Boga mu miloga sto mi se danas piše
Jedna mala poema
Gle evo je sada mi se upravo javlja
Mala malena majusna
Dođider amo da te nanižem
Na tananoj niti svih mojih drugih pjesama
Dodji ovamo da te utisnem
U nisku moga cjelokupnog djela
Dođider ovamo da te usrmim
Da te urimujem
Da te uritmujem
Da te upegazim
Da te ulirim
Da te ustihujem
I da te uprozim
No ona mi – zivotinja –
Klisnu…
pB
Po danima do smo došli ispod stoje . Po pameti smo daleko , veoma daleko ispod stojanke.
Znači , ako nas brojanje na prste ne vara, do kraja godine je ostalo 94 dana. A to je , jopet, kako nam se čini , sve bliže nuli. A tada zna se. Slavlje.
Nekima je do slavlja, nekima i nije.
A opet, mi indiferetni. Ne žalimo, niti se previše radujemo.
Ne žalimo ; jer je bila , kao i svaka druga prelijepa godina.( Nadamo se da će uz Božiju pomoć biti dosljedna do kraja.)
Ne radujemo se, jer smo za jedan listić kalendara bliži rahatluku.
Ovo je kao kontradiktorno.
A nije.
Jer i ovdje , na ovom dunjaluku je lijepo.
A gore gdje rahatlukom u čudesnim đardinima vječno teku rijeke ?
Pa imamo vakta za gore. A i malo nas strah.
Da li je naše činjenje ili nečinjenje jača strana kantara.
Čak i ako imamo težine ili lakoće , imamo kad greti gore. Tamo će se provesti ostatak bivstvovanja. A to je jako mnogo vremena.
Nezamislivo mnogo vremena..
Mi danas nešto fataljististički raspoloženi. Dobro je to.
Ako dobijemo nogu sa ovog posla, možemo se zaposliti u komunalnom preduzeću da fatamo ljistove.
A možda ufatimo i ono što želimo. Onda ne bi bili fataljisti. Onda bi bili…
Mašta ga mi znamo?
Možda baštovani u đadinu? Rabotali bi oko cvijeća . Okopavali , rintali, kopali , sadili , nasađuvali , kalemili , usađivali , zalijevali , mirisali , oblikovali ,mazili , brali …Veoma takarli posao . Ali ća se mere. Tako nam grah pao. A od graha se ne more pobjeći.
Grah je kao sudba ! Đah ga ima , đah ga nema.
Taki smo van mi . Takarli insani.
Svestrani. A opet jednostrani.
Ne m're proći ni jedna nabrajalica, a da ne pomenemo nju.
Neprikosnovenu.
Ženu. Ljepotu radi nas blećaka išćeranu iz Raja.
Ah ta ljepota, milosti i radosti puna.
Vala nek ima i tuge, nemamo ništa protiv. Ali nek dođe poslije.
Sada neuki pitaju poslije čega.
E , vala im ne rekosmo.
Ako nisu do sad’ skontali , mi ih nemamo namjeru prosvijetliti. Nismo levati.
Čujte, molim vas. Grlice i amebe skontali u čemu je štos , a oni bi da pitaju.
Nemaju vremena skontati od prepisivanja i vulgarizama, što pozitivno utiču na sociopatske karakteristike ličnosti sa kompleksom manjkave vrijednosti. A to j'opet korespondira sa plitkoćom uma.
No , to je dobro. Sve je u parovima. Ne mogu svi ljudi biti pristojni, vaspitani i kulturni. Za to treba vremena i stila. I prvenstveno odgoja i dobrote. Naše riječi su ogledalo naše duše. Tuđe riječi su ogledalo tuđeg uma i plićaka.
Nemojte se ljutiti . Ništa lično. Nismo mi krivi što imamo ta neka iščašena dinosaurska razmišljanja o kulturi ,etici , estetici , umjetnosti , vaspitanju …
Nas su tako od malih nogu učili. Isprali nam mozak ljepotom , dobrotom i pristojnošću.
