Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi . Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru, koja djeci i žanama nažao čine , postreljala. Bez suda i zakona.
Digne pogled.
On je gleda i smiješi joj se.
Ona se zabezekne se i prepadne.
Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?
Toliko nježnosti i blagosti ,ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. Ali osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo lice je obasja. Od miline i neke topline se naježi i pocrveni.
On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama , moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.
I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.
Maleni preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno , kao da je kap rosa na dlanu. Dolazi do jednih iskrzanih vrata i zastane, ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.
Uđoše u sobu. Roditeljska je , spavaća sa duplim bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na jastuk. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:
-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.
Glas njegov je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi glavu na jastuk. Skupi se kao fetus, kao beba i utvrdi san.
On je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gledajući. Toliko je nježnosti i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima. Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu? Baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim se Frki ništa ne bi smjelo desiti.
On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :
-Presvuci je , čekam te na verandi.
Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.
On odmahuje glavom i sliježe ramenima , kao da kaže :
-Duga priča, nije za objašnjavati.
Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to , već strepnja da se Fraka ne probudi, a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije kilograme žene nabacila. Vidi se biće kršna, malena, ali čusta ko jabuka I vrlo sočna ko kruška Neka nježnost i tuga iz djeteta izvire.
Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu. Ne zna zašto je to učinila . Nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.
Frka se trgnu.Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri . Javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke, ljubi ih. I plaže na jastuk pored malene.
Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo i gledajući u trešnju i ljuljačku , puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. I ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.
On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep. I neka dobrota isijava iz njega. Osjeti se to. I zabrinutost.
Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa joj kafu.
-Trebaće ti , crna je , jaka i topla; osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.
Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje i kao da je sve u redu.
Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema pitanja, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.
-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog drota. To je najtananija , čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo.