Skender Kulenović

Skender Kulenović je umro na današnji dan sada već davne 1978 g. prošlog vijeka, a da nije izgubio niti dašak na svježini i svovremenosti.

Svojataju ga , i vamo i tamo. Odriču ga se i vam'te i tam'te.

On je uvijek znao šta hoće, do pred kraj života.  Tada su mu se svi ideali srušili, ili većina . Revolucija kojoj je poklonio život ga je odavno gurala u stranu. Buđenje i vraćanje  korijenim krenulo je prekasno . I odjednom pred samu smrt , koju nije ni slutio , ostao je sam, skoro izoliran , u krugu porodice. I u toj samoći njegovo djelo kao da poručuje:

Svaki čovjek je određen svojim atavističkim sklopom, svojom prošlošću i svojim izborima.

Neobičan je i vrlo iskren taj čovjek i  pjesnik Skender Kulenović.

Kao pjesnik izvrstan. Jedan od najboljih bosanskohercegovačkih  pisaca ikada, a paralelno sa tim skoro istu slavu je uživao po širini i dubini njegove domovine Jugoslavije.

I ima nešto tužno.

Sadašnja se Bosna tako lako odriče svojih velikana  riječi, pa i njega.

Okretaanje leđa Meši Selimoviću je samo nastavak šikaniranja koja je doživo šezdesetih i sedamdesetih godina , skoro po istim osnovama. On je komunist , ćafir, srbin koji se okrenuo od islama pokušavajući da ga izvitoperi Kakfkijanskim i Dostojevskijevim psihoanalitičkim preformansama.

Okreću leđa Maku Dizdaru jer je Bosnu tražio u bogumilskoj, „krstjanskoj“ Bosni i „čafirskim“ stečćima , koji eto nisu dio baštine novokomponovanih udbinih  bošnjaka , srba i hrvata. Kao da su se stečci iznjedrili sami od sebe.

Skoro nepovratno brišu velikana književnosti Derviša Sušića.

Okreću leđa Skenderu Kulenoviću jer je pisao o bolu majke pravoslavne, a ne o bolu majke Srebreničke. Okreću mu leđa jer je kao musliman napisao o bezvremenom bolu i tragici majke kršćanke , ljepše ,  upečatljivije i iskrenije nego bilo koji pravoslavac u povijesti jugoslovenske književnosti.

Zaboravlja se da svi oni  živjeli davno prije ovog najkrvavijeg od svih ratova. Svaki je živio u svom vremenu i u svom svijetu lijepe dubokomislene književne riječi ,  sa svojim idejama i idealima i borio se sa svojom prošlošću i nijedan nije bio prorok. Ali su svi su bili svjedoci svojih vremena , uronuli u prošlost okrenuti budućnosti.

Njihovi životi i djelo su slijed   ličnih izbora, koji nikada nisu aktivno ugrožavali ni koliktivitet ni singularnost.

Jednom su fašisti / ustaše ubili majku i setru. Drugom su hrišćani  obezvrijedili i srušili višestoljetnu poriodičnu opstojnost i na kraju Trećem su ubili dva brata. Četvrti je ostao skoro neokrznut.Ovo skoro znači osiromašen , ali nekako živ i zdrav.

Neko kaže od svog bića se ne može pobjeći, a da se  ono ne rasloji. Šta se desilo sa Skenderom Kulenovićem. Mnogo je indicija, koje upućuju da je osuđujući oca zbog porodičnog kraha i nehajnog odnosa prema ženi , Skenderovoj majci, bježao  od svog identiteta.

Da li je 11 godišnji dječak mogao shvatiti da otac nije kriv što se desila opšta pljačka muslimanskog bogatstva kroz privid nazvan „ agrarna reforma ? „Da li je mogao razumjeti da je njegoov otac krenuo stramputicom iz očaja, zaleđen nemogućnošću da se skrbi za porodicu na način na koji je navikao.  

Turci su protjerani. Muslimani ostali na vjetrometini genocidne politike svih vlasti od autro-ugara do  fašista . Za njegovog oca svi su oni gladna  bagra i fukara , pljačkaši i zulumćari , .jer su mu  krali kutruno povijeni  identitet, ekonomske resuruse, prošlost… otavljajući muslimanima život bez nade.

Možda je školovanje u jezuitskoj školi dalo Kulenoviću onaj europski pristup svijetu, jer u 17 godini stvara Ocvale primule, nagovještavajući svoj poetski raskoš.

Sonet kao forma, vrlko težak ,  nezahvalan i nepopularan izbor,  Petrarka i renesansa  kao uzor, neiskustvo kao prepreka da se potpunije zaokruži skoro pastoralano  poimanje poetike i soneta. Ipak Sonet će Kulenoviću ostati najomiljeniji izraz, i postače jedan od najboljih „sonetičara“ bivše  Jugoslavije i bosanskohercegovačke književnosti.

Ocvale romule, ciklus od pet sonete:

 I .ABBA ABBACDC DCD

II.ABAB ABAB CDE EDC

III.ABBA ABBA CDE ECD

IV. ABAB ABAB  CDE CED

V.ABBA ABAB CDE EDC

Stroga forma  „petrarkinog“ (italijanskog)    soneta  je do krajnosti ispoštovana . ali raskoš mladalačke riječi , procesuirane kroz romantičarsku  elegiju , zamjetljivo definišu jezičku čistoću i izvornost koju će  Kulenovic , kasnijim pisanjem vrlo studiozno prići i postati rodonačelnik i pjesnik tradicionalne  muslimanske riječi , očišćene od svih zalutalih nećisotća.

U „ Ocvalim primulama“   pjesmik se isplakao nad svojim djetinjstvom i djetetom koje se više nikad neće vratiti i osjećaj nadolaska vremena punog tjeskobe , gorčine i usamljenosti , koji ga ,  uprkos Kulenovićevoj „veselosti“ i životnoj energiji ,zauzetosti i posvećenosti revoluciji nikada neće napustiti.

Primula , jaglac, jagorčevina cvijet koji se prvi iza zime  javlja i prvi nestaje. I  sjetno blijedožut i veselo raskošan  , kao mladost koju olako propuštamo, kao da simboliše jednostavnu raskoš Kulenovićeve riječi.

Kulenović će reči : Sonet – u toj klasičnoj formi pjevanja uvijek može biti svoj, i uvijek nov…

 Kulenovićeve poeme , iako bazirane na „tužbalicama / nariocaljkama“  djeluje razigrano, žestoko, jer ne prizmaje smrt. Smrt je naravna situacija, a život odi dalje i vraća se jači i ljepši, oplemenjen upravo za uspomene , koje smrt nikada ne može ponijeti sa sobom.

Drugi svjetski rat Skenderu Kulenoviću donosi smrt oba brata, koja su zbog svojih ljevičarskih ideja ubijena od strane okupatora.

Poslije slijede isto tako „nepopularne“  poeme nastale tokom II svjetskog rata  , da bi bi se na kraju životnog opet vratio sonetu..

Stojanka majka Knežopoljka

Jezički bio je vrlo dosljedan , strog i najveći  čistunac od svih savremenika.

Odmjeereno bdije  i na svakoj izgovorenoj riječi i apostrofu.  

Započeo Sonetom , a sveukupno djelo okončao jedinim romanom Ponornicom. Paralele su moguće , ako se uključe poveznice, u međustvaralaštvu. Stojanka majka Knežopoljka je najčitanije i najpopularnije Kulenovićevo djelo, Dok se bauk nacionalizma nije proširio prostorima bivše Jugoslavije i BiH.

Zapravo Kulenovićev pad u očima čitateljstva i estamblišenta srpske provinijencije godinu dana pred Kulenovićevu  smrt izdavanjem romana Ponornica.

Sonet će u stvaralačkom smislu pratiti Kulenovića čitav život. Stojankja majka Knežopoljka je njegova posthumna  zla kob. Vinula ga je u komunističke, partizanske visine i bila obavezno mjerilo patriotske lirike. Sunovratila ga u ambis zahvaljujući dežurnim kerberima naciona kojem je pripadao.

