Radio Sarajevo ba je ljetos obavijestilo dunjaluk, da u Sarajevo stiže parkour. Sarajlije znaju za njega decenijama prije nego što je nastao. Poslije prve rečenice ja zaklopio portal. Neću budalaštine gledat. Idem viceve tražit. Ali ne ide to tako, crv se uvuče pa crvulja ko crvuljak.
Kontam devedesetih nas krenu svaki belaj i glupost nama uvališe, k'o budali novine. Toliko in je da ih insan ne može sve popisati i uhavizati.
Obrnem ti opet onaj radio S što i nije i što jest radio.
Đez’ ba ti vidio čitat radio, gdje to ima.Joj j..,(zvežem;kontam kćer nadamnom bdi) jazuk vakta, kad ti radio možeš čitati i gledati. Ako hoš čitat, haber slušat, ćemane i akšamluk slušat i gledat,ti lijepo ti kupiš ono haber kutiju sa slikom i upucaš se.
Joj blente reći će neko. Kupio televizor i onada se upuco. Baš ovi svijet komad govedine. Kad dođe do toga da ti nekog slušaš, čemane i ašikovanje na haber kutiji gledaš ,makar ona i sa slikom bila, jedini ti je izbor presvisnuti ili se ljudski i junački na ahirat preseliti.Metak iz uha, lice da ne nagrdiš.
Prvo se pripremim pa obrnem nazad i pročitam i pregledam,kako dolikuje.
Kad čitaš ove nove haber kutije sa slikom mora čo'ek obrazli biti. Šta znaš: možda su nešto postavili. Ima kažu neka uš,pristave je a ona sve vidi i snima. Ja ti se zato pred izlazak pred portal, to mu dođe ko neki kont, vas sredim i preipremim. Kravata, bijela košulja, odijelo, ogledalce cipele nabacim, vazu sa svijećem natandarim i svijeću za svaki slučaj natakarim.
Nisam naučio, a neću da molim da mi pokažu,kako se buket portalu uvaljuje. Nokti podrezani, okupan, ošišan, frizura fen-kare jal’ tarzanka, može i skijaška, ali nikako ona gologuza što nalik je anamo onom. Ispod pasa ne moram ništa imati, mogu gologuz biti, to ne snimaju nisu za navirit bube izmislili. Ne bi niko vidio šta li dole landara jal’ ne landara.
Dakle pročitam, utrnem haber kutiju skroz . Sigurno je sigurno što bi rekla opatica. Nešto sve više opatici ličim, samo što nisam celibat potpiso i amanet i halal svijetu dao. Tako ti česne rade kad nešto u penziju šalju. Ali lako se njima predomisliti. Kad se meno to , gluho bilo , jednom desi povratka nema. Penzija za vjeke vjekova.
Provjerim još jednom da li je sve isključeno, čak i ono muško iz onog ženskog iz zida, i tada se razvalim od šege. Oni meni o dječijim igricama pišu.Vuk bi parkhout preveo: čas u parkuši.
Nije i nije to ba za portal i jeste.
Ono jest to svakako i svakako. Treba djeci i mladima prikazat kakvih gluposti ima. Nisu to obične dječije gluposti. Ovo su pogibeljne gluposti, može se noga ruka, kičma ili rebro slomiti. Glava ili vrat razbiti i usmrtiti. Nije dobra igra taj parkour. Smrtonosna je to igra i pogađa samo najmlađi, najljepši naraštaj.
Taj parkour treba zakonom zabraniti, odmah i trenutno. Njemu slične vratolomije takođe. Majke i očeve po đepu dobro udariti, prije nego ijedna majka zaleleče.
Ono jedno nije je zato što i djeca i omladina gledaju portale i slične stvari. A šta zna dijete šta je parkour. Što dijete vidi to dijete imitira. Čim prije nešto na zabranjeno voće liči to će ga djeca prije prihvatiti. I eto masovnog belaja. Nesreće nikad ne valja prizivati,i one nikad nisu usamljene.
Ono drugo nije je za mene. Mene našli izazivati. Đeš’ ba čo'eka čist načisto izazivat sa nekim tamo parkourom?
