Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obeznanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiriti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.
Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:
-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .
-Vodi je kući šta čekaš?
-Kako ću?
-Ćerku za ruku, konja pod ruku , u jedno od auta , vodi je kući, nježno i pažljivo , bez degeneka , ispitivanje temeljito , ni slučajno degenek i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako , al u žensko se ne smije dirat , pa da ti je hiljadu puta najrorođenij kćerka . A možda nije ni kriva. Možda je neki od njih ni krivoj ni dužnoj smoto mozak ko petobanku ukrupno. Nešto mi previše sramežljivošću i čednošću diše.
-Kojeg konja pod ruku da vodim?
-Sebe konju jedan.
Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku jamit, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna , a nije lud da je pogorša.
Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu , u grlu joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.
Uzima kozlić , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se procvjetali mirisi i ljepote rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.
Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu metara drva i tone kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji , ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.
I nju je znala.Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo učinio. Podero je kao trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona postala djetinja dobrota sušta.
Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno čeljade, ma niko drugi nije znao. Niti će. Štitila ih ,ona svakolikog zla. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i česdnosti njihove. Nalik njenoj.
Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako , mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.
Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre, pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija. Stavlja cigar među usne sočne , boje i mirisa zrele trešnje. Zlatni upaljač iz džepa vadi, pripaljuje i bulji u djecu.
Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.
Gleda ih i moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se , pošto je i poslijednji anđeo uzletio , tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.
Ljuljačka se lagano i sama njiše, kao da neku iluziju iskona stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi odavno ubrani, svjetlost iskri među lišćem što treperi, kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.
Na ljuljački jedna ledena bjelina i druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.
Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu. Ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose bujne , vrane rasula i spije.
Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da klizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da je sada sigurna . da zlo više ne može dostići .
On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom, što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi pod skute sakriva i brani. Na njegovom licu suza nema, ali u lijevom oku jedna suza krvava iskri.
Gleda ih i šapuće:
Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem, pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.
Ona kao da sve zna.
Na drugoj strani organi djelotvoruju, jedan se nameračio na Mojsijevu krv i modrice.
-Drug , jel vas ko diro ili tuko.
-Jes, tuko me doksat.
-Koji doksat?
-Eno oni .- I pokazuje na vrata.
-A,tako, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.
-Nije ni štok ni okvir, doksat me tuko, eno ga vas je krvav; idi pa vidi.
Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, po PS , sve nešto mrmlja, doksat . štok, vrata. Gleda i viče:
-Trupe drotovske, ovaj doksat sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.
Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.
Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce . Čuva i ne diše; ponovo se zaljubljuje u djecu. U ovog malenog treći ili četvrti put.
Murjaci samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju. Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:
-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom uškopio.
Vidi Luca, ovi potčinjeni ko muhe bez glave, nigdje blentovije neće stići bez njene kontrole .
-Ovo dvoje na ljuljašci ostavi. Ostale spengaj i Bjelavama vodi
– Ne možemo svi stati .
-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i patrolna ostavi.
Dođe pojačanje , drotovi spengaše sve i niz džadu. Mir zavlada ledinom ,ko da se na dunjaluku ništa ne dešava . Samo dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju.
Sati prolazili.Ljuljaška se ljuljala i ljuljala , a djeca spila.
Luca ne trpće. Njen Dodo je plav bio, ali isti kao ovo smeđokos dijete. Prefinjen i lijep. Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijetešce milovala. Takva se ljepota ne rađa. Siđe s neba i među žene ljubav sije. I ode – tek tako. Naglo. Jedno puf i nema ga.
Ljepota i nevinost ovog djeteta je plaši, od prvog dana. Godinama to ne sluti na dobro. Zna ona to. Već je jednom debelo opekla takva ljepota. Nikad sebi nije došla.
Ona Malecka , možda dvije tri godine mlađa od Mališe, neku je veliku nevolju i tugu probrala.
Mislila je da je to iza nje. Ali, večeras nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza , bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.
Saznaće ona sve , makar više nikad ne bila Luce prva dama sarajevske milicije.