Sojanka majka Knežopoljka je stvorena u jeku fašističkih  i  jasenovačkih klanja Kozare i potkozarja, Skender Kulenović je samo časni čovjek, gospodin i po rođenju i po odgoju , poeta po vokaciji  ,  koji svojom rječju ustaje protiv fašizma , iako na prvi izgled dolazi u sukob sasvojom porodičnim naslijeđem.

Shvata da se poezijom mora boriti   protiv univerzalnog zla ,koje se nanosi jednom/bilo kom narodu 

Da su  imena Stojanke,Srđana,Brđama,Mlađena  imala muslimanske značajke i dekor prebačen na Drinu bio bi najveći muslimaski pjesnik,ali zamjerio bi se revoluciji i Goli Otok mu ne bi ginuo, jer su podrinjski pokolji bili komunistički tabui.

A onda u vremenu prije Ponornice, valjda u vrijeme smrti majke (nemoguće doprijeti do podataka) javiše se dvije nježne tvorevine posvećene majci:

Poema „Na pravi put sam  ti, majko, izaš´o i sonet „Nad mrtvom majkom svojom“ vraćaju ga begovskim/muslimanskim korjenima.

„Na pravi put sam  ti, majko, izaš´o“ je trebala da bude druga strana , protuteža  poeme Stojnake majke Knežopoljke, ali nikad nije dostigla prijemčivost ratne poeme.

Tematika Kulenovićeve poeme o Majci  nije  podobna, ni za socijalistički režim , ali ni za potonji muslimansko ksenofobni milje.

Mnogo je tu pominjanje Alaha , begluka, propasti i otimačine od muslimana, ,a sa druge strane, djevica ko biser čisti ,žena , majka,muslimanka nikad muža u oči ne pogleda. Jer taki je običaj. Išćekujući zorom pijanog muža, zarad djece majka krhka i umorna sve jade izdevera.

Njegovoj sestri Ćamki , (jedini živi rod ) se nije svidio prikaz lika njihovog oca u poemi. Kulenović je to poštovao i tek mnogo kasnije ,  po njegovoj smrti je objavljena.I umjesto da čovjeka , poetu, koji sve stvari pokušava postaviti na svoje mjesto , maestralnim , orginalnim i neponovljivim bosanskim jezikom , uvrste u največe bosanske pisce, guraju ga u stranu, u zapećak.

Roman “Ponornica” pripada književnoj epohi modernizma i kao da je uzročno posljedični nastavak poeme  „Na pravi put sam  ti, majko, izaš´o. Zapravo može se sasvim slobodno reći da je poema  dala osnovni motivcijski okvir romanu.

 Roman govori o nasilnom  rušenju begovskog poretka,o otimačini – agrarnoj reformi , o slomu muslimanske patrijarhalne kulture i zajednice. To je naizgled porodična , autobiografka hronika.

Ali i  tragična sudbina stotina hiljada muslimanskih porodica poslije odlaska Turaka sa Jugoslovenskih prostora. Sudbina koje uveliko korespondiraju  sa pojmom opštesvjetski genocid nad muslimanima.

Muhamed, glavni lik  i sveznajući pripovjedač , kroz sjećanja prebire i secira  moralnu sadržinu događaja iz mladosti i etičku dimenziju tadašnjih prilika i odluka   Istovremeno, u romanu teče etičko preispitivanje vlastitih postupka i analitički pregled sadržaja historije i kulture.

Nažalost roman izgleda malo nepotpun, što je  za očekivati, jer je zamišljen  kao prvi dio autobiografske tetralogiju.

Možda bi za kraj trebalo reći nešto o njegovom jeziku.

Kao osnovnu značajku je njegovo insistiranje na čistom narodnom , prvnstveno bosanskom – muslimanskom jeziku.

Čak i u Stojanki  majci Knežopoljki nema srpskog jezika, osim kada se pojačava naricateljski ton poeme.U univerzalnoj poruci kojom se , na kraju , ipak bira život kao jedinu mogućnost, poema postaje himna života, pobjede i slobode,u kojoj se osjeti vjerkovni san i dah    Bosne :

“Jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,

I vršući krvlju liptala,

Pa na koncu svoju samrt ovrhla:

Ko krv danas, sutra med proliptati,

Med i mlijeko djeci našoj do grla –

Zemlja će nam u sunce prociktati!”

