Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju, jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:
– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.
-Znam ništa se nije desila, mila moja.
Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. Jauk guši riječi.
Četvrti dio
On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom, jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja.
Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrak mu zbijen.
Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i kad bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla, san za nečijim uvijenim snom, dan za danom.
Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan. On je svoj bol i svoje suze prigrlio i navikao se na njih. Njegove boli i suze više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci, što su bila i što će biti ubijana.
Sebe je posmatrao onako uzgred, kao neku kolateralnu štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati Konta, kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !
More biti da bi zastidio bol grlice mile i ona bi se prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu može desiti je ubiti suzu i neplakati je. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše , a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.
Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.
– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.
Dobri je gleda u oči :
-Šta mi to tajiš grlice mila? Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?
Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli. Vrti mu se umislima. Plaši ga frkina prošlost. Boji se da će presvisnuti.
– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.
Dobri je gleda u oči :
Šta mi to tajiš grlice mila? Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?
Ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.
Nevinost na jauk , to histeriji vodi. Dobri to zna, prilazi joj, zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne vidi upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:
-Ako iko zna, ti znaš , ubiti nevino dijete ka’ da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?
Prelaze sobu; oni su jedno čini se, na verandi se na zid kuće se naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav. Kako ne bi bio; ljeto je. Noć je predivna, bagremi mirišu i cvatu , samo bulbul neki, u daljini tuguje.
Dolje u ispod, u blagorodnoj dolini rasula se žmirkajuća svjetla tisuću džamija , kao odraz maglica što žmirkaju sa neba. Dobri saginje glavu, u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.
Gore , nebo se pripremilo za njih dvoje. Ono sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se tuga nesmetano popenje do maglica i prospe velove krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih , maglice sjaje i žive.
Dobri ne želi da poremeti ovu Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da je vrijeme da prošapće:
-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.
To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bila vrišteća bol što ledi um; što snagu tijelu otima. Frka na drveni pod pada. Uvija se i grči i plače.
A onda , krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.
Grči se dijete vrišti i doziva:
-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite, molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila, dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.
Dobri se nježno spusti pored nje. Leže i čvrsto je grli, sada su njih dvoje samo ranjiva djeca , u fetalnom položaju. On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.
Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači, djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.
Dobri je samo čvršće stisne i još tiše ponavlja:
-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.
Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i grebe; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, maleni pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu bol zadaje, srce na komade sjecka.
Dobri se ne brani , samo joj šapće :
-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.
No, čini se da ona nikad prestat neće, samo vrišti i vrišti i tuče Dobrog , tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da ga bije.
-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete, što hoće da se svidi i da voli.
Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:
-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači se djetešce malo.
-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da neku ljubav hoću , snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu lomite, u duboko blato me gurate.
I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala. Stiže do čaršije, tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.
Hana ćuti , suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona sama je, koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.
Lenji jeca i u zemlju gleda, u zemlju propada.
Deba ništa ne anlajiše, pita se šta je mahnitulji, sliježe ramenima , misli blesača ludi, dobro je što nema ibrik ,garabt bi ga on fasovo i kaže Mojsiju
-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.