moj djeda je bio visoki Nijemac
teškog zadaha.
držao se vrlo uspravno
dok bi stajao pred svojom malom kućom.
žena ga je mrzjela,
djeca su mislila da je čudan.
bilo mi je šest godina kada smo se prvi put vidjeli
i poklonio mi je sva svoja ratna odlikovanja.
drugi put kad sam ga vidio
dao mi je zlatni džepni sat.
bio je vrlo težak.
ponijeh ga kući
i tako silno ga previo
da je odmah stao,
zbog čega sam se loše osjećao.
djeda više nikada nisam vidio
moji roditelji više nikad
nisu pričali o njemu
ni moja baka
koja je odavno
prestala živjeti s njim.
jednom sam se malo propitivao
pa su mi rekli
da je previše pio
ali meni je bio draži od svih
dok je stajao tamo pred svojom kućom
onako uspravan
i govorio mi “gdje si, Henry,
nas dvojica se odavno poznajemo.”
pB