Bleki – Ženi Čarobnoj

Bijela dama

Mjesečava Bajka

 

Čarolija u suton

Čarolija

Krajolik snova

Vjernost MBS

Čarolija MBS noći

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

Sunčica

Bleki

**

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

Bože milostivi

dijete je

čuvaj je od zla.

Proliće dolazi

Još jedna slika iz opusa čudesne Yosemin V. :

Proliće dolazi

Fascinira njena filigranska  poetičnost, kompozicija ,tematska povezanost , odabir i sklad boja i dubokomislena izražajnost.

Proliće dolazi!

Čudna mi čuda, rekli bi neuki.

Proljeće ko proljeće ,vrne se svake godine,nekad bolje nekad gore..

U mislima posmatraća se javlja negodovanje.

Gdje je sunce i veseli žubor  potočića i drveće ,gdje su visibabe,tratinčice,jagorčevina ,kukurjek,

Napose ljubičice ,idilična svježina i raskoš nježnog proljećnog  dana?

No , da vidimo šta nam to poručuje umjetnica,šta nam to govori njena slika?

Proljeće je rađanje novog doba, novog vremena, novog poglavlja u životu.

Renesansa kao naziv procesa dobro zvuči, zar ne?

Da bi nešto došlo, da bu se nešto rodilo,

nešto treba i da ode, nestane, privremeno ili trajno,nije bitno.

Iza svakog rastanka dolazi nešto novo.

Da li i ljepše i svrshishodnije,pitanje je koje muči umjetnicu?!

Tamni , srednjevjekovni ,elegični tonovi sa natruhama optimističnih,nešto svjetlijih  nijanski ukazuju da se u prirodi nešto veliko dešava. 

Interesantno je da su  „veselije“ boje/nijanse zapravo ostaci zime  koja se još uvijek ne predaje.

Teško olovno nebo , ovojeno žutim sivilom koje prijeti i nejasnim obrisima koji podsjećaju na ptice u razigranom letu ,koje najavljuju novi, vlo lako  moguće ljepši  sunčani dan,(?),.

Možda su to  obrisi drveća ili hridina neke daleke planine ,koji se probjaju iz magličastog  i pomalo  sumornog proljećnog dana,tvoreći osnov kompozicije iz koje umjetnica crpi svoju poetičnost  i višeslojnost izraza , misli i poruke.

Ogoljeno skoro obamrlo drveće (osim prvog najdonjeg) koji zrači svježonom i krhkošću)) ,poredano u nizu od dna ka vrhu, kao starci na kraju puta,što pomno ,skoro sleđeno osluškuju svoju kob.

Izrovani teški blatnjavi put  se strmo spušta od vrha krajolika ka dnu .nećega(sunovratu,mirnoj dolini,toploj oazi…ili jednostavno tek uzoranoj njivi i toplom ognjištu),

Ili se mukotrpno penje ka izuzetno zahtjevnom vrhu planine,tko da zna?

I

U neposrednoj blizini  bjeličasto prljave oaze snijega na prijeteći  tamnoj ledini,govore da  zima vjerovatno gubi dah.,ali se u višim predjelima grčevito drži i prijeti ,ne dozvoljavajući drveću da  se otrgne i progleda..

Da li dijagonalno kretanje oblika i svjetlosti dozvoljava  da figure i prostor u perspektivi samo naslutimo ,ali ne i da ih vidimo u njihovoj tjelesnoj prisutnosti..

Da li je odabir širokog spektra kontrasta po  dijagonali ,dubini ,širini,prvenstveno svjetlosnom ali i koloritnim krugomsamo uvod u pitanje koju umjetnicu uvijek , na svakoj slici muči:

Gdje smo,šta smo,kamo smo…zašto smo?

Da li je temu „Proliće dolazi „uokvirila renesansnim ( * renesansa : ponovo rađanje) načinom slikanja i upotrebom boja,baziranih na vlastitim pokusima na kombinovanju tehnika ( pigmenti,akril, tempere sa dodatkom jaja i ulja)?

Kod Yossemin nema slučajnosti!