Uronio se  u lik Stojnake, pravoslavne majke, ali još više u lik svoje majke koja postaje paradigma muslimanske majke i nešto najljepše u muslimanskoj poeziji .Mnijemo da ova poema nikad neće biti prevaziđena. Toliko je ljepote,nježnosti , blagosti, nježne majčine duše unešeno  u riječi , u kojima se kao sasvim prirodno i  obavezno javlja Milost Allaha.Jer majčina je ljubav nešto iskonsko , od neba darovano , beskonačno i bezgranično,a tako blisko i jednostavno.

Danilo Kiš svoj esej o Kulenoviću počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika… Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika… Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”

Radomir Kontantinović će u Filozofiji palanke značajno mjesto posvetiti Skenderu Kulenoviću , ne skrivajući divljenje o „izuzetnom jezičkom čulu“ čije je  „znanje jezika na granici bića i ne bića,na kojoj kao da se,  pod prijetnjom uništenja, između ‘stvari’, egzistencije i riječi gubi razlika, tako da na mahove tu biti znači govoriti …

Alija Isaković je svoj  kanon  BISERJE; Izbor iz muslimanske knjizevnosti, zasnovao upravo na Kulenovićevom jeziku. Štaviše, može se reći da je Kulenović uz Maka Dizdara i Mešu Selimovića sebi obezbjedio centralno na kojima će bazirati    Isakovićevi kanonski kriteriji.

Kulenović će isticati: „Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“, rekao je sam Kulenović o svom pjesničkom stvaralaštvu. U „Ocvalim primulama“ to je žal za sretnim djetinjstvom u Bosanskom Petrovcu prije Prvog rata, u ratnim poemama to je krik boli, a u poznim sonetima to je misao zrelog pjesnika koji vidi iza „bezzidnog zida“.

Zato je , sjećajući se  majčine ljubavi , taj bezvremeni  damar umio prenijeti i u lik Stojanke , majke Knežopoljke.

Ono što najviše smeta u prihavatanju i ocjenjivanju Kulenovićeve poezije i djela je isticanje Kozaračke majke u prvi plan, koji čini ogromnu sjenu nad ostalim njegovim opusom, iako to i nije njegovo najbolje djelo.

Enes Duraković,  drugi „ najznačajniji „ antologičar i grobar  muslimanske književnosti, uzima Kulenovića, posebno njegove sonete, za  estetski središnju ulogu u pristupu muslimanskoj književnosti svoje kanonzacije. Ali vrlo nepristojno , nehumano, neknjiževnoi nekritički sakati Kulenovićevu poemu Na pravi put sam ti, majko, izišo na dva dijela . Ptvi dio koji odgovara  njegovom  mentoru Aliji Izetbegoviću uvrštava u neku svoju  antologiju muslimanskog književnog stvaralaštva.  Drugi dio radikalno briše kao da ne postoji , jer, zaboga ,po njegovoj kvaziinterpretaciji  poenta poeme date u tom dijelu nije dovoljno poetski jaka i uspjela. A taj dio zapravo govori o tom pravom  putu na koji je pjesnik izašao. A taj put je našao sa svojim partizanskim drugom pravoslavcem Jovanom. A to je opasnost koju krije komunizam. Nema naciona i nacionalizma kao prepreke ka prevednom životu. Uh , kako je ta misao žestoko protiv udruženih nacionalističkih fašista BiH.

Njegiov diskurs slijede i ostali sitnošićarđijski  piuni i uvlakači ,tako da će te poemu Na pravi put sam ti, majko, izišo ,vrlo rijetko naći objavljenu  u integralnom tekstu.

„Poslijeratne antologije bošnjačke književnosti štampaju ovu poemu tačno tako: bez kraja, bez nade, bez kmetova, bez partizana, bez nevjeste koja je dovedena ‘iz šume’. Jedan dio naše historije i vjerovanja u humanost ovim je bespotrebno i divljački povrijeđen.” ( Šejla Šehabović )

.

.

  .

 

.

 

 

  .