Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.
No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
Onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće –
Spolja se čita što unutra gori.
I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.
Puteve divlje nije tražit lako
Al’ dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.
The happiest day — the happiest hour
My sear'd and blighted heart hath known,
The highest hope of pride and power,
I feel hath flown.
Of power! said I? yes! such I ween;
But they have vanish'd long, alas!
The visions of my youth have been-
But let them pass.
And, pride, what have I now with thee?
Another brow may even inherit
The venom thou hast pour'd on me
Be still, my spirit!
The happiest day — the happiest hour
Mine eyes shall see — have ever seen,
The brightest glance of pride and power,
I feel- have been:
But were that hope of pride and power
Now offer'd with the pain
Even then I felt — that brightest hour
I would not live again:
For on its wing was dark alloy,
And, as it flutter'd — fell
An essence — powerful to destroy
A soul that knew it well.
Najsrećniji dan
Najsrećniji dan – najsrećniji sati,
koje još moje srce svelo pamti
uzvišena nada snage i gordosti
osjećam se krasno ali odleti.
O snaga!Rekoh li?da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve ta osjećanja daleka!
Ti prividi bjehu u danima milim –
nek prolaze, pustite ih neka.
Hej, gordosti, kakva to spaja nas sila?
Nek se odsad tuđa čela guše
pod otrovom koji si na mene slila –
smiri se, seni moje duše!
Najsrećniji dan – najsrećniji sati
koje predosjećam – kojih se sjećam,
i najdraži bljesak gordosti i snage,
prošli su, osjećam.
Al’ kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda – ne bih čase drage
doživio snova!
Jer na njeno krilo sve je tmurnije
dok je lepršalo – pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.
Ciganska strast rastanka!
Tek se sretneš – već moraš poć!
S licem u dlanovima, Ciganka,
Ja mislim, gledajući noć:
Nitko u našim pismima pravo
Prepoznao smisao ne bi,
Kako smo vjerolomni, a zapravo –
Kako smo vjerni sami sebi.
Danas je Četvrtak 5.Januar /Sječanj i igrom slučaja 5. dan 2023. Do kraja godine preostalo je još okruglo 360 dana.
Reko bi čo'ek guta dana . A nije ! Vrlo je tanježno. Biće još tanje, koliko sutra.
A oni nama o tankoćutnosti. Kao da znaju šta je to. Da znaju, ne bi im pučanstvo svake sekunde mater spominjalo. Ne po dobru, već po vrećama opljačkanog narodskog zlata i po zlu. Što jes, jes podne tu i neka grublja , takarli psovka.
Sočna , onako po bosanski. Vrlo opisna i slikovita, da se muževi tih majki u grobu okreću ko ringišpil. A mnogi od tih grobara su za života zaslužili još veće psovke. A ovi živi ni mukajet. Kako će kad su svi hadumi i licemjeri. Da nisu takvi, vaspitali bi djecu , pljačkašku nacionalističku bagru, kako treba, a ne da budu zlotvori i pogančeri.
Zloća i pokvarenost im utisnula žig na lice i u oči. Pogledajte ih malo bolje. Da ih čovjek ne zna, smilovo bi im se i udjelio sadake. Izgledaju kao pravi pravcati garibi. A i jesu,vjekovna gladež isirotinja. Misle da vjekovnu glad očeva svojih mogu utoliti na brzaka, kroz očiglednu neljudskost i pljačke.
Ne ide to tako. Prazne im i zrikave oči. Lijeni do neobrijanosti. Usne stiskali od gladi i sada ih nemaju.
Ništa doborga od njih čo'eku ne može zapasti. Žao nam njihove djece. nisu djeca kriva što su im roditelji bezvrijedni i morbidni insani.Neće tu jadnu djecu imati ko ljudskosti učiti. Voljeli bi da nismo u pravu, i da ispadnu na dobro.
Ali kako odrastaju vidimo da smo u pravu. Nekažnjeno ubijaju, siluju i počinju da pljačkaju.
A gdje su oni , koji su sebi uzeli za pravo da ureduju i dijele moralne i socijalne pridike ostatku dunjaluka. Oni takozvani učeni, jal popovi, jal fratri, jal ilmije. Tikve sa pljačkaškom bagrom sada ,jer dobijaju mrvice sa trpeze silnika. I u uzlove sa Ebu Lehebom pušu.
A znate li šta biva sa Ebu Lehebom , ženom njegovom i onima koji sa njima tikve sade?
Nešto vrlo strašno i pakleno.
Što bi poete rekle:
Svo dobro je od Boga. Svo zlo je od zla oca i zle matere.
U prevodu:
Tronacinalistička pljačkaška pogan je nagrabusