijala kao turističko i lječilišno, ali i industrijsko mjesto, pa je bila jedna od najbogatijih u bivšoj Jugoslaviji, s kontinuitetom naseljenosti od preko 5000 godina. Sa Sarajevom je povezana tramvajskom prugom u januaru 1960. godine, a danas je spojena s gradom i čini njegov nerazdvojan dio.

Polije potpisivanja Daytonskog sporazuma veći dio općine Ilidža ušao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Gornje Mladice i Kasindo, te dijelovi naseljenih mjesta: Krupac i Sarajevo-dio. Od ovog područja formirana je općina Istočna Ilidža.

Spomenici i znamenitosti

Katolička crkva Uznesenja Marijina na Stupu, Ilidža, historijska građevina

Mezarje Velika drveta (Stari nišani) na Stupu, grobljanska cjelina

Prahistorijsko naselje u Butmiru, arheološko područje

Spomenik borcima NOR-a (Spomen-kosturnica u Velikom parku na Ilidži), graditeljska cjelina

Željeznička stanica Ilidža, historijska građevina

Zildžića kuća, historijska građevina

Navedene znamenitosti su proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Prilikom opravke Rimskog mosta u osmansko doba, kada je i dobio današnji izgled, korišten je kamen s obližnjih ruševina iz rimskog doba.