Luce
Dobri nam se smilovao i iz svoje ostavštine izvukao Lucine riječi koje su se odnosile na žute suzne mrlje iz Frkinog pismenija.
Odjednom utihnem. Shvatima da sam prestara da sažaljevam sebe.I nije moja bol najglavnija i jedina. A šta je sa Dobrim. Šta je sa Frkom?
Sa Dobrim nikad nisam pričala o Nadin. Čim bi počeo ja bih se razvalila ko kristalne Kravice u proljeće. On bi me samo zagrlio, primio u zagrljaj kao malo dijete,u kosu ljubio , ninao kao malu bebicu i šaptao:
–Plači bebice ! Znam da te boli isto kao i mene . Bol neće nikad nestati , ali vremenom možda bude zeru lakše.Niko ne može shvatiti jačinu i gorčinu majčinog bola i tragiku kada izgubi dijete. I zato isplači se mila, možda suza jednom presahne. Plači mila i zahvalli se Bogu Jedinom što nam je dao možnost da je imamo,volimo i tugujemo za njom.
To je rekao prvi put poslije boli i navale suza kada sam postala svjesna da više nema Nadin. Da se neće vratiiti .Da se nikad više neće nasmijati.I da je nikad više neću poljubiti i kose češljati.Na njegove riječi sam stavila prste u uši i vrištala i vrištala. On me je samo ljuljao i u kosu ljubio. I šutio. Bol moju grlio i vaseljanom raznosio.
Jednom ili dva puta sam više osjetila nego čula riječi :
-Eh , malene moje , šta bih ja bez vas? Šta ću ja bez svojih jedinih ljubavi? Šta ću ja bez svojih ljepot Anđela?
U tom momentu mi se javi misao :
– I njega boli , i njemu se plače . a on muči i mene miluje i tješi. Baš sam neka pizdunka. Ma pruži mu usne bona. Nek su gorke i čemerne od bola i suza , zajedno će vam biti lakše.
Nisam mu ih pružila , nisam uspjela pobijediti bol i zaustaviti krikove iz dna duše. Postajući svjesna njegove boli , vremenom sam prestala plakati , zatomljujući svoju. On je nikad više nije pomenuo, a meni se vratila bolest koju sam vukla od Nadininog rođenja. Nikad nisam obraćala pažnju na tu rigidnost. Nisam imala vremena . Bila sam sva sa Nadin.
Tak sada sam postala svjesna da je on čitavo vrijeme bdio nad nama dvjema.Volio nas , pazio , mazio , ispunjavao nježnošći i ljubavju . I nikad ama baš nikad ništa nije tražio za sebe. Osim da budemo sretne i radosne. I čitavo vrijeme Dobri samo šuti ili se smješka. Ponekad mu bol i suza zaiskre u očima. Ali ih proguta , pa se na me smješi i kaže:
-Ne tuguj Milo moje. Još smo tu. Još nas ljubav vodi i veže. Daće Milostiiv da sve izađe na dobro.
I počeo bi mi objašnjavati o Milosti Božijoj , u koju nikad nisam sumnjala, ali poslije smrti Nadin se mojim mislima rojilo hiljadu zašto . Skoro da ga i nisam slušala.Bila sam nepovratno izgubljena za život na dunjaluku.
-Vidiš malena ništa nije slučajno.U beskonačnoj Božijoj milosti sve ima smisla i sve je hramonija.Ja neću ići daleko u tvoju i moju osobnu prošlost. Imao sam šest godina kada su Medija šintori o trotoar pobucali,kao plišanu lutku .Ja sam išao na Miljacku i u noj tražio smiraj.Sjeo sam u rupu koju su ekserđije iskopale, vode me prekrila .Tuga je to ! Maleno dijete ne vidi više razloga živjeti. Ne znam koliko sam ostao pod vodom . Minut , dva , pet , pola sata , sat … ali me jarka svjetlost privukla i izmamila iz vode..
Vidio sam čaroliju. Preliejpog Anđela kako blješti na jarkom suncu i gleda prema meni i vodi. Skida bijeli svjetlucavi šal sa glave i veže ga za najgornju prečku ograde mosta. Uspinje se na nju ,kao da hoće da skoči , poleti da me spase od utapanja. Kada je Anđeo vidio da je dijete izronilo i da se vratilo iz ponora , da je dobro , da zapanjeno i djetinje zaljubljeno gleda u njenu ljepotu , sišala je sa ograde i glavu pognula , kao da se zastidila dječaka i njegovih razgoračenih očiju .
Dok je dječak u mokroj odjeći , sa koje se cijedila bol, izlazio iz Miljacke i uspinjao se na most , bajkoviti lik se u trenu rasplinu u havu . Dječak je rezignirano slegnuo ramenima. Šta se može? Ni u anđele se više ne može pouzdati , zrelo misli dijete i ponovo se želi vratiti u toplu sigurnost rijeke. Utom ugleda šal. Anđeoski šal misli on. Svjetlucav , proziran i lepršav . Savršen u svojoj jednostavnoj bjelini. I čist kao duša anđela.
Ne zna dijete odakle mu te misli i riječi , ali ih niže.I osjetio je da mu se sreća smješi. Anđeo mu ostavio znamenje. Srešću ga opet. Naučiće me da prepoznam tajne koje osjeća da nosi u sebi. I zaista se pokazalo , da to nije bilo kakav šal. Bio je to šal koji je povezao aneosko biće i njega čitav potonji život.
Taj šal će ga pratiti kroz život kao amajlija , kao usud.Imao ga je i nije imao. Poklanjali su ga al i krali. Niko ga nije ništa pitao.Samo bi ga uzeli i šal bi nestao. Nije se nikad ljutio ,ni brinuo. Djetinjim znanjem je znao da će mu se šal uvijek vraćati.Dar anđela se nikad ne može izgubiti.Uvijek se vraća da štiti onog kome je poklonjen. Kad je bio kod njega bio je to vrijeme zatišja i snova. Kad ga je poklonio nekoj od Anđela dešavale su se nestavrne ljepote i nježnosti. Kad mu se gubio trag bila bila su to stampedasta vremena puna nerazuma i boli.
Četiri godine kasnije je ponovo krajičkom okom , u magnovenju vidio svoju anđelu, kada ga je milicija iznosila iz Dijaninog stana. Prepozano je iako je bila obučena nekako čudno, po vojnički. Crni šinjel , cipele sa ogromnom štiikom i kačket. Ali on je znao da je to ona.Godinama se pitao šta će ona tu. Premlada je bila da joj bude majka, prevelika za sestru, Osim po boji kose nije bila nalik Dijani. Kako godinama poslije Dijanine smrti nije imao misli i sjećanja , šal je bio jedini , nijemi , lepršavi svjedok da ništa nije sanjao i izmislio. Da je Medi zajedno sa Dijanom postojao i da su negdje na nekom lijepom i tihom mjestu gdje ih zlo ne može na prečac iskasapiti i nestati. I da paze na njega.
Znao je , svojom djetinjom , nevinom dušom je vjerovao, da će ga anđeo čuvati i spasiti kad mu bude najteže.Godine su prolazile . On nije imao sjećanja ni emocija. Činilo mu se da niko ne primjećuje da je živ.Sve ga je mimoilazilo. I ljepota i ružnoća . I dobro i zlo. Znao je da hoda i da se kreće . da se ljudi oko njega jure i žire. Smiju i plaču. Nije osjećao ni njihovu radost, ni tugu.
Jedino je ponekad bio svjestan da ima oca i mater, dva brata i sestru koja je bila najmlađa. Oca skoro nikada nije bilo kod kuće. Morao je raditi za dvoje, za nahraniti šestoro. Majka je bila kućanica i na nju je pao teret vaspitanja djece.
A šta je ona o tome znala. Udali su je sa sedamnaest godina za aginog , za hadžijskog unuka.Ona se njje ništa pitala. I bilo joj je drago što je tako. Taj njen suđeni je bio nešto najljepše što je u životu srela. I njena prva i jedina ljubav.Za šest i po godina je rodila četvoro djece. I blizance nesretnim slučajem , između trećeg i četvrtog djeteta , najmlađeg sina i jedine kćerke izgubila. Prebrzo zaćeće i zamor materijala – rekoše hećimi.I nikoga da joj pomogne.
I kada mu se um crnio i počeo gubiti u neizdrživu privlačnost ničega i ljepote koja ga je vukla riječnim dubinama Anđeo se sa hiljadama pahulja bijelih nenadano vrati.
Sjeća se tog susreta , urezao mu se u mozak ,znao je da se nikad više neće rastati od svog anđela. Da će mu se uvijek vraćati. I on njoj.Dok ih smrt ne rastavi.Dijete zaboravilo da ne valja slutiti.
Nikad nije izlazio van , ako nije morao.U školu je morao , iako mu je bilo dosadno i pogled mu je uvijek bludio kroz prozor čekajući da se nešto dogodi . Da mu neki oblak ili ptica daju znak da će sve biti u redu. Nije se igrao sa drugom djecom.Bila su mu tako čista , neiskvarena, naivna i blažena u svom neznanju . On ih je žalio. I izbjegavao. Nije želio da ih kvari ili zarazi svojim usudom.