Sarajevo puno historičara. Svaki čovjek historičar i svaki svoju priču nudi. A ima i arhivara koji sve bilježe i slažu. Vole naši ljudi i redati i slagati i lagati čudo jedno. Bogat je ovaj naš maternji jezik. Recimo ova riječ slagati. Kako jaka, moćna, višeznačna i više slojna riječ. S njom možeš i cjepanice slagati.
A ima i ljudi koji imaju pamćenje. Ti nisu ni historičari ni arhivari, oni su kao Kameni spavači.
Spavaju i pamte. A onda nenadano progovore. Hajd što su progovorili; to ni po jada, red je. Poslije ih nemreš; ni topom sa bijele tabije; zaustaviti kad bujicu riječi suknu.Ili one žute zavodovske ili halne. Zahod se prije hala ili ćenifa zvala.
Bila jednom prelijepa Bembaša. Ta stara Benbaša nalik raju. Sva ljepota koja se na dunjaluiku može zamisliti,i bašće i đul bašte, šadervani i hamami, hanovi i harami, vakufi i mezarje, deset džamija, pedeset ezena dnevno i koji više ako bi ljepota zaigrala, pride deset gasulhana. Sijaset gajeva, đardina i gradina i jedan Jekovac i jedan Babin zub.
Usred Bembaše na krivini jezero i brana na njoj. A bilo povrh nje i sa strana i krša i hridina raznijeh visina.
Dio te Bembaše živio i u naše vrijeme.
Nemojte vi meni Bentbaša,na vašoj Bentbaši se niko ne kupa, namjerno je opoganili paljanski počkovići i papci za rata.
Ko je od mahalaša vodio ovce na Benbašu ? Niko! I nisu ovce vođene ni na Darivu na kraj Benbaše. Jok bolan! Ovce su vodili čobani,papci i levati. Gdje će voditi hajvan hajvane u ljepotu. Može kroz, sokakom nek blene i uživa. Vodile se ovce ka Darivi pa izviše nje sve do Kozje ćuprije. Ne zna se ko koga vodi. Jal’ pa'pak papka ili papak pa'pka
Nije ni ta ćuprija za koze napravljena. Hajvan je to koji se može i na Babin zub popeti i sići. Opet popeti i sići sve dok i jedne vlati trave ima. A onaj WW peško, rek'o bi Deba i uvalio bi se u pisaniju da može, ali mi ne damo. I još bi svašta nešto zakantačio.
Trebao je nekako taj seljak, papak, čobanin sa kozama ili ovcama i drugim hajvanima u Saraj'vo, u grad doći. Prčaju stariji, mi ne pamtimo ta vremena; kad bi oni na kaldrmu ili asfalt stigli skidali bi opanke da tu ljepotu ne uprljaju.
Opanke su po skidanju u ruksake sakrivali da im gadski jalijaši pakosti ne bi radili. Čuj molim te kuka na mokasinama. Znalo se zašto služi, ali se nije moglo vjerovati da neko za zahod nije čuo.
Levati su bili od onih sa opancima sa kukom, što u grad su došli da se obučavaju za hamale i sluge. Iz njihovih redova su se regrutovali novi levati, blentovije i blećci. Ovi su se i u mahali mogli rodit. Ili im majka nije pazila s kim se spanđala il’ se insan taki rodi. Fali mu daska u glavi,pa mu onda nisu sve koze ili ovce na broju.
A onda se neko ” pametan ” našo pa ih u pjesmu kad ja pođoh dao, da ih k'o fol takari. Peder neki garant. ” Dobar ” posao ostalim mahalašima napravio.
Nisu ni opjevani vazda naivni i mokrom krpom opičeni.udareni. Ima ih i lukavih i podmuklih i opasnih. Mnogi je kont siguro propao. Počeli mi i talijanski šprehati. Po francuski odavno znamo svašta nešto zborit i pride raduckati. Ovce se iznenada znaju vratiti. nema belaja, ali ne stigneš ni đulu zakititi.
Jezero i brana bijahu znamen Bembaše.
Nad branom zgrada brane; sa onim zupčanicima ko cirkuski šator, oko zgrade hridine i stijene na još većim i manjim visinama.
