Category Archives: Magazin

Hajde da plivamo do mjeseca,
da se vinemo uz plimu,
da prodremo do noći koju grad skriva svojim snom
Ljubavi, zaplivajmo večeras, jer nas je red da plačemo
u kolima kraj okeana na nasoj stazi mjesečevog zraka.

Hajde da plivamo do mjeseca,
da se vinemo uz plimu,
da se predamo svjetovima koji nas čekaju i zapljuskuju.
Nema više sumnji ni vremena za premišljanje,
mi smo već kročili u rijeku mjesečevog zraka.

Hajde da plivamo do mjeseca,
da se vinemo uz plimu,
pružaš mi ruku, ali ja ne mogu da te vodim;
Lako je voljeti dok tako kliziš
toneš u vlažne šume na našoj stazi
mjesečevog zraka.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;

Zaboravi milovanja u večeri meke,

Sreću srdaca naših.

 Jesen je, Lelijo, jesen:

 Kišna i siva jesen,

 I treba da se mladi rastanemo.

 Lišće u tvom vinogradu

 Požutjelo, osušeno,

 I većinom popadalo

 Po umornoj crnoj zemlji.

 Jesen je, Lelijo, jesen:

 Kišna i siva jesen,

 I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;

Zaboravi milovanja u večeri meke,

Sreću srdaca naših.

Brod (Zvjerinac), 24. listopada 1922.

Novogodišnja čestitka

Autor

Vedad Šabanadžović

U mjesecinu me sakrila
vecer, utrnuvši svijece.
Svu noc sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drvece.

Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
djecak, što prackom poklike baca;

i ujed pjesme nasred cela
šarena macka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre

Ko je tu

Niko

To smao moje srce kuca

A ono kuca veoma jako

Zbog tebe

Ipak napolju

Mala bronzana ruka na drvenim vratima

Ne pokreće se

I ne miče se

Ne miče se ni vrhom malog prsta

Ja bojim slova.
Jača me samoća.
Kao more bambus se talasa.
Iz žbunja rosa kaplje kao niska bisera.
Stihove pišem na sjajne papire.
Kao da šljiva cvatove svoje po snijegu rasipa.
Koliko trajan je miris mandarine kod žene
što je pod pazuhom stavljeni? Koliko cvjeta snijeg na suncu bijelom?
Tek ova pjesma koju sada deljem
– vječno će da služi čovječanstvu cijelom?

pB

To runo što se s kovrdžama sliva!

Ti uvojci puni nehajne arome!

Da naseliš tamnu sobu – željo živa! –

Sećanjima što ih tvoja griva skriva

ko rupcem kroz vazduh zamahnuću njome.

Azija, Afrika, prašume, ljanosi,

svet jedan daleki, jedva postojeći,

živi ko u šumi, u mirisnoj kosi!

I kao što neke muzika zanosi

rastem, draga, s tvojim mirisom ploveći!

Tamo! Gde čovek i drvo, puni soka

onesvešćuju se usled klime žarke,

nosite me, kike, ko val hitra skoka!

Iz tebe, iz mora crna i duboka

naziru se jedra, veslači i barke:

Brujna luka, gde bi duše naše pile

u obilju boje, zvukove, mirise;

Gle, lađe, klizeći po moru od svile,

dižu moćne ruke, da bi zagrlile

nebo u kom večna toplota širi se.

Duh moj u okean crni neka zađe,