Naizgled ,ona je slikar materijalnog svijeta,ali je njen um zarobljen u onostrano,apstraktno , okovan nitima  koje nas vezuju sa iskonom,duboko zapretenim u nama i koje samo pojedinci/ke , vrsni umjetnici/ce mogu da izraze i svojim slikamai da svoje impresije  prenesu na danje svjetlo.

I taman pomislimo da smo sliku,bar djelimično osvjetlili, zaprepasti nas detalj  koji slučajno zapazismo.

Iskustvo sa Yossaminim slikama nas je naučilo da u skladu, razigranosti ili nezainteresovanosti poteza kistom sakrije  neke odrednice slike koje je bitno determinišu..

U gornjem desnom uglu vješto zaklonjen poslijednjim stablom  izroni Križ nalik onom Golgotnom.

Jasan,velik,jednostavan.Skoro golgotski.

I onda iskrsnuše pet križa kao graničnici između dva poslijednja stabla.Pet križeva, pet prethodnih stabala nas vraćaju na početak slike,gdje u lijevom srednjem dijelu , neprimjetno persistira lik žene koja u naručju drži dvoje djece .Do nje je prvo stablo,orošeno prvim proljetnim naznakama pupanje lišća.,naslonjeno na sjenovito /u pointilističkom maniru jedva osjenčeno stablo iza sebe,blago nagnutio na desnu stranu.

I slika  dobi krajnji  smisao.

Yossemin pored njene izuzetne i raznovrsne nadarenosti i umjeća ,,između ostalog , uveliko determiniše njena iskrena vjera u Boga.

Izuzetno poznavanje i nepokolebljiva privrženost religiji kojoj pripada..

Slika je priča o ljudskom životu,njenom, vašem,svačijem.Rađanju,životu, smrti.

Drveće je vrijeme,postojanost,  niz decenije koje čovjek skuplja..

Uzleti padovi,ljubavi , rastanci, smrti, su dio našeg križa koji mukotrpno prtimo teškim stazama života.

Svaki novi dolazak prolića nosi lično  uskrsenje i nadu da i pored svega ne treba gubiti nadu i vjeru.

Kroz čitav život, od prvog dana i plača   (sinonim – jedino prolistalo krhko zelenskasto stablo),do konačnice 

:

– Križ na kraju tegobne uzbrdice, odnosno procesije zvane život,vodi nas , prati i čuva Njegova ljubav.

Kako drugačije objasniti zadnje stablo.Donji dio trupa stabla izuzetno podsjeća na ženski lik sa početka procesije stabala.A tada se samom kraju desne strane iskri novi bjeličasti ženski lik okrenut prema ženi do sebe.Kao da ne želi nestati iz slike i svom snagom se vraća u nju.Možda kao tiha , sveprisutna izvanvremenska potpora ženi naprelomnom dijelu životnoog puta?

Tko da zna!





S

Desanka Maksimović – Ne boj se mila,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina

Valjeva, 16.maja / svibnja 1898. – Beograd. 11. februara /veljače 1993.

„Da mi je sada šesnaest godina,činila bih sve opet onako kako sam činila kada sam bila gimnazijalka u Valjevu.Dugo sam hodala po šumi i to pred veče,kad je u njoj sasvim tiho. Iako sam društvena,samoća mi je i danas draža od razgovora sa ljudima.Volela bih opet onako, kao kad sam pisala pjesmu Strepnja.Opet bi mi bilo draže čekanje ljubavi nego njeno ispunjenje.Opet bih čitala u isto vreme tako oprečne priče kao što su,recimo,Tolstoj i Ipolit Ten.Opet bih se zanosila crtanjem i matematikom,opet bi mi bile bliže stvarne nauke od onih koje su u mojoj mladosti bile gotovo kao priča.Opet bih voljela iste pesnike ili bolje reći gotovo sve pesnike: u svakom od njih bih zacela našla malo sebe i opet bih u časopisu  posle pesme pročitala kritike,a onda tek ostalu prozu.Opet bih više videla i ono što je prošlo i ono što će biti od onoga što se u danom času zbiva.Opet bih sanjala (oprostite ovo nije prekor kome i aluzija) o bratstvu Južnih Slavena!“

Desanka je bila od onih krhkih bića, kojima Svjetlost još u detinjstvu udahne Ljubav i Milost .To je dar koji se nikad ne prekida.