Bilo je to na njegov četrnaesti rođendan. Bila je zima,mjesec Januar 1965 godine.. Sniježilo je i nije sniježilo. Vjetar je nosio pahiljice i odustajao od plesa sa njima. Bilo je hladno – na valove. Vrijeme je bilo nestašno. Kao da se kolebalo na koju će stranu okrenuti.On je znao da mu priroda dobronamjerno šapuće:
-Nešto će se destiti mali moj!
A on je samo izašao da čeka oca , koji bi mu uvijek donio neki poklon za rođendan.Nije se uopšte radovao tim poklonima.Nikad se nije navikao radovati poklonima.
Ljudi smatraju da su pokloni obavezujući. A nisu. Ili pokloniš od srca ili ne pokloniš. Poklon od srca i milosti nikada ne traži ništa za uzvrat . Njime samo treba radovati ljude. Bez reciprociteta.
Ali je primjetio da se otac namrgodi , a ponekad rastuži ako bi bio ravnodušan na poklonu i kazao ono šturo:”Hvala”.Ako bi razvukao usne u bilo kakav osmjeh , očevo lice bi zasjalo istinskom radošću.
Otac nikako nije znao šta će sa ovim sinom.Nije se ljutio , nije pravio nestašluke, nije se bunio , nije tražio ništa i bio je poslušan do besvjesti. Nije znao reći ne , neću ili ne mogu. I bio je vrlo šutljiv.Osmijeh i riječ bi prije mogao iskamčiti od ledene sante nego od njega.
Taj dan je otac kasnio.danima su zapadali veliki snijegovi , mahale su bile zatrpane , jer grtalice su imale prioritet. Prvo CK i njihova haustorčad, duž transhajvanske pruge. Mahale su poslijednje na popisu. Kad i ako se stigne. Uostalom tih godina je bilo vrlo malo auta u mahali. Takav je bio poredak i odnos prema “zatucanim , zaostalim i nazadnim mahalama .Nije se moglo uspeti autom. Otac je ostao zavejan na radnom mjestu u higijenskom zavodu.A možda je imao i neka preča posla. Svašta se u mahali šuškalo , ali Dobri nije imao sluha za tračeve.
Što ti je usud? On čeka oca, pogledava ka dnu ulice. Njihova kuća je na vrhu, Odozdo kroz prtinu klizi , skoro leprša sjena prekrivena snijegom . Rekao bi čovjek ide anđeo sav u bijelom.Srce mu zaigra. Poslije četiri godine prvi put se osjeti živim.Nešto toplo mu u grudima zatitra.Prepoznaje stas . Siguran je da je to Ona.Njegov anđeo.On više nije led ,ni lud. On je živ i ponovo bistrog senzorja. I nekako osjeća neće više nikad biti sam.
Anđeo mu se vratio!
Ona gleda ravno ispre sebe. Kasnije će saznati da je smejrnost uči tome.On drhti kao prut. Misli da ima vremena da se sabere.Šta da joj kaže? Kako da joj priđe? On je ipak samo dijete.Zimsko je doba i skoro će noć. Boji se da je ne preplaši.
Nije imao vremena da uleti u kuću i iznese šal koji mu je poklonila.Da joj ga pokaže .Da pomoću njega prepozna dijete koje je spasila.I dok je on smišljao kako , zašto i na koji način joj prići, ona je već bila tu, preko puta njega.Bočno.Nije gledala ni lijevo ni desno. Da li je primjetila njegov lik oslonjen na drvena zelena vrata trostrane kapije koja je vidjela i bolje dane? Nije bio siguran.
Jedino pametno što je uspio izustiti je bilo jedno nesuvislo:
-Dobar dan?
Njemu se čini – ona se iznenađeno prenu, odakle taj glas , odakle to dijete , ispred te kuće , koju je već par godina mimoilazila i nikada nikoga nije vidjela pred vratima. Zašto je pozdravlja ? Ne znaju se . Mahalska ljubaznost? Znatiželja? Neki njoj ne znan poriv? Sve joj to u trenu proleti kroz um . Ona ne dižući pogled i ne razmišljajući nekako uzgredno uzvrati :
-Dobar dan!
I produži dalje , onim istim bestjelesnim korakom , nalik lepršanju.
Vjerovao je, nije ga prepoznala. Nije uopšte nio tužan. Nekako mu je to bilo logično.Nije ga ni pogledala.A nikad glas jedno drugom nisu čuli.Neka , sada zna da je stvarna , nije plod njegove djetinje mašte.Nada se – sve će biti lakše.Njegovo je – da mu upozna i zapamti glas.Njegovo je – da je ohrabri da podigne glavu i da ga pogleda. Njegovo je – da je ne uplaši , da mu vjeruje. Iako se radovao, znao da je to nemoguće. Skoro.On je bio smao jedno usamljeno dijete.
Djetinjim srcem je bio ubijeđen da ništa nije nemoguće ako se iskreno , dušom , uz Božiju pomoć želi. I sada . srce mu je odjednom zatreperilo, oživjelo , ali mu nije vjerovao. Kad god je volio , srce mu je bilo skršeno.Ne oni koji je volio , već oni drugi, nepoznati. I nadasve zli.Nekako kao da je predodređen za to , da voli i da mu ljubavi nestaju , i da poslije gubi kontakt sa sviješću i svijetom. I zato nije htio da voli, da drugi , nevini ne bi bili povređeni. Tako je počeo da gubi kontakt sa ljudima . Prvenstveno muškarcima. Njima više nikad nije vjerovao. Potonji život ga je uputio da je bio potpuno u pravu.
Gledao je u leđa anđela koji prolazi i odlazi . Gledao je redovničku odjeću anđela koji se ne osvrće, jer je u tome priječi bjelina časnog vela , koja pokriva i kroti raskošnu plavetnu grivu koju je on već dva puta vidio.
Nešto hladno mu se kroz um zavrti.Zaustavi mi dah. To je mili anđeo sebe Bogu zavjetovala. Uh! Ko je on da na bilo koji način dotakne Božije čedo? On neće da misli o tome. Nije spreman. Vjeruje u Boga Jedinog i zna da mu nije bez prijeke potrebe poslao to svjetlosno biće. Znao je da će vrijeme donijeti odgovore. Samo je trbao biti strpljiv . I poslušan , dobar i čedan.I sve će biti u redu.Uz Božiju pomoć!A njemu je to bilo lako.On se takav rodio.
Sada su se Frkine suze razriijedile , tekst se mogao razabirati , pa nastavljamo tabiriti njene vinjete .
-Ma nisam ja lepršala uz njegovu ulicu Ja sa htjela da je pretrčin u jednom dahu. Nisam imala hrabrosti da ga pogledam u lice. Nisam smjela da ga pogledam, Ja sam sve manje sa ovoga svijeta. Pripremam se i učim da prihvatim onostrano i ljubav prema onom drugom svijetu. Svijetu u kome nema bola.Svijeta u kome samo Božija milosti i ljubav cvjetaju . Uskoro će svanuti dan kada ću se odvojiti od ovozemaljskog svijeta.
Ja sam dječaka namah prepoznala , čim sam kročila u njegovu ulicu. Uvijek je izgledao tiho i mirno u nekom čuđenju i čekanju . Kao da se pita odakle on tu? Šta se to s njim dešava?
On je bio moj anđeo koji me je spasio grijeha prema sebi i prema Bogu. Dugo sam mislila da je taj dječak koji je niotkud , iz vode , iz vremena nestalih izronio , da mi maše rukama i djetinje poljubce šalje .Da me zaustavi da na mostu ne pravim bezbožnićku glupost. Moj anđeo kojeg mi je Nebo poslalo da me spasi.
Četiri godine kasnije , kada sam ga drugi put vidjela vrištao je od bola , klečao je na koljenima , suzama natapao zemlju i šljunak koje je rukama razgrtao , bojio njima lice i gledao u nebo, plakao i nemoćno molio :
-Pomozite mi , pomozi mi Bože mili , toliko me Dijana boli .Neka mi neko pomogne. Ja sam samo dijete…
Tada sam ga prvi put zagrlila i shvatila da moja bol i led nisu ništa posebno. Toliko bola ima na ovom svijetu , da ne znam kako to Nebo može podnijeti a da se ne raspukne. Drhtao je ko prelijepo malo lane koga upravo na stranu polažu i hoće da ga prinesu oltaru zla, samo radi ljepote rošćića njegovih. U očima toga djeteta vidjeh onu bol koju godinama gledam u ogledalu dok se umivam.
Zagrlila sam ga , na grudi privila i njihala.Milovala sam ga po kosi , ljubila u čelo , u onu tanku nit koja ga razdvaja od kose i govorila mu:
-Sve će biti u redu. Ne boj se mili , ja sam tu.. Ne brini se , sve će biti u redu.Uvijek ću biti uz tebe.
Moje riječi ili toplina mojih grudi ga je malo smirila ,pa je podigao pogled , raširio oči od zaprepašćenja. Znala sam da me prepoznao . Jecaj se polako smirivao . I osjetila sam da mi vjeruje.
