Pod porušenim stubovima,
na ivici ništavila i sna
vrte se moje budne ure,
u slogovima tvoga imena.
Tvoja duga kosa cvena-
odsjaj leta-
sa jarkošću blagom titra
na leđima noći.
Uobičajena tama sna
što izvire iz ruševina
i stvara te od ničega.
Teške pletenice zaborava,
vlažne noći obala
gdje se širi, gdje udara
slijepo more – mjesečara.
pB