Bila je udata,ali njena životna družica bila je poezija.Njene pjesme, njena dječica.Ona se uronila u poeziju i bila poezija.Od mladalačkih dana do smrti je osluškivala i bilježila govor svoga srca.Koliko srce ,toliko ljepote u pjesmama.

Srce djevojčice i starice ne kuca isto,reći će neuki.

Desankina poezija govori  da godine nisu bitne,da sva vremena iste snove nose.Ponekad se osjeti  mala razlika,da srce malo sporuije kuca,jer umorno je.Trebalo je ljudima odaslati toliko  iskrica i snova o ljubavi , a vremena za to ljudi nemaju.

„Prva ozbiljna „ Desankina pesma bila je o zalasku sunca:

Sunce odlazi,a sve,i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići,ostani…

Vrlo brzo će doći  Strepnje i Ja sam lovac srca svoga rodenog.

I tada će se roditi naša mila pjesnikinja , uvijek djevojčica,koja će nježno,poput grlice lepršati ovim dunjalukom sijući ono što je čovjeku urođeno od iskona.

Dijete nam poručuje;bez Svjetlosti nema života   i moli zapitajte se šta učiniti da Svjetlost   uvijek bude tu i da se ne zaprlja.

Imala 14 samo godina kada je počela i nikad više nije prestajala pjevati o Svjetlosti.Jer Svjetlost je neizmjerna Milost i savršena Ljubav.

Naše su riječi šture i neubjedljive.Zato ćemo pustiti poetesi da sama o svojim srcem  snije i za nas pjeva.

Obratiće se Zapadu i reći:

Vi, doista, imate

nekoliko miliona Hristovih kipova,

na svakog čoveka po jednoga,

imaju ga drumovi i polja, apsane i škole;

a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,

u sebi ga nose. ( Balkanac)

 

Svjetlost to je san i ljubav u srcu svakog djeteta i djevojčice:

 

Dopusti, majko, da zoru

dočekam u vrtu s njim.

On peva: da zajedno ćemo

do zvezda se peti;

Da, ako mene ne dadne mu Bog,

mora umreti. (Djevojačka molba)

 

Svjetlost je u ljepoti i ljubavi prirode:

 

Zavole zumbul lepi

juče, kad zora svanu

i sunce poljubi cveće, šume i poljanu

i na njoj rosnu travu,

ljubičicu plavu

zavole zumbul lepi. ( Jedna smrt)

 

Bila je optimist i kada ,  u smrti  , Svjetlost traži i ljubavi poručuje:

Ako prva odem, javiću ti

javiću ti šta biva kad se brat i sestra

i mati i prijatelj polako raziđu

i pljusak se kroz rastresitu humku sruči,

i treba li se bojati pauka savesti

i šta on među crvima i stonogama znači. ( A i tebe molim)

 

I smrt je samo puta ka  Svjetlosti:

 

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,

preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,

ne gledajući u dno pod sobom crno.

Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti. ( Ne boj se)

 

Mila tebi će uvijek biti samo šesnaest godina jer ti si mladost zamolila:

 

Ali ja te neću nikad pustiti.

Oko srca svoga postaviću stražu

jedne ljubavi što mene voleće;

U vrtu svome zasadiću proleće;

sve mirise slatke zarobiću

što bregom nihaju leti;

 

Mladost ti je u srce urezala Strepnju:

Strepnja

 

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka

da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

 

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanje i stra’.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

 

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.

 

A Svjetlost je vidjela sve tvoje ode o njoj,Milosti i Ljubavi… i pamti:

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

 

I zato  ne boj se mila i vjeruj nam,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina:

Dođi da ti vidim lice,

ispod belih grana da stojimo,

da po livadama travu milujemo,

da vrbe lomimo,

da se smejemo, da se smejemo,

da zvezde brojimo,

da ćutimo nemo. (Šesnaest godina)

 

Ne boj se mila tvoja Svjetlost je sada sa tobom i zato:

 

Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,

iščezli kao osmeh tih

meñu zvezdane svetove.

Pomisli, Bože, na njih

u čas kad prosipaš cvetove

povrh kutova svih. (Pomiluj Bože)