Uzeo je moju lijevu ruku, onu od srca, svojom desnom od djetinje nevinosti , okrenuo je , poljubio u dlan i lagano prislonio svoju lijepu glavicu na njega.Zatvorio je oči . Činilo se da će usnuti dubok san. Ali se trznuo , naglo ustao i prošaptao:
-Hvala ti mili anđelu .
I počeo da trči . Za njim i njegovim stopama su se gardom prolamala dva djetinja krika , koja su ledila i plašila dunjaluk. Znala sam , da on Dijaninu i njegovu bol i zlu kob , dječijim trkom i umom želi odvesti što dalje od mene, da me ne povrijede.
Tada nisam znala da će mu moje grudi u potonjim vremenima služiti kao utočište , i da će ga u više navrata spasiti od nestanka sa ovog svijeta.
Tada nisam mnogo toga znala , ali naučila sam da život može biti i bolan i tužan i jadan , ali ipak je jeidnstven i prelijep..
Hvala ti Mili i Pravedni Gospode .
Amin!
Ah , da ! Naučila sam da nas život uči dok smo živi i da nam ne želi pobjeći. Koliko se god mi trudili i željeli od života ili bježali od njega , usud sve stvari posloži i postavi na svoje mjesto i daje nam po našoj mjeri.. Ponekad intezitetom vlastitih doprinosa i htjenja samo možemo pokrenuti lavinu u negativnom smjeru. Ono što zaslužimo to i dobijemo. Zlo koje učinimo , vrati nam se.Da . Zakon parova je vrlo fleksibilno i nezamjenjivo mjerilo. Dobro i zlo su neraskidiv par.
Slijedeće tri godine sam prolazila istim putem.Skoro svaki dan on je stajao tu. Pratio me pogledom bez daha, od dna do vrha ulice. I izustio bi jedva čujno .
-Dobar dan:
U prvo vrijeme mi je bile neugodno od tih tihih riječi. Bila sam nesigurna i nisam znala šta mu to znači, jer ništa više nije izgovarao , niti činio da mi se približi. Nisam znala šta se krije iza tog pozdrava. Poslije sam se navikla.
On je naizgled rastao malo sporije nego što to adolescencija zahtjeva, ali je bivao sve tužniji. Ponekad mi se činilo da mu se ramena tresu i da se jedva suspreže da zadrži tužan pogled,jecaje i suze koje guta u sebe. Toliko sam se navikla na to jednostavno – Dobar dan , da mi je vikendom , kada nisam prolazila njegovom ulicom , nekako sve bilo prazno i pomalo sivo.
A često je znao ne biti na svom stražarskom mjestu.Danima. Tada mi je bilo još gore.Zašto ga nema ? Da li je dobro? Kako je bivao stariji ti izostanci su bili češći i duži. Pogotovo ljeti.Ponekad bi me probolo neko hladnije trnce . Ljubiomora.?Ma ne , nikako. Ja sam svoje svjetovne želje zakopala i odrekla ih se. A i činio mi se jako čist i čedan , kao da je moj drug, moje trinaest godina mlađe ja.
Sve dalje šta nam se desilo je između mene i njega. Prekršili smo nekoliko osnovnih Božanskih pravila. Ali i nismo. Bili smo nagrađivani i sami sebe kažnjavali . Posebice ja . Sve je podložno pravilima ljubavi i slobodnoh izbora. Činjenje ili ne činjenje je naš izbor Ti izbori nas određuju i čine ljudima , vjernicima ili poganima , čistim ili nevjernicima. I osnov su jedinstvenog života.
Ovo ti prićam jer su se moji i njegovi konačni susreti desili u osvit događaja koji je tebi poremetio čitav život. I dan danas pokušavam da shvatim kako sudba plete svoje korake i upućuje i povezuje ljude jedne sa drugim.Jedino što sam shvatila da u tom kolopletu moramo biti vrlo pažljivi i dati najbolje od sebe.
Godinu dana poslije prvog „dobar dan „ sam upoznala tvoju srednju sestru pod malo dramatičnim okolnostima.Tvoja sestra je namjerno došla u našu kuću u Čapajevoj ulici , jednoj od Bjelavskih mahala koja je tebi itekako poznata , a koju su vodile Časne sestre milosrdnice , da traži pomoć i utjehu .
Nije to mogla naći u svojoj crkvi Grubo su je odbili. Rekli joj da joj oni ne mogu pomoći, osim da ide u neki manastir tamo traži vjeru i mir. Manastir njoj nije trebao i nije bio njen izbor.
Ona je trebala samo toplu ljudsku rijeć , ruku savjet i glas koja će joj donijeti utjehu i ohrabrenje . Njenu trinaestogidišnju sestru , tebe mila Marija Magdalena ,pregrmjela si to , je silovao porodični kum. Znala je ako traži pomoć vlasti neće se dobro završiti. Otac bi joj Mito saznao za „sramotu“ i odmah ubio i kuma i sina mu. Takva je tradicija , tako se oduvijek branila čast ženskih odiva. Frka Frakica njena voljena, mlađa sestrica bi za čitav život bila osramoćena i obilježena.I bila izložena lajavim ustima , koji joj ne bi ostavljali na miru.
Nekim pukim slučajem ili igrom sudbina samo sam ja – postulantica bila prisutna u toj Božojoj kući.Još se nisam zaredila , jer sam imala nekih nedoumica i nisam bila sigurna da li je časno sestrinstvo pravi izbor za mene. O tragiki , bolu i molitvi sam znala mnogo. Možda i previše.
Ona se molila Bogu za svoju sestru , čiji je jedini grijeh bio njena anđeoska ljepota , krhkost, uzvišenost i djetinja nevinost.U tvojoj sestri sam vidjela svu dobrotu ljudsku. Paćeništvo i žrtvovanje za nesrećnu sestru. Željela joj je prići , a nije znala kako. Unesrećeno dijete je samo stisnulo zube , nikome ništa nije pričala, potpuno se zatvorila . Postala je mašina.Tu je tvoja sestra neutješno zaplakala.
Ja sam je nježno zagrlila , pomilovala po kosi i rekla :
-Ne brini se , sve će biti u redu. Sve će se srediti . Obećavam ti . Bog Milostivi i pravedni će nam pomoći.
Tvija sestra se smirila . Mislim da mi je povjerovala . Otvorila je dušu i sve mi ispričala. I kako i kada , ali ako bi pokušala shvatiti zašto ponovo bi briznula u grčevit plač i stalno ponavljala :
-Zašto , Bože mili , zašto …ta ona je samo malo dijete?
Dugo smo ostale razgovarajući i moleći , i ponovo se vraćajući na grozni , monstruozni čin i posljedice. I ponovo se zajedno molile i plakale. Slijedećih nekoliko mjeseci je dolazila jednom nedeljno , subotom , jer je shvatila da smo tada same.
Nakon par mjeseci , ona je odlučila da ide potražiti vlastiti mir. Ali je suzno klimala glavom kada je govorila o tebi.
-Diše , jede , bjesomučno se ljulja na ljuljački i krije da povraća. Pitala sam je da nije trudna. Nije , fala Bogu , već joj je muka od užasnih scena i bolova koji joj ne izlaze iz glave. I šuti dijete. Pretvorila se u led ledeni. Ništa je ne interesuje.Sve radi mehanički . Onaj prelijepi djetinji osmjeh kao da je smetljarskom metlom izbrisan i lopatom duboko zakopan u zemlju , tamo negdje gdje ga niko , pa ni ona sama ne može pronaći.
Nakon tri mjeseca tvoja se sestra došla oprostiti od mene. Zahvalila mi se na pomoći. Uz moju pomoć ona je dobro i zna svoj put . On je vodi iz ovog grada.Snaći će se sigurno..Ne može ovdje ostati. Sve je guši. Gleda sestru kako se povlači u sebe i gubi dodire sa stavrnošću . Odbija svaku pomoć i razgovor . skoro i ne jede. Samo pobjegne na ljuljačku. Njiše se do besvijesti.Onda siđe , klekne na koljena i počne povraćati. Njoj se čini dušu želi ispovraćati.Kada se smiri samo pogleda ka nebu , bezglasno vrti glavom i sliježe nejakim ramenima.
I eto , jedino me moli ako ikako mogu da ponekad pripazim na to prelijepo , nevino dijete , njenu malenu sestricu,Mariju Magdalenu , zvanu Frka Frkica i da joj pomognem ako bude trebalo.
Vidiš Frkice u moj život su te ,nevezano jedno od drugog uveli tvoja sestra i Dobri. Neko bi rekao komplikovana i teška priča. A nije ! Sve je jednostavno, ali se ne može tek tako ispričati i objasniti . Trebaju mnogi likovi , događaji i vremena da se zbudu i isprepletu da bi sve dobilo smisao.
Evo , osjećam , zapravo znam da , neću još dugo biti tu., a tek sam počela povezivati uzvišenost Božijeg stvaranja.