Da bi nas ubjedili natakarili nam dokaze:
Kuran 4.Poglavlje En – Nisa , Ajet 148.
Bog ne voli da se glasno govore ružne riječi. (Tako govore samo) oni kojima je počinjeno nasilje. Bog sve čuje zna .
Stari zavjet – Poslovice 10.31
Mudrost nose usta pravednika, al’ će pogan jezik se presjeći.
Novi zavjet Jevanđelje po Luki
17.1.Reče Isus učenicima svojim: Nije moguće da ne dođe do sablazni, ali teško onome s koga dolazi, 2. bolje bi mu bilo da mu se vodenički kamen objesi o vrat, i da ga bace u more , nego da sablazni jednog od ovih malih . 3 Čuvajte se !
I sada se dunjaluk ibreti kada na taj način razmišljamo i progovorimo. Još nam debelo zamjeraju. A ne bi trebali.
Svako ima pravo na vlastito mišljenje, svako ima pravo na slobodu, pa čak i slobodu kretanja. I normalno, neprikosnoveno pravo proisteklo iz slobode kretanja. Pravo da budu kreteni.
Ništa osebujno. Samo jedna mala mahalska digresija o birvaktile vremenima. Ima ih još , a i težih. Kultivisanja. Ali nikako ružnih. Sve je uporište našlo u Svetim riječima.
Poučnim, sa humanim porukama i poukama.
I bez zamjerki. Pa , da li smo ljudi ili nismo.
Sjedit’ u pročelju nije dokaz čojstva,
Čovjek sa odgojem niže drugih sjeda,
Jer i Kul-hu-vallahu gdje su Božja svojstva,
Slijedi u Kur'anu iza Tebbet-jeda.
Danas je kome se posreći Četvrtak 28. Septembra / Rujna ove neizborne i zato prelijepe 2023. godine, računate po nekom natuknutzom vaskrsnuću.
Kažu da je ostalo okruglo 95 dana do kraja ove godine i od Isusa napriliku nove ere.
A isto tako vele da je prohujalo okruglih 271 dana, uključujući današnji. nadamo se da se ništa nakardno neće desiti do kraja godine. Zato unaprijed kažemo : kažemo jezik pregrizli svi apokaliptičari , jehovini svjedoci , kreacionisti i svi hudi i zloguki baštinici papise Ivane.
To mu jopet znači da ova godina ima samo 365.dana.Jedna dan manje nego je to uobičajeno u prestupnim godinama, koje nam svake četiri godine poklone po jedan dan viška. Onima kojima poklone. A onima kojima ne poklone jopet, oduzmu sve dane i nemaju više ni manjka ni viškadana,nego taman onoliko koliko im je zapisano.
Nama to nekako dođe normalno.
Zapisano ti toliko i toliko dana. Ne m're više ni dana,ma ni boce, ali niko ti ne moze oduzeti ni jedan sat, ma ni dekiku.
Pravedni neki zapisi.Ni po babi , ni po stričevima , a bome ni po majkama, sakupljačicama opljačkanog narodskog blaga za svoje riđobrade sinove , pijačarsku fukaru i bezusne direktore konclogora.
Što bi poete rekle:
– Zaboravite svijeće , tu ni reflektori sa grbavice ne pomažu.
U prevodu:
-Teško njima i teško.
Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.
Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.
Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.
Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.
Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.
Upitala sam ga za stara dobra vremena,
kada smo bili veoma mladi,
naivni, ushićeni, glupi, nepripremljeni .
Malo je ostalo od svega, izuzimajući mladosti
– odgovorio je.
Pitala sam ga da li i dalje sa sigurnošću zna,
Šta je za čovečanstvo dobro a šta loše.
To je najsmrtonosnija moguća fikcija
– odgovorio je.
Pitala sam ga za budućnost,
da li je još vidi jasno.
Pročitao sam isuviše istroijskih knjiga
– odgovorio je.
