Category Archives: Magazin

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe

O dragi osjecaju, dodji jos bezbroj puta,
vrati se i zanesi me,
jer se budi uspomena na jedno tijelo
dok drevna ceznja struji u mojoj krvi,
jer se usne i pút moja sjecaju,
dok ruke jos uvijek kao da ljepotu dodiruju.

O vrati se bezbroj puta te po noć i zanesi me,
kad se usne i pút moja sjećaju . . .

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.
Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

– Koliko dugo mogu biti?

Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?

Koliko dugo mogu biti?

Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?

Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrcu moja ledja, neminovno.

Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?

– Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu lijeciti njegov bol? I koliko jos moje rijeci
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?

Strasna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i seta svijetom.

Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen
I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi
I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna,
Skladno disanje

Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom
Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori
I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.

Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti
Nit’ od sumornog tropskog sunca uvenuti
Cvijeće u cvijetnjaku koji je naš i samo naš

Al’ posveta je ova da je drugi čita:
I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.

Da budeš čovek, krv toplu da imaš,
da misliš glavom i da rukama radiš,
pa opet da budeš mrtvac.
Kroz ceo svoj život – i noću i danju,
da mučiš se i radiš
i da budeš gladan, da stradaš.

Radnik si – patnik:
da ništa nemaš i za sve da stradaš,
a ti i braća tvoja da stvarate sve!
Palate zidaš,
a živiš u kolibi,
od zipke do groba,
da budeš rob.
Od vaše muke
da žive drugi!

O brate! Pljuni na život taj!
Sa braćom svojom, a mukom vašom,
srušite ovaj svet
i stvorite novi –
bratski!

Odletjela si, pobjegla
kao golubica
i nestala si, tamo, prema istoku.
No ostala su mjesta koja te vidješe
i časovi naših susreta.
Pusti časovi,
mjesta, koja su za mene postala groblje
na kojem stražarim.

Zlaćani oblačić noćivaše
na grudima hridi-velikana;
na put pođe još za jutra rana,
po plaveti veselo igraše.

Vlažan trag tek osta u mrštini
starog kama. On osamljen stao,
dubokim se mislima predao,
i tihano plače u pustinji.

Canticum Canticorum ( bibl. Pjesma nad pjesmama=

Ja ne znam što si, sjena ili žena,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si , oblak ili duga,
Ja ne znam što si, žena ili sjena.

U tvome oku , oku svetih muza,
Sve strepi bezdan dubok kao grijeh,
Sve drhti voćka crvena ko smijeh,
U tvome oku blista vječna suza.

Na raspućima – ko Ezekijela
Prokletstvo žene što se nudi – stojiš,
U zagrljaju tuđemu se znojiš,
Ko psalam crna, kao ljiljan bijela.

O,što si reci! Đavo ili dijete?
Što? Zagonetka ili odgonetka?
Početak ti si mojega svršetka –
Ko pčele misli oko tebe lete.

Za zlatom samo tvoje srce teži,
Ti – vražja kćeri skrletnog Sarona,
Ljepota tvoja vrijedi miliona,
A starac k tebi ko k Suzani bježi.

Svježinu imaš, grki miris mora,
Pod njedrom sfinge tajiš gnijezdo zmije,
Ko herub tvoja putenost se smije,
Kad srž mi ločeš vampirski ko mora.

Kad gledam te nezasitnosti strasti,
Taj goli smijeh što kao handžar draži,
Taj hram što laž je digla podloj laži,
Taj sram što dublje ne zna više pasti.

Za štapom, bičem posižem ko jadnik,
U žudnji da ti blato svile svučem,
Pa da te mučim, pregazim, istučem,
Ko kukavicu svoju pijan radnik.

No snaga klone kad me kao pseto
U bestidnosti svoga traga vodaš,
I kad po srcu, srcu mome hodaš,
I još se smiješ, gledajući sve to!

Prokletstvo ti si mojih blagoslova,
Ti blagoslov si mojih svih prokletstva,
Ti posveta i cilj si svakog sredstva
I ludi smiso moga ludog slova.

Već dadoh tebi zdravlje i imetak,
Ja sve ti dadoh : savjest koja stenje,
Sa kesom dadoh dušu i poštenje,
Pa kad te grlim , crn mi sviće petak.

Ti ništa više ne možeš uzeti,
razorila si mene poput rata,
Ukaljala si me u stidu zlata,
A sad mi, Kirko , ne daš ni umrijeti.

Anatem na te, prokleta mi bila!
Kad vidjeh nebo, vidio sam pako,
Zbog tebe, žensko, prvi put sam plako,
prokletstvo na te, tako si mi mila.

I opet dođoh da me kao pseto
Na paučini strasne čipke vodaš,
Da gaziš moje, svoje srce prodaš,
I zabavljaš se , gledajući sve to.

Ja ne znam što si, žena il hijena,
Ja ne znam što si , oblak ili duga,
Ja ne znam što si, radost ili tuga,
Ja ne znam što si, sjena il sirena.