Da nisam odlučila skočiti sa mosta i okončati moj mladi život pun bola i tragike , ne bih spasila jedno dijete, da bi ono mene spasilo grijeha i vratilo mi život.To djete je moralo doživjeti još tragedije da bi postao ono što jeste. Nježni i dobri čovjek koji samo želi da voli i da daruje ljepote ovom dunjaluku , napose ženama i djeci.
Ja sam prekinula polaganje zakletve za časnu setru u poslijednji čas, da bih se vratila poslu koji sam napustilka kada je Dijana ubijena.Poslu koji će mi pomoći da tvoga silovatelja pošaljem na robiju i upoznam tebe, Zlatu, Lelu Jelenu , Kosaru i one drage , opičene mahnitove.
I evo , od toga zavezanog šala i od tog nesuđenog salto mortale prođe dvadeset sedam prelijepih godina . Čudesnih Božijih godina. A ja sam još uvijek preplašena djevojčica koja se pita:
-Bože Milostivi šta će biti sa Dobrim kada ja odem.Molim te čuvaj ga od zla.
Baš kada sam pomislila da će se raspizditi ko pivara ona šuti.
Zatečena njenom reakcijom , na um mi pada misao:
-Neke stvari se nepredviđeno dese i okrenu svijet tumbe, a čovjek nije ni svjestan grešaka koje radi.A neki izbori budu katastrofalni.Često se pitam kako je meni i Dobrom krenulo krivo.
Prvi put od kako je znam Luce prozbori po mahalski:
-Ajd , bona Frkice prozbori i ti koju. Ako ja nastavim , o Dobrom i meni , raspizdiću se ko najveće pizdznka. Već su mi se slavine počele odvrćati.
-Ih ,ko da ti ne znaš šta se u našim đardinima dešavalo?
-I znam i ne znam. Nisam baš zorno pratila sve vaše putešesvije i karambole. Evo nikad ne skontah kako i zbog čega se ti i Dobri nađoste na ljuljašci,ono jutro kada sam zvanično banula u vaše živote.
-Dobri ti može bit ništa nije pričao?
-On nikad ne priča o nome što je prošlo i ako nema veze sa nama dvoje.A ako progovori to je poprilično šturo i dosta uvijeno. Ne voli mješati priče . On kaže – kad nema osobe o kojoj se priča onda je to najprimitivniji trač, bez obzira na dobronamjernost.Mislim da je prestrog prema sebi , donekle i prema drugima.
-Pa ovako , u stvari to veče se ništa nije desilo . Ništa važno pomena. Najvažnije pitanje je kako sam završila sa Debom ,a ne sa Dobrim. Zapravo ja sa Debom skoro ništa nisam ni imala .Išla sam u onu adolescentsku igranku u Trasi sa Ankicom , Mirjanom , Suadom i ponekad , čini mi se Rajkom.
-Nisi ništa imala sa Debom? Meni se nije činilo tako.
-Sačekaj malo sve ćeš saznati.
Ućutim .Sjećanja naviru.Onomad, birvaktile drugarice me ubjediše da odim u Trasu. Onaj plesnjak za pubertertlije i početnike. Pristanem, teška srca. Ni prvi odlazak mi se nije previše svidio.Nešto me koči.Ko da mi neki glas poručuje da pravim veliku grešku ako odem.
Vrijeme je zimsko , ljuljačka ne radi. Zatvorena u sobi tugujem. Gubim nadu da će me lažov potražiti. A opet, kad pomislim na njegove oči , srce mi igra ko ringišpil bez kočnica. Utroba mi se grije kada osjetim njegov poljubac a spušta ga na vrhove mojih prstiju. Čista struja.
Nagovoriše me. Kažu svira Svira neka Formila 4 . Nikad čula. Neka roken rol furka. Drka – drka d -Đon – The đon. Mislite ja ne znam te šatro fraze. Znam, ali sam se vaspitala da nikad ne psujem. Osim kad mi se otme i kad mi je dosadno. I kad mi misli krenu na ono : rano si počela. Moram nečim zabaviti um da sjećanja ubijem. Narodska sočnost mi se čini sasvim dostatna za razbibrigu.
A sada mi je dosadno . Zijeva mi se . Znala sam da ću zažaliti. Moje tri drugarice pomalo , đuskaju. Nisam znala da se to cupkanje nogama, malo tamo,malo vamo, trt vrt uvijanje guzicom – zove đuskanje. Meni smješna muškadija. Nisu ni momci, ni djeca. Golužradi tići. Negdje između. Sada u potpusnosti spoznah izraz fićfirić. Htjeli bi nešto , a ne znaju kako. Zbijeni u gomile. Bez hrabrosti. Pogledaju li koju kokicu , zarumene se ko pjetlić kad ganja iskusnu kebaru a zna da će mu pobjeći.
Ankica , oficirsko dijete se izgubi. Leti prema ulaznim vratima. Tamo ulaze ona trojica . Oni isti blizanci otprije , mislim ja , rasvjeta je prigušena. Isto odjeveni , ista visine , ista dužina kose. Isti šeretski osmijeh. Zavodnički i samosvjesni. Ankica grli onog svog jako štrkljavog. Dovodi ih do nas. Ovi nisu fićfirići. Vidi se da znaju šta rade.
Poslije sam skontala šta to. Odvajaju kokice zrele za branje i kljucanje. A one se ne bune, jer skoro nisu ni svjesne ( Ta hajte molim vas !) da im je vrijeme došlo. Iako ih svaki damar svrbi. Najviše tamo gdje je kod mene led. Uvijek mi je bilo jasno zašto pijetao kljucne koku. Prekida nepotrebno ganjanje i stvari dovodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.
Sjećam se njihovih imena : Oma , Deba i Baška baŠa. Neobična imena. Ne zna im se rod, ni korijen. Kasnije sam saznala da ih to ne interesuje. Religijsko i nacionalno porijeklo. A i skontala sam da ih jedino žene ili djevojčice koje to trebaju postati interesuje.
Bili su kao neka vesela bujica , kao neki tornado humora. Osim po odjeći koja je bila istovjetna, po visini i dužini kose uopšte nisu ličili. Mogla bih se zakleti da su svi visoki metar in osamdeset centimetrov i koji pride.
Oma gavranove grive, i crnih mark špicopvskih brkova, mnogo pjega na licu i velike naočale , se krio iza ironije.
Deba ili debeli , koji je bio mršav ko štiglić , bio je nervičak , sav u trzaju , u kretnji.Nedosljedan u mislima , istajan u glupostima i dembelstvu kao da je htio da se nadvije nad čitavu Trasu.
Baška baŠa me privukao svojim veselim , zaraznim osmjehom i očima. Kako si samo ličile na one od onog mog . Jedino su mu obrve bile malo tanje i oči nisu bile tužne.
Od kada su se pojavili , nije mi bilo dosadno. Bila sam dobar učenik.Vidjeće se – ipak nisam kako treba savladalo gradivo. .Bili su moj usud. Bili su sa Bjelava i Baška baŠinoj majci sam nosila mlijeko. Ugodna razgovorljiva hanuma koja se uvijek volila šaliti.Obećavala mi je da ću joj biti snaha.Nije znala koliko je bila blizu istine.Jednu malu bogdicu.Jedno malo usamljeničko nestrpljenje.Izbor po mjeri Nepogrešive Sudbe.
Nisam ni znala da ima četvoro djece.tri sina i kćer .Nikad ni jedno nisam vidjela. Hadžijska djeca. Ne moraju rintat. Tako sam mislila.Uveliko sam pogriješila Socijalizam je pokušao da ukine razlike. Sirotinja i raju partizanskog miljea izjednačiti i položajima i beneficijama ,a u ime jednakosti trebaju dostići i prevazići trule bogataše u koje spadaju i hadžije.
Ta saznanje će doći vrlo brzo.
Neke stvari se nepredviđeno dese i okrenu sve tumbe, a blesavi hajvan od čovjeka nije ni svjestan grešaka koje radi.Neki, čini se nevažni izbori budu katastrofalni i okrenu život u pogrešnom smjeru.A kada jednom krenu lošim pravcem , kao da se ljudi takmiče ko će ti više nagrditi život.I evo, čitav potonji život se pitam zašto se meni i Dobrom nije dalo, a bila sam sigurna da smo savršen par.
Najviše odgovora se sazna u ispovjednom razgovoru sa dobrim dušama, iskrenim prijateljima, privrženih Božjoj milosti. i mudrosti.
Imala sam sreću da posredstvom Dobrog upoznam tri nestvarno dobra i plemenita bića.Blaženu ljepotu Lucu Blaženovič i moje imenakinje uzvišenu krasoticu Kosaru Mariju Magdalenu i Mariju Magdalenu Grdelinku.Nikad im se nisam stigla zahvaliti za sve što su učinile za mene i svojom nenametljivom plemenitošću i mentorstvom pomogle mi da preživim i naučim šta je život.Najveći dio mojih najljepših sjećanja vežem za njihovo prijateljstvo.
Imala sam sreću i čast da imenjakinjama pravim društvo tokom njihovih poslijednjih dana i da primim njihove blagoslove.Koliko je samo ljubavi i hrabrosti bilo tim divnim ženama.Voljele su i bile voljene. Život ih baš i nije mazio, ali su zadržale umnost , blagorodnost i uzvišenost do poslijednjeg trena.I neugaslu ljubav prema Dobrom.