Šta su tu ljudi svega lijepog i prelijepog radili? I staro i mladi i djeca. Sada ćemo govoriti samo o skokovima. Lasta, salto, orao, dva salta, kobac, trokstruki – četvorostruki aksl sa ili bez salta, aksel salto, lasta i salto, aksel lasta, poneka žaba, gušter ili kamen.
Nije bitno kako, samo nek se skače, što više. Iz šarene množine može se roditi blistava jednina. Bilo je samo jedno pravilo skači: ali nikad ni za živu glavu inside axel (unutrašnji aksel). Ako ga uradiš , načisto si nagrabusio. Tres u branu i nema te više.
Kombinacija ko u riječi slagati. Svi se trudili za što veće visine, ljepše, uvrnutije i riskantnije skokove. Sve do jednom.
Najčešće se skakalo subotom i nedeljom. Tada je najviše posjetilaca na jezeru. I ženskog svijeta polugolog. Kad je skoku prisustvovalo žensko polugolo to je mnogo značilo.
Sve sama Đejn do Đejn. Sve nasmijane, vrckave, migoljave i uspaljene. Valjalo se tada Tarzana igrati ne sa brane, niska je ona. Sa zgrade i hridina poviše nje se skakalo. Da ti neka kaže da se treba sa Babinog zuba skakati, skočilo bi se.
Poslije se može i o igri ja Tarzan ti Đejn razmišljati. A nije da nije bilo i toga i bez skokova. I tada nisu bile samo polugole, zaćas bi postale nage ženskinje. Dariva haman tu do Bembaše bila. Niko se nije brino za guje, a bilo ih hejbet.
Poginuo jednom jedan čo'ek. I pad je let. Poletiš nema više povratka i padaš dok se vode mile, drage i nježne ne dočepaš.Joj rahatluka, majko mila.
Čo'ek trostruki aksel plus dva salta sa krova kuće na brani izveo. Jak vjetar iznenada zapuhao, na branu ga bacio. Nije on htio inside axel jok. Vjetar ga izokreno, ni kriknuti nije stigao Jedno muklo tres i gotovo.
I bi čovjeka pa ga nema. Branu odmah spustiše jezero isprazniše. Džaba, čoek mrtav pa mrtav. Godinu dvije niko ne skače, u plićaku se dunaluk brčka. Starija generacija više ne skače niti uči mlađe. Mlađa polako, bojažljivo, za par godina stasa i posta glavna.
Poginu drugi put jedan od ovih mladih. I pad je let. On dvostruki salto plus aksel izveo. Nije on htio aksel inside,jok ni za živu glavu. Neki se tuberan u publici na zdravo zakašljao, onaj ga pogledao , zaboravio da je u letu i hek o branu. Začuđen toliko bio da ni kriknuti nije stigao. Jedno muklo tres i gotovo.
I bi mladića pa ga nema. Branu namah spustiše jezero isprazniše. Džaba, mladić mrtav pa mrtav.Godinu dvije niko ne skače u plićaku se svijet brčka. Mladići više ne skaču niti djecu uče. Djeca polako bojažljivo za par godina stasa i postadoše glavna.
Poginulo treći put neko dijete.I pad je let.Ono samo lastu izvelo. Iznebuha orao na njega naletio. Niko nikad ne sazna što i zašto. Vidjelo se kako.Orao zagrebao dijete ono kriknulo. Dijete malo, ni krivo ni dužno, hek u branu.Jedno jedvačujno kvrc i gotovo.
I bi djeteta i nema ga. Jadna li mu majka. Branu namah razmontiraše. Džaba, djete mrtvo pa mrtvo. Djeca više ne skaču i nemaju koga učiti. Niko slijedećih godina nije bojažljivo stasavao i postajao glavni. Koliko se znalo niko više nije skakao. Plitko za insana.
Poginla je i četvrta osoba. Jedan pijani hajvan se za opkladu trebao popeti na nekadašnju kučicu za branu. Oklizno se, kažu u letu se pokušao za nešto uhvatiti ali ništa ne nađe. Nije bilo hek i tres. Kiša padala, Miljacka nabujala nije bilo je buć. I bi pijanca pa ga nema. Nisu imali šta spustiti. Džaba pijanac mrtav pa mrtav. Pijana hajvanska posla.
