Jesenji pljusak
grmi
Labudice odletješe
Nikad se nije bojao
Frke
ni bola
Čovjek u toaletu
Sjedi
i ćuti
Na mjestu šolje koje nema
Miluje snove kojih nema
odletjeli sa alabudicom
Traži
Ogledalo kojeg nema
gleda u prazan otisak
ukradeno odnešeno
srećom nerazbijeno
zbog sedam godina
Odnijela ga
bez rijeći
i vraćanja
možda nikad
možda jednom
pogled osvrne
Za finiš glazure radi
U odnešenom ogledalo
njen lik se resi
Čovjek što pješke sjedi
polako sijedi
ispranim godinama
Pored kade
Koje nema
curi prošlost
Na mjestu šolje koje nema
blene u ogledalo kojeg nema
Vidi
Prelijepog dječaka tužnog lika
Ukočenog
Od samoće zamagljenog
A sanjalo se malo
Tako malo samo malo
Ljubavi se htjelo
Biva mu žao
djeteta u ogledalu
On hoće da plače
Ne želi dijete da rasplače
Želio bi da može da pomiluje
tu samoću
Neveselu
Riječ jednu da kaže
Utješnu
Blagorodnu
zna sada riječi su vehte
i one najnježnije
One nalik labuđem plesu
labudice
što usnila je
oh kako mu je žao tog djeteta
napuštenog
od samoće ukručenog
i ne prestaju suze
kockice kristala
ne liti
taj dječak koga svi napuštaju
kad ljubav budi
bi on mogao biti
lepršaju labudice
ispunjene milovanjem i snom
nepovratu
U prtinama nebeskim
ostavljaju mnoštvo sna
dobrote radi njegove
iskrenoti što bezazleno
boli i vri
a voli
Samoća sleđena
žali tog dječaka
zakletvi sklonog
Snovima nedosanjanim
Pjesmama nenapisanim
slikama nenaslikanim
jer
pjesmama
snovima samo ljubav
Jedinu on vidi
tužan nije
biće on dobro
usnule Labudice bijele