Kada je početkom ljeta sarajevske olimpijske godine umrla Nadin, njena i Dobrog kćerkica,znalo se da Luce neće moći dugo ostati sa nama. Neumitno se razboljela kada je četiri godine prije proviđenjem rodila tog anđela Samo je ljubav prema kćerkici i Dobrom sve te godine držala u životu.
Jela Lela Jelena i ja smo joj naizmjenično pravile društvo,kada je Dobri morao biti odsutan.Normalno druženja i razgovori su se kretali u okviru onoga što nas je spajalo.Bile su to ispovjedne sesije u kojima je ona kao upućenija pokušavala da me nenametljivo uputi u ono što se zbilo i iz čega se eventualno mogu roditi neka olakšanja i saznati potrebni odgovori.
Tako mjesec, dva prije uznesenja ona prekinu neku svoju nježnu uspomenu i zavapi :
-Ajd , bona Frkice prozbori i ti koju. Ako ja nastavim , o Dobrom i meni , raspizdiću se ko najveće pizdnka. Već su mi se slavine počele odvrćati.
Rekoh ti , upoznala sam Debu , Omu i Baška baŠu u Trasi. Blago rečeno ; oduševili su me.. Prošlo je pola godine od kada je Dobri ušao u moj život. Bila sam izluđena što ga nema. I strahovito usamljena. Čak nisam ni znala da ga ova trojica poznaju.. Nikad ga nisu pomenuli.A da mu je Baška baŠa brat nisam ni slutila dugo vremena . Oni nisu oglašavali svoje srodtvo.. Toliko su fizički i mentalno bili različiti kao da nisu braća.
-Vidiš, ja sam oduvijek znala da su braća. No , to je nekako i logično . Moje je bilo da znam takve stvari!A da li bi saznanje da ga poznaju bilo šta promjenilo?
-Normalno da bih potpuno drugačije reagovala . Ne bi mi palo na pamet da se družim sa njima.
-Nije li to pomalo licemjerno prema njima.Da ga nisu poznavali bilo bi sasvim u redu da si sa njima, odnosno Debom?
-Ne znam Luce!?Bila sam neuko dijete. Slomljeno,usamljeno, nesrećno, tužno.Život mi se raspadao .Nisam imala nikoga da me uputi. Dobri je bio tek samo jedan duh u mojim mislima. Jedna sjena u mojim snovima. I nije dolazio.
-Ali , ako ti je toliko značio , bez obzira – sjena , duh ili priviđenje trebala si sebi , u svoju ljubav vjerovati ?
-Šta sam ja o životu znala? Kako je teško svako jutro ustajati u četiri ujutro , svaki bogovetni dan sedam godina? Kako se muze krava? Koliko je težak džugum?Kako se timari marva?Kako je to kad dijete umorno , pospano i slomljeno stupa kilometre i kilometre pod punom raznosačkom opremom? Kako sam košmarno rano počela a da nisma znala šta sam to počela?Kako je razgoračenih očiju gledati kako se drugi raduju i igrju, a dijete rinta puno robovlasničko šesnaestočasovno radno vrijeme? I ne žali se!To je bio moj svijet i moj nauk.I pitanje: Gdje će im duša? Iako nisma ništa znala o duši.
-Oprosti nam nam na nerazumu Marija Magdalena molim te.I meni oprosti za moj grijeh prema Bogu Jedinom i tebi anđelu njegovom. . Evo , iako o tome niko ne priča ,svi me “štede” , iako znaju da znam da neću još dugu – a još nisam spoznala kako se desilo da sam zgriješila i završila sa Dobrim. Četrnaest godina prebirem svaki detalj i ne znam kako se desilo nešto što se nije trebalo desiti i nije imalo šansi da se desi.I kako se bliži dan odlaska , sve mi je manje žao što sam zgriješila.I pokušavam naći hrabrosti da sebi oprostim.Znam Bog Milostivi mi je odavno oprostio i podario mi radovanja koja nisam ni slutila da su meni moguća.
-Oprosti ti meni Luce. Nikad ne kukam i nikad se ne ispovjedam o svom bolu i svom životu.Ali kad sam sa tobom kao da mi popuste sve barijere.Jer ti si moj , naš anđeo uvijek bila.I njegov i moj.
Luce me čvrsto zagrli . Zaista , u toim trenu se osjetih kao ona mala djevojčica koja džugume tegari ,a anđeo ga miluje i snagu mu daje. Malo je trebalo da se raspizdim i otvorim slavine bola.Ali nisam.Morala sam još jednom preći sve ono što nikad nisam imala skim podijeliti.
-Sada se ništa ne da ispraviti. I bolje je ne razmišljati o tome.Boli saznanje koliko smo ponekad povodljivi, plitki i nerazumni.I tako malo po malo Deba mi se počeo šlepati . Nisma ga uzimala za ozbiljno zbog Ankice, a i on mi se najmanje sviđao od svih Bio nekako federast, kao na nekim oprugama, pomalo prijetvoran i često nije znao šta će sa sobom.Njih dvoje su imali jako nervoznu i tubulentnu vazu.Voljeli su se , a nisu mogli doći do zajedničkog jezika.Ankica je bila tužna jer , jednom reče , ako ne vode ljubav , onda se neprestano i bezrazložno svađaju.Mislim da je razlog svemu to što je Ankica znala da Deba i njihova ljubav nema šansi kod njenog oca.
-Ma sve je to u redu ,ali kako si zaglavila na ljuljački sa Dobrim.
-Joj , jesi navrla. ko junferica kad je ufati svrbež .Ljuljačka ,pa ljuljačka.Da bi se ljuljačka desila , moralo je poteći dosta vode i lomova. Dobrom i meni se jednostavno nikako nije dalo.
Prvo se desio Mojsijev i Zlatin godišnji odmor. Poslije se desila , noć anterija.
– Mojsije , Zlata i Noć anterija? Kakve veze imaju sa tobom i Dobrim.
– Vidiš malena ima dosta toga što ne znaš! O tome ću ti ispričati u jednom dahu. Ako me prekineš izgubiću se i dušu isplakati.
Skontala si , valjda , da je Dobri neka lutalica. Samo ode i nema ga. Pa se poslije vrati , zeru tužniji i zamišljeniji i muči. Ništa ne govori. Ja se uveliko počela družiti sa konzilijumom.Svi me dobro i obzirno prihavtili , posebno Zlata i Jela Lela Jelena ; samo je Mojsije nešto sumnjičav. Kažu – stari skeptik uvijek je takav prema nepozantim. Ja se umorila od čekanja onog lažova i počela se sa Debom družiti , ono polako i oprezno. Od onog potopa imala sam taj strah od muškog dodira. A i Debi čini se nije bilo do dodira, više mu je trebala ženska pozornost .Njegova veza sa Ankicom je bila gotova. Tako su mislili.A i činilo mi se da je to neka mahalska verzija Edipovog kompleksa . Ne sjeća se da ga je mater ikada mazila i ljubila.Odakle joj vrijeme od silnih trač partija i muhuranja na sva poznata i nepoznata dešavanja u mahali.
I na proslavi Mojsijevog i Zlatinog godišnjeg odmora prvi put neko pomenu Dobrog. Mojsije , vjerovatno, obraćajući se Zlati:
-Još bi nam samo oni baksuz Dobri trebo da sve bude cakum pakum i da nam godišnji ode u helać. S kojom li je sada zabelajisao?
U meni sve zatreperi. Imala sam hiljadu pitanja , a ni jedno ne izgovorih. Stid me . Ako dođe i sazna da sam sa Debom načisto ću propasti u zemlju. Kada je došao druženje je dobilo neku novu dimenziju. , plemenitiju i nježniju. Ali i opičeniju.Sve se odjednom otelo kontroli i svi počeše čudovati.
Ali mene zaboli taj njegov dolazak. Nije došao sam.Jebote ,oprosti mi na izrazu, znaš da ne lajem,kakva je ljepota bila sa njim. Ciganka , naslućujem, a uzvišena i plemenita kao Marija Magdalena sa crkvenih ikona.Tada mi je prvi put na pamet palo:
-Baš je ovi Dobri srećo. Hoće ga prelijepi anđeli.
I nisam bila ljubomorna. Bolilo me srce , ali Vesna je bila zaista nešto posebno.Kad bolje razmislim ,u svemu veoma nalik tebi Luce. Suptilna , smjerna , obrazovana , prelijepa , blagorodna , uviđavna i nekako pomalo distancirano susretljiva.A fizički ti je sušta suprotnost. Skoro da nije pričala. Smješkala se , klimala glavom i zaljubljeno gledala u Dobrog. Nije skidala oči sa njega. Ni on sa nje.Ispreplela je prste njegove desne ruke sa svojim lijeve ruke i ni za tren ga nije ispuštala. Kao da se bojala da će joj pobjeći , ako samo na tren razdvoje ruke.
-A Dobri , kako je reagovao kad je skonto da ste ti i Deba par?