Nije se tek tako išli skakat ne benbašu. Svaka škola imala fiskulturnu sekciju. Ko svaka jednoumna politika i socijalizam htio praviti svoje uebermensch.
Sjećamo se fiskulturne sale Hrasno i priprema fiskulturne sekcije za dan škole. Tada ta škola bila četvorogodišnja, mala matura kažu. Dvadeset gimnastičara završnog četvrtog razreda je trenilralo za slet. Tako je bilo u svakoj sarajevskoj školi, maloj ili većoj.
Faruk Šuko trebao na rukama prohodati duž sale. U prvoj polovini iz ručno hodajućeg stava napraviti dva salta i između premet. U drugoj polovini sale isto tako.
Naki Dobro Dobri zvijezde dijagonalno salom trebao raditi. U prvoj polovini dva premeta i jedan salto između,u drugoj isto tako. Il’ mu teže išao salto ili je to bilo radi sinhronizacije.
Njih dvojica su morala to sinhronizovati, na pola sale se susresti i na centru jedan salto drugi premet za cenat se mimoići. I nikad nije bilo ni hek ni tres.
Poslije na red dolazili preskoci preko kozlića i sanduka. Tu je glavni bio Edin Sprečo. Šta je taj dječak radio radi. Bio najviši od svih, štrkljast i krakat. Premet sa saltom, aksel sa saltom, salto sa akslom, aksl sa saltom. Konj, Miro Cerar u najboljim danima nije mogao raditi stvari kao Sprečo. Valjda dijete pa ne zna šta su mogućnosti ili nemogućnosti. U parteru Šukalo, Sprečo i Dobri neprikosnoveni.
Neko nešto zezno i sleteri prestali vježbati. Kažu roditelji se pobinili, djecu na smrtonosne park hour vratolomije tjeraju.
I neko će nam pričati o park houru.
Ubrzo poslije ipak održanog sleta generacija malomaturanata se raspršila u druge škole. Neka djeca nalik parkourima nisu došla ni do trećeg razreda, a kamoli do male mature.
Šukalu se krv u mozak malo slila, pa je ponekad neko salto znao izvesti kao inside aksel i uz čista mira ruku slomit vrlo često. Samo jednom glavu glavu. Šuti, belaj živi. Nije imao nikog da ga na Benbašu vodi il’ mu stari lovu za tranvaj propio. Dobro ispalo, pametan mu otac, kakve je sreće glava zijan; garant.
Sprečo se fudbalu dao. Po makazicama se vidjelo da je gimnastičar bio. Skokovi ga nisu zanimali. Čitaj roditelji zabranili. I fudbal je skoro kao gimnastiku znao.
Sreća Dobrog ponovo u mahalu vratila. Išao je često na Benbašu, stigao do skoka na noge sa brane. Kažu za početnika skoro solidan bio. Ono skoro je rastegljiv pojam. Sreća njegova, ubrzo branu rasturiše pa se nije morao plašiti ni vjetra, ni tuberana, ni orlova ni inside aksela. Što je taj Dobri sreće u životu imao,to se ne mre opisati.
Da li je neko još koji put na Benbaši poginuo, jest. I više puta. Sa Babinog zuba ili sa Jekavca su se skokovi izvodili. Oni letovi sa Jekavca nisu romantični, niko te ne vidi i mnogo su rjeđi.
Letači sa Babinog zuba se trudili da svoj usud romantičnije i nježnije ispune. Poslijednji je to let u životu. Nesretno biće se popelo, ne može ga niko zaustaviti. Oni na estetiku i složenost letova nisu obraćali mnogo pozornosti.
Jedno muklo hek, tres, kvrc i buć i nesretnika nema. Iako je visina bila smrtonosna nije skakača briga za inside aksl bilo.
I onda oni meni parkhour. Nemojte više tu riječ spominjati, zbog djece, njihove nerođene djece i poginulih parkhouraša.