Pitala sam ga za fotografiju,
onu uramljenuu, na pisaćem stolu.
Bilo pa prošlo. Brat, rođak, snaha,
žena, ćerkica na ženinim kolenima,
mačka na ćerikinim rukama,
i rascvetala trešnja, a iznad te trešnje
leti neidentifikovana ptičica
– odgovorio je.
Pitala sam ga da li je ponekad sretan.
Radim
– odgovorio mi je.
Pitala sam ga za prijatelje, ima li ih još.
Nekoliko mojih bivših asistenata,
koji takođe imaju bivše asistente,
gospođa Ljudmila koja vodi kuću,
neko veoma blizak, ali u inostranstvu,
dve dame iz biblioteke, obe nasmijane,
a naspram mene mali Gžesjo i Marko Aurelije
– odgovorio je.
Pitala sam ga za zdravlje i kako se oseća.
Brane mi kafu, votku, cigarete,
nošenje težiih uspomena i predmeta.
Moram da se pravim da ne čujem
– odgovorio je.
Pitala sam ga za baštu i klupu u bašti.
Kada je prijatno veče, posmatram nebo.
Ne mogu da se načudim,
koliko je tamo sjajnih tački gledišta
– odgovorio je.
Zlatan će čas
Poslijednji put da kuca za nas;
Plamen će cvijetu da klizne niz stas.
Mjesec će skratiti dužinu svoga runa
I odvojiti more od žutih duna.
Onda ćemo se, možda, sjetiti svega; samo,
Zaboravićemo ponešto što sada znamo,
A biće i ponečeg što treba zaboravu da damo.
I sve će biti isto kao sa drugim stvarima:
Odroniće se kamen, nestjući ružu sa njenim čarima.
A biće tiho, i zato možda biće nam draže
Da stojimo pred kapijom od kolja, al’ riječi što se traže
Biće sve dalje, i sve će manje imati da se kaže.
pB
Dan odmora dan sedmi
U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče I bi jutro Dan prvi
Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu
I bi veče I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more
I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću
I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja
što miču se po zemlji
I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi i reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi Dan šesti
A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje
To bijaše dan sedmi Dan odmora
Danas je Srijeda 27.Septembar / Rujan 2023. godine ,napriliku nove ere.
Kažu da je ostalo okruglo 96 dana do njenog kraja .
A isto tako vele da je prohujalo okruglih 269 dana.
Leti to vrijeme ko letjelica na mlazni pogon. A to su vam, rečemo biva rakete.
Ako su poznate,naše su , zemaljske,ako su nepoznate onda su nepoznate,odnosno stranjske. E sad ovo
stranjske je pomalo zbunjujuće. Može biti tuzemno i vanzemno. A to tuzemno je napriliku kada Rusi
kažu Sojuz je naša raketa . Ili kad Ameri kažu Apolo je naš. Daklen Rusima je Apolo a
Amerima Sojuz vanzemni leteći objekt.
I sada neuko imislili neki izraz NLO ( kažu da je to skraćenica za neidentifikovani leteći objekat) , koji
eto ima njako vanzemno porijeklo.
Joj hablečina!
Tek sada će nastati prava redaljka NLO-a. . Uključili se Kinezi,Europljani ,Indijci sa svojim tuzemnim
letećim objektima, koji su drugim vanzemni neidentifikovani leteći objekti.
Šta mislite kada bi se u tu žurkatu na leteći objekti uključili Marsovci,Alfa Kentaurci ili pak, sačuvaj nas
zlih misli , tamo neki zloslutni Borgi?
Što bi poete rekle:
-Ala bi to bila sveopšta papazjanija .
U prevodu:
-Bolje se fatat sataraša ili đuveča.
Naši su životi – Švajcarska –
Tako tihi – tako hladni –
Dok u čudno popodne neko –
Alpi svoj veo ne razmaknu
I ugledamo – Daleko!
Italija je s one strane –
Mada ko stražar između –
Alpe svečane –
Alpe sirenske –
Večito čuvaju među!