-Ma, nismo mi bil nikakavi par.A Dobri je bio … ma Dobri.Pokroviteljski , malo šaljivo rapoložen , brzo se utopio u njihovo mahnitanje i kao da nije obraćao pažnju na mene i Debu , više nego na ostale. U njegovim očima i gestima nisam osjetila ništa nalik na negodovanje. A znaš ih kakvi su. Kad njihovo mahnitanje krene , to je bujica koja se ne može zaustaviti i koja ne da insanu da misli.To je prvi put kada sam osjetila da nam se neće dati.
Nije se dugo zadržao kod Mojsija.Nestao je na neko vrijeme.Rekoše mi opraštao se od Vesne . Ona je morala svojim putem ići. A na tom putu nije bilo mjesta za Dobrog. Bojala se da ga ne uprlja.
A onda je došla noć anterija i nevinosti , koja je , činilo mi se , zabetonirala sve prilaze nekoj mogućoj vezi izmešu nas dvoje.
Poslije sam spoznala :
-Baš je ovi Dobri baksuz.Njegovi anđeli umjesto njega odlučuju šta je najbolje za njega , bez obzira koliko ga voljele i što su znale da će mu svojim odlascima srce skršiti. Znam, u dobroti svojoj nije se ljutio i uvijek je praštao i opravdavao:
– Poklone mi toliko ljubav i milosti , da ne znam šta ću sa tim. ne mogu disati od ljepote. Onda to moram podariti nekim drugim anđelama da znaju da se ljubav ne može ugasiti.Čarobni krug ljubavi.
Nisam te noći znala , ali bio je toliko tužan zbog Vesninog odlaska , i ne bi došao , ali Zlata ga je zamolila za malu pomoć. Njoj su ostavili jednu njenu rodicu , jednu prelijepu pizdunčicu , školarku Hanu da pazi na njenu krepost.A o Zlatinoj kreposti nije bilo ptičijih svjedoka na granama , jer je vremenom većina utihnula.
Niko nije znao šta se dešavalo u njegovom srcu , ali Dobri nam je priuštio jednu od najljepših noći koje smo doživjeli.Bilo je toliko ljepote, nježnosti , blagosti , čežnje i ljubavi u njegovom , slobodno mogu reći vanvremenskom igrokazu o anterijama i nevinosti.
Bilo je toliko topline , ljudskosti , nezaborava i ljubavi u svakoj izgovorenoj riječi , u svakom gesto i pokretu da sam se od te ljepote rasplakala ko prava pizdunka. Zapravo slutila sam , znajući da ga gubim , da sam ga tu veče nepovratnu i beskonačno zavoljela
Ne znam odakle mi , našla sam zapis o toj noći i napamet ga naučila.
Anterije i nevinost
Često pominjemo anterije i nevinost.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki i znaju. Ali rijetki su znalci.
Danas ćemo malo prozboriti o anterijama i nevinosti ,jer je svako razmišljanje o anterijama nerazdvojivo vezana za nevinost.
Nevinost je ipak filozofska – misaona tema i njoj treba posvetiti posebnu pažnju.Ali kako su danas sve sami filozofi i svaki je toliko pametan da o svemu zna sve. Mi nismo toliko umni pa ćemo se prikloniti jednostavnom mahalskom razmišljanju.
Neki nam kažu : anterije su starinske anterije i njih su izrađivali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.Ono , vjekovima krase ljepote. Ali kad se te dvije ljepotice – žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.
Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu , cvijeću , mjesečini …i tako to.
Ma jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici kad joj se još nije anterija izvezla, ni natandarila. Pa onda kad se obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.
Ovdje ćemo stati,vi nas neuki radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,na brzaka,bezbeli. Kod nas mora sve redom.Po tabijatu.
Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama napravili.Urijetko.
Terzijama anterije krcate zlatnom i srebrenom svilom, krute i teške ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu i srebrenu svilu takariš i štancaš?
Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravi eglen.
Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.
To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše, tu zabune nema.
Pravu i najljepšu anteriju bi žensko čeljade sama sebi i prema svome tijelu skrojila i izvezla.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu čega ima?Niko,pa ni njen dragan o tom pojma nemaju.Ima on čitav život da je upoznaje pa ne upozna ,niti domozga kako ta ljepota funcionira.
Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.Rođene za sitni vez.
(Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih sitnovezanih dana.)
Šivenje i vezenje anterija se dešavalo na ženskiom sijelima.Sve se znalo otegnuti oho – ho i još koje sijelo pride. Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio novonastalom umjetničkom djelu.
Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi ,za ljubav rađena. To nije bila, tamo neka, još jedna duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi što u susret te žene jedri i brodi.
Po najsitnijim detaljima tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci,krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom.A bome i željenom dodiru.
Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine , da istakne dio tijela koji se vidi ili koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo, ženo mila, bježi i sakrivaj se, da bi sebe čednu poklanjala.
Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. U predjelu skuta,do i oko svilenkastog đardina ,što je pjesnikov omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo sa posebnom pažnjom.
Jel to onaj raj za koji se mre? Jeste! Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti. Zatelebani blentov ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, niti bi poželio da ga nađe.
E ,taj miomirisni vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima dok dotičnoj blentoviji mozak ne smuti.
Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.
Svečane anterije su imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja i šara i svih mogućih ženskih nošnji i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.
Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što hoće da izlete i da se daju. Čari – zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla.
Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina.
Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.
Ne ,to nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.
Sjedite zavaljeni na šiltetu, il dušecima i među jastucima. Ne, ni to ne ide.Sviše vulgarno.Čovjek se zavali haman kao u hamam baru i čeka gologuzavu predstavu.Nisu anterije tako bestidne i nisu za širu publiku.
Tu žensku,djevojačku kućnu anteriju i nevinost ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. A gdje će bolje prilike od onoga što se samo od sebe , bez režije, zbude.
Nedugo po Zlatinom i Mojsijevom godišnjem, evo mahalske ekipe ponovo na okupu.Uobičajeni početni scenario sa malim otklonima.
Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on, da će ga iko zaštititi.
Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno , ali njemu bi to bilo normalno.
Dvoje se nađe, pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomsjestiti.
Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom takarastom smislu.
Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.
Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada u hipu , svako malo Mala Guza vještačko daje i remeti njegov pospani ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.
Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i brsti.
Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte u odaju, jal’ iz odaje u bašću. Lejla sva uzbibana i sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah zvuči. Za njih drugi ne postoje,samo im mehki dušeci na umu.
Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.
Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije. Proljeće kao da se nepovratno gubilo. Djevičanske ljubičice su nestajale, jedna za drugom. U nepovrat . Osjeća to on.Više ih neće sresti.A preliejpe su . Svaka .Dostojanstvene i čedne u onom nejuzvišenijem i najsuptilnijem smislu. On je dio po dio sebe davao, sve se više u dubinu nutrine sakrivao. Bojao se ako ako ih ostavi na javi , opet će mu neka grlica srce skršiti.Radi njegovog dobra!?
Aha , jes kako ne.
Pustio je da Mali Princ odluta . Nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju , čereče i nestaju.
Tu je i pridošlica Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire krepost kuće , da se kakav nered ne bi zbio.
Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa djeca dobiju djecu. A i to se mere srediti. Ljubav bi morala uvijek pobijeđivati.
Nažalost…
A ta Hana upečene i kisela ko dijete uhvaćeno sa turšijom u ustima . Uspravna ka isprani kameni stećak ispred zemaljskog muzeja, sa strane gleducka i peči se ko junferica zalutala u takarli đardin.
Deba nju ne zna ,ali mu se čini da Šanel 5 žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo. I prave se važne ko da su uzvišene svetice ili blažene opatice.
U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi do vrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao. Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.
Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda,jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu neprimjetno bocu manju,razrooku, desnu na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.
Lenji u njega, pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio, al Lenjeg misli ne stižu tako daleko u prošlost, a još manje u budućnost. Zamorno je to.
Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, iako je dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti ,da bi se gospodski mezetilo. Tuga nije zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao je da ne presvisne..
Zadnjih mjeseci ,Vesna i on se grčevito družili.Nisu se odvajali jedno od drugog. Uvijek u nekoj katarzi i uvijek na ivici plača. Joj , mamo mamice. Koliko se ljepote, nježnosti i uzvišenosti u njihovim dodirima bez puno riječi prelamalo i bolilo. Previše nečega , pa makar to bila iljubav ne sluti na dobro.
Vesna je morala otići . Nije to bila čežnja ciganske duše za nepoznatim prostranstvima. Nije to bio ni zov predaka. U jeku najvećih nježnosti , na kamari dušeka , jastuka i lepršavih prekrivača , u nestavrnoj noći srebrenog mjesečevog sjaja , u odjeku pobješnjelih dodira , u trenu nepojmljive sreće Dobri osjeti Vesnine suze na svom licu.
-Jednostavno moram otići, – reče Dobrom – kao da me nešto silno poziva i nekud vuče. Ovo ovdje , ovo naše , ova ljubav toliko ljepote i sreće nosi , da me prosto strah.Sudba me tjera : idi , bježi , bolje u tujini nestati nego voljenom čovjeku , koji te toliko voli i sa tobom dušu dijeli ,bol nanijeti. Molim te Dobri moj , ljubljeni i voljeni , jedini moj , ne zaustavljaj me i oprosti mi.
