Vislava Šimborska – Pod istom zvezdom

 

 

 

Oprosti, slučaju, što te nazivam sudbinom.

Oprosti, sudbino, ako se možda varam.

Nek’ se ne ljuti sreća što je za sebe prisvajam.

Nek’ mi ne zamere mrtvi što jedva svetlucaju u mom sećanju.

Oprosti, vreme, za sijaset nezapaženog sveta u trenutku.

Oprosti, stara ljubavi, što novu smatram prvom.

Oprostite mi, daleki ratovi, što cveće nosim kući.

Oprostite, otvorene rane, što se bodem po prstu.

Oprostite, očajnici, za ploču sa manuetom.

Oprosti, narode na stanici, za moj san do pet ujutru.

Praštaj mi uvredu, nado, što se ponekad nasmejem.

Praštajte, pustinje, što s kašičicom vode ne potrčah,

I ti jastrebe, već godinama isti, u istom kavezu,

Nepomičan, zagledan uvek u istu tačku,

Praštaj, pa čak i da si punjena ptica.

Oprosti, posečeno drvo, za četiri noge od stola.

Oprosti, veliko pitanje, za male odgovore.

Istino, ne obraćaj na mene preveliku pažnju.

Veličino, ukaži mi velikodušnost.

Otrpi, tajno postojanja, što čupam niti iz tvog lamenta.

Ne osuđuj me, dušo, što te retko imam.

Izvinjavam se svemu što ne mogu biti svuda.

Izvinjavam se svima što ne mogu biti svaki i svaka.

Znam da me ništa opravdati neće dokle god živim

Jer samoj sebi stojim na putu.

Ne uzmi mi za zlo, besedo, što pozajmljujem patetične reči

A onda ulažem napor da ih učinim, tobože, lakim.

 

 

Mahatma Gandi – Iskren duh

Pomozi mi da jacem kazem istinu u brk,
i da ne slazem nejaceg da bi zasluzio aplauz.

Poduci me da volim ljude kao sto volim sebe,
i da mjerim sebe kao sto mjerim druge.

Ne dozvoli da postanem gord ako uspijem,
niti razocaran ako ne uspijem,
nego me uvijek podsjeti da je neuspjeh iskustvo koje prethodi uspjehu.

Poduci me da je tolerancija najaci stepen snage,
i da je osvetnicka zelja prava manifestacija slabosti.

Ako ljudima nazao ucinim daj mi snage da se izvinim.
a kada ljudi meni nazao ucine, podari mi snage oprosta.

Ako mi memorija oslabi, ucini da zaboravim ljudska zla meni nanesena,
i da ne zaboravim njihova dobra meni ucinjena.

Ako te zaboravim Boze, ne zaboravi ti mene.


Vesna Višnjevac – Slavni ljudi

 

Pitaš me, zašto je to tako?

al’ zar se nisi već navikao na svijet

na njegove uobičajene kretnje?

 

Postavljaju se k'o da su bogom dani

uznose se, paunovim perima se krase

Imaju oni darove razne

 

interesantna djela, tu je kolekcija cijela

i namješten osmijeh za ugledno društvo

a kad ih vidiš iz prve ruke, s njima živiš

 

njihova težina teška postaje tvoja

kroz neke staze izgubiše nešto svoje

na putu im se razbi čaša blistavog duha

 

Sjećam se, sjećam druže

njega iz prošlih dana

usna vedra, bez težine pogled i

duša prema svijetu razbaškana

od smijeha i ludovanja tresla se kuća

To bjehu pravi dani

sad su kroz maglu zavejani

 

I ne znam, šta se sad čudiš?

valjda sve ima svoju cijenu

Ti ne bi tako, kažeš

ne bi da se mijenjaš

Znam, ne želim ni ja

bolje je što smo neprilagođeni

ti i ja usred svijeta










												

Ne budite slijepi, gluhi i nijemi / Igrokaz na dan 24. Maj/Svibanj

Danas je Srijeda  24. Maj/Svibanj  2023. godine.

Kažu da je ovo 144. dan ove tekuće godine. Restlovanje je onda lako, ali ćemo vam pomoći, ostalo je još okrugli 221 dan do isteka tekuće.

Tako poete razmišljaju . Tekuća godina. Tekuće godine . Ko  biva dani teku . Vakti teku .  Kao rijeke ili druge vode. Kao svi kružni tokovi u univerzumu. Sve ima svoj početak i svoj kraj. I onda ponovo. Panta rei.

Bog Mudriosti i Milosti stvori  univerzum na principu Pepetum mobile. A insan nikako  da to shvati i primi se prave vjere.

Jedina izvjesnost i datost u u Univerzumu i svim svjetovima je Jedini Bog i njegovo stvaranje.

Što bi poete rekle:

Hvala Bogu Gospodaru svijetova.

U prevodu:

Ne budite slijepi, gluhi i nijemi.Na priliku i nepriliku , garant vam je bolje.

Aleksandar Puškin – Dok šumnim ulicama šetam









Dok šumnim ulicama šetam,

il’ ulazim u prepun hram,

nerasudne mladiće sretam,

ja samo jednu miso znam.





Ja kažem: godine će stići,

i svi, koliko ima nas,

pod večne ćemo svode sići

i već je nekom blizu čas.





Kad vidim hrast nasred poljane,

ja mislim: starina će ova

preživeti i moje dane,

ko dane mojih pradedova.





Detence pomilujem često

i reknem “zbogom” u taj mah:

Ja tebi dajem svoje mesto,

ti bićeš cvet, ja biću prah.





I svaki dan, i svaki minut

ja pratim kao kobnu nit,

sve čekam da l’ će slutnja sinut

o času gde je kraj moj skrit.





I gde će doći smrt po mene?

Silvije strahimir Kranjčević -U želji ljubavi









O, dođi negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
I ljubav vabi milostivnu.

O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l’ kreće otkud plašna k njemu.

Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.

O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav’ mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!

I sakrit ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.

O dođi negdje iznenada,
Raširi švrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strašna sklada,
U velepjesni materije…

Bajron – DA, MI NEĆEMO LUTATI VIŠE

 

 

Da, mi nećemo lutati više

u kasnoj noći ti i ja,

i zalud srce ljubavlju diše

i mesečina još uvek sja.

 

Jer duša kreće već iz grudi

uz mač što hrli sad u boj;

za predahom mi srce žudi,

i ljubav traži kraj već svoj.

 

I zalud noć sva voljenjem diše

i zalud njoj će uskoro kraj,

nas dvoje neće lutati više

uz mesečine blistav sjaj.