Dobri je gleda i ne vjeruje. Ne , te riječi nije izgovorila njegova Vesna . To joj neko sihire bacio. Ne, nemoguće … Ona ko da zna šta mu se u mislima roji , usnama mu poklopi misle , zagrli ga , okrenu se, povuče ga na sebe i ponovo krenu očajnička igra , u kojoj strast i izgaranje potiskuju svjesnost da je to njihovo poslijednje vođenje ljubavi. Onaj umilni , nježni i uzvišeni , poslednji labuđi ples. Njihov poslijednji tango.
Normalno , Dobri je nije zaustavljao. Još kao dijete je spoznao koliko je sitan i nemoćan da zaustavi ono što se desiti mora. Usud. Nije ni zaplakao. Nisu mu se ni ramena stresla .Otpratio je do dvorišnih vrata Nepolju je čekao taksi.
Zagrlio je , nježno , ne ljubavnički. Više očinski.Poljubio je , kao da je prvi put. Plašljivo , sneno i sa nadom, da će sve biti dobro.
-Sretno ljubavi moja ,ljepoto mila , čuvaj se . I vrati mi se.
Gledao je taksi kako polako slazi niz njegovu mahalu. Ona je izbacila nježnu sedefastu ruku i mahala mu dok auto nije zašao za ugao. On je pratio i iza ugla i vidio da mu još maše , i da plače . I vidio je da želi da se vrati , ali olujna kiša iz vedra neba i crnilo koje se naglo stušti na Bjelave rekoše joj : povratka nema. U Dobričinom oku se uklesala slika za sva vremena. Vesna plače i maše. Vesna maše , plače i odlazi, a crna kiša ne prestaje liti.
Ona je mahala bjelokosnom rukom kojom ga je maloprija grlila. Na prstenjaku joj je svjetlucao zlatni vjenčani prsten sa srcolikim rubinovim kamenom. Njegov poklon.Kiša je bjesnila , crnilo se spustilo do asvalta,Zavladao je mrak. Jedino je plavičasti taksi svjetlio u tom jutarnjem mraku . Poslijednje čega se Dobri sjeća je okrugli znak na autu, sa trodjeljelnom razdjelnicom unutar kruga. Poruka bila je tako simbolična za taj momenat i za vrijeme ovih dešavanja :
-Peace sister peace. Make love no war.
U svom tom halu i huđenju , Zlata ga najljubaznije zamolila da dođe. Kaže – majka joj rodicu , pizdunčicu ostavila da je nadgleda. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, anterije,šalove, plesove, vrisku i ciku . I refren – Joj , mamo maice. On je najviše intrigirao.
Ne boji se Zlata ničega. Svoj je i Mojsijev insan . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta ne bi voljela i šta bi ponajviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi , đematile biti zadovoljni. Da li je milostiva Zlata htjela da mu Hanom, prinoseći je kao žrtvu usudu, skrene misli sa Vesninog odlaska , niko nikad nije saznao. Tabu tema.
A dobri? Ma, dobrićak je nije nikako mogao odbiti.Zlata je bila blagougodna pokroviteljka mnogih đardinskih akšamluka i odabrana žena njegovog prijatelja.
Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila i ne zna šta će ona ovdje. Pokajala se što je došla. Kasno kajanje na um došlo – konta Usud.Što se posije to se mora požnjeti.
Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena,anterija u tonu sa novom melodikom se ko raskošna bijela đula rascvetala.Bjelinu na sve strane razbacala. Mojsije skonto Dobričin pogled, pa Zlati nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.
Dobri, k'o tamo neke kazališne stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?
Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom – stop šareti. Ostalima oči na drške ispale.
Okrene se i ima šta vidjeti.
Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.
Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane, po mekoj travi svoje lepršave sjene viju.
Zlaćanu vilu Zlatu samo su po plamenoj rubin anteriji prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce dragana ulijeva.
Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Mojsije se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.
Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.
Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita zrelost je tih ljubavnih godina preleijepa bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku, grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.
Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko, pa ni on osjetio nije.Samo se za herciku uhvatio i dah traži.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se zaljubljeno prenemaže.
Tek da vidite Mariju Magdalenu , znanu kao Frka Frkica . Blista ljepotica mila. Sjaji jermenska Princeza milošću i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jermenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengija iz harema.
Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago netaknuto ; licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti – gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona , možda , nikad neće imati, Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.
Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile.U rukama raznobojne velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.
Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij – i glavu ne gubi! Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego tu svjetlost ne doživjeti.
Joj, ljudi dajte da pijemo,život i ljubav da slavimo.
Pijano pijanisimo.
I u smrti sve ljubav i muzika je.
Bosanka i kad odlazi i mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.
Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu mjesto nije. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.
Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:
„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao? Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:
”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,
Kuku meni, mene babo ćera u armiju”
”I nije” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.
Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava i bleji; sve se nešto jadnik nada.
-Fićfiriću ti se to, Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to ponjtijebolje zna i umije . Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati oklen i kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu o armiji ovo ćemane ne zasvira. Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’
Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.
Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom Jelenom, iako se tek iz djevojačke sobe vrnuli . Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja na kardiovaskularni sistem , iako ga srce maloprije dobrano strefilo.
Što ti je Bosanac i mahalaš , i kad ga draga ostavlja i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.
Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.
Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.
Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.
Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u gluposti prevazišo nikad ni.
Baška baŠa po ko zna koji put minus dobio. Nije se na vrijeme pojavio na prozivci.Ne mere ga opravdati ni nova ženska, sve da je glanjc nova novcata,
Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat. Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:
”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.
Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Takamesan Suma Bolana .
U prijevodu: Joj, mamo mamice ( ono skoro, ali na isto mi dođe )!
No,to je duga i druga priča i nije bitna za anterije, osim da i japanke imaju svoje anterije , samo ih kimono zovu.I nose ih i svlače za iste trenutke koje mahalašima život čine čudesnim.
Svi nijeme , najviše pizdunčica. Zinuli ko peševi , ko da dah hvataju . Jedino sam ja smirena i tužna. Ne može mi niko ukrasti ove riječi što ih Dobri poput bisera niže. Moje su. Obećao je . Lažovčina! Rekao je : srešćemo se. Ja sanjala anterije i ovu noć. Meni se obraća i meni se predaje. I niko ne vidi suze na mome licu. Osim Dobrog!
On zna da me bole njegove riječi. Ali zna da mora nastaviti gdje je stao. Tu mu ulogu Zlata večeras, a usud po običaju ,nanijetili. Dođe mi da vrištim nad svojom sudbinom i bježim u mrak , u beznađe, da me niko nikad ne nađe. A opet ,ostajem i gledam ga zaljubljeno.Hoću da čujem riječi meni nanijećene, a ih druga krade .
Mojsije tiho bolero Modrom rijekom valja. Lenji krnetom uzdahe zaljubljenih mili . Deba def talasa kao šum lišća što po zaljubljenoj djeci plazi. Baška baŠa ulazi u šardin i leutom cijuće uzdahe uzavrele anterije u društvu nove druge.Sve kajde se stapaju u tihi žubor koji Modra rijeka prinosi iskonu.
Da , tako vam titravi mahalski zvuci miluju đardine ljubavi i sna!
A riječi klize…
To djevojče nije nikako k'o one , neke pređašnje Omine procvale hevine ili Baška baŠine raskalašne ljubavi.Sa himenli Niko Tako djetetom moraš biti i nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat, u jaram ljubavi i strasti uvoditi.Ako fuliš eto još jedne frigidne tribadije, kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule.
Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati.Većina pomisli Pepeljugu i Snježanu treba nabaciti. Ja se opredjelim za Šeherezadu i Sinbada lutalicu. Nije da mi Bokačo i Balzak ne padnu na um, ali ih uvijek zaobiđem.Groteskno i sirovo štivo za krhko čeljade.
Dok ispričaš bajku djevojčica okasni kući .A ti jadnik ,a gospodin – šta ćeš?Povedeš je domu svome na konak. Da se djetetu ne bi šta desilo.Da je tamo negdje nešto , gluho bilo, ne satare.I tako hud i naivan , ti joj iz večeri u večeri praviš'društvo i dvoriš.I bajke pričaš i bajku novu novcatu sa njom stvaraš.
Bajkama dakle led treba probiti, djevojčica je to, osjetljiva i nježna. Zaljubljena u ljubav i poetiku.Zatim je onda , lagano , sneno i zamišljeno po kosi pogladiš. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa onda neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.
Nešto – k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid bilo što glavu nisi odmah okrenuo.
Ako ona ćuti i crveni se,nije dobro,nije se led počeo topiti.
Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje.Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.
Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli nevinašce , što u oči gleda i zapliće i vrti uvojke kose, ko da je to najvažnija stvar na svijetu.Ti se njoj čudiš i pitaš je, onako uzgred ,ne direktno već više sebe :
-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrabac u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to slavuj imitira.
Ako kaže da jeste i ne crveni se i ne okreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje.Suguran si da vidjela je šta poslije ptice rade.Leti perje na sve strane.
Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno i sablažnjivo, da je to sasvim normalno i prirodno. To se ptice samo vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota , ni grijeh.
Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i nježno pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati; ni jedna ne bi.
Zatim počneš upisvilnu priču: lijepe, bistre i te i te boje zavodljive oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane med medene usne , ruse kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.
Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.
Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje kotrljaš blagougodne riječi.
Ne smiješ se grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom , ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja na putu do raja.Ih,ko da je taj nauk ikada ikoga odvratio od branja jabuka i paradajza.
Mislima , ako se šta ima, može se ko okom diskretno dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i zaljubljeno gledaj ili bolje zini kao da ima.
Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. I lijepih , nježnih riječi željno . Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.
Ona očekuje dalje farbanje impresivno nadrealne slike, ali ti tren očutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol ili stvarnom nelagodom , nije bitno, je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.
Dobri, kao slučajno od mene odmiče pogled, šalje sneni pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči u njega i svjetluca ko usamljeni zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled , kači ga za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno mu se srcem primiče koju dekiku bliže.To drago dijete, ljubičica mala, se sanjivo smješka.Koža joj nasrhnula i znatiželjna je: kako priča ide dalje.Jal karocom kroz đardine gre il’ će fijaker stari ulicama leutat.
Čini se , Dobri je uzbuđen.(Malo njih zna da je nekad u dramskoj vrlo dobro glumio Kazanove i Raspućine, a jedared i Zvonara.) Ustaje,malo ramena strese, kao da se ježi , stavlja ruku na srce , afektira . Gleda u nebo, pa u Hanu,zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ( skoro ) ne primjećuje, ali grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se (jes'kako ne! – konta Deba) približio Hani i na divan pored nje sjeda i nastavlja.
-Ti joj se primičeš, grozničavo je gledaš u oči.
Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.
-Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao nešto hoćeš, pa nećeš, pa se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona ne želi odmicanje,ni dilema,već ti usne, sebe nudi. Ti prislanjaš usne na usne, polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.
Oni možda ne bi, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i daun , u stranu na pašu odlazi.
Hana zatvorila oči . Želi, čeka i osjeća poljubac iz priče, i uzvraća ga .Iščekuje zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament , a neki muški bez stida i srama strasno ljube svoje jube.Po mahalski žvalje se.
-Ti joj oviješ ruke oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je grliš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.
Dok dolazite do daha, malo se , bocu odmakneš od nje,preplićeš prste svoje lijeve ruke sa prstima njene desne ruke ,i ljubiš ih i tiho prošapćeš:
-Milo moje…-zastaneš, udahneš duboko, pa dodaš :
-Tako…tako si mi lijepa i blaga.
Obgrljena desnom rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.
Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste vrlo bliski, jedna statua okovana rukama. Četiri ruke, lijeva u desnoj,desna na ramenu , lijeva oko struka. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to.To je već muzika znana. Da, i poljupci i zagrljaj ljubavi su to.
Sad ljubav čini da su dodiri sve češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i mramornoj bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezli, safir i srebrenom svilom Niti kao iskrice tisuće pahulja bijelih što ispod svetiljke ,na trgu nove ljubavi, klize i svijetle.To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti koja željna ljubavi i dodira – diše i buja.
Kažeš joj – više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica:
-Vjeruj mi, malena moja , čulnijih i mirisnijih zanosa nema.
Nježne , iskrene riječi tkane poetikom su ubojice mladosti, ubojice nevinosti. Djevojčica, dijete što u život tek treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde njene nježne ruke, od ramena oko vrata do kose, uvijajući se i mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim krilima, povlača kosu na lice i sklanjaju je. Čas otkrivajuči rumen usta, čas zagušujići vatre plam što se blješti u očima,a magli um.
Ruke lagano klize do grudi, mazno, treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete – instikt lukavica je to. Dovoljno i previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.
Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala koju ljepotu , bjelinu, vatru i neugaslu mramornost ima.
Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu. Dolijeću odnekud lepršajući velovi bijeli, plavi , žuti , zeleni ,ružičasti , ljubičasti i jedan srebrenkasti . Pa se uvijaju, plešu i grče na makadamima i travkama budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane. Jedva čujna čarobna muzika bolera, njoj nepoznata, kao opsjena se uvlači u čula i opija je.
Svi se otvori zabunili i pobunili, pomaknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još svašta nečeg neotkrivenog i nedoživljenog a prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumene usne i medna usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruse kose.I napose oči koje grozničave gore od čežnje.
Ne može se ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje na juriš osvojiti.
Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se ta čarobna šuma, uzavreli đardin, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i gajevi, med i rumen, kadifice i svilinkasto cvijeće. Sve hoće da se uznese, da uzleti do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da se u njih , u tijelo nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri, utopi i izgubi.
Jer njen dragi sada je i poeta, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.
Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao cvijetno bujanje od jutarnje rose. Sve je uzdrhtalo, ustreptjelo, pomahnitalo , kao vjetar pred buru…
Tijelo se grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:
” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da (mi)ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice…“
Pjesnik joj tada dodiruje , skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile, ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne.Hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. On nimalo ne mari za ono čime mu se prijeti.Navodeći djevojčicu da se zaljubi , on sam postaje žrtva njene ljepote i nevinosti.
Jedva osjetilno milujući i ljubeći grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:
-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije.
Sklupčava se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i samo u vjetar šapuće:
-Volim te mila moja, krhko proljeće života moga.
Ona raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima, i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i svalači.U njoj se žena rađa.Usud anđeoskih bića je to.
I zbog toga, dijete već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog trena i ona sneno i zaljubljeno progovara:
-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“
Tu je Dobri zastao , u Hanine boje neba oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To je njena crna školska kecelja , umjesto anterije pratila tok priče i sama se rasplitala.
To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme ga prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je , sada to zna , zaista sve prirodno i prelijepo . Baš kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče. Ona gori,u sebi osjeća vatru. Ne vatru nego vulkan,što hoće njenu mladost ka nebu da vine.
Tu je Dobri priču prekinuo, cigar Drine zapalio, konjaka neuobičajeno jak gutljaj coknuo. Kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio , ka Frki Frkici pogled skrajnuo. Pogled ka nebu digao,slegnuo remenima i samo jednu suzu safirnu ,iz oka bližeg srcu niz lice pustio.
Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već. Snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je neutješna. Rida. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisniju. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više obući neće na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja njenu priču .
Bujice suza, podsjetile tri ljube na djetinje dana i žao im sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju, što hoće da se da i ženu da sa Dobrim rodi. U tren im bliska posta. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.
Lenji zino, otežala mu krneta, par ženskih kapi na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze pustila . Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ; ova Mala guza, glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.
Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.Svu je mezu popasao.
Deba poput činela zatitra def i naglo ga utiša ,kao da najavljuje akrobatsku tačku, prvi put te večeri, pametnu progovori:
-“Sve je to krasno i bajno. No , mani se šuplje priče.Ne reče nam, jesi li ti nju zvekno?“
Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.
Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.A onda poče mrmljati:
-Kojeg li Id..?
Tu je Dobri prekide , stavljajući joj prst na usne:
-Nije vrijedno milo moje ,a i kasno je.Vrijeme je da te otpratim kući. Hoćeš li?
Blaženi osmjeh joj preleti licem , okrenu glavu prema Zlati i molećivo je upita:
-Mogu li?
Zlatinom čehrom se objesi zadovoljni kez. Ona priđe Hani.Vidje se – iskreno i srdačno je zagrli i šapnu joj:
-Idi mila s mojim blagoslovom.I nemoj ga iznevjeriti. Dobar je on čovjek.
Mojsije se pravi nevješt.Zlatu pored sebe posjeda.Sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je nova.Nije pošteno je lomatat zbog anamo onog dembela.A i Dobri mu malo popravio raspoloženje.Malo hinjski mu drago, što mu se drug pokazao đentlmenom.Taki je on.Vazda je bio dingospo.
Ponovo uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju – ponavljanje je zakon.
„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje.Nevoljno ,sa Zlatinih ramena ruku skida.Ponovo se prihvata harmonike , onako, nježno kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po rumenilu, lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj sisi kao da se nježnost imputira.
Akord prvi se javlja, pa zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.Druga ćemana ga prate.
Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave i poletne glasove:
‘Joj,mamo mamice
Crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice…
dala bih mu medna usta…
srce iz njedara
joj,mamo mamice…
Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude.Nevinost, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.A od tanga do tragedije je samo jedna mala krhka beharli grančica.No , to u ovom sada nema važnosti. Ljepotu ove večeri ništa ne može zasjeniti.
Hana se okreće ,naslanja se na Dobrog i njih dvoje se gube u tamom obasjanom obzorju. Ona , čini se , počinje da uči tajne srebrene mjesečine. Odoše Hana i dobri čovjek.
Frka tužno gleda u njihove tragove. Laki su , lepršavi i jasni. Odišu nekom umilnom konačnošću.Njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.
I tako, trinaest godina poslije Luce je saznala epilog te večeri.Ali to je tek početak stampedanja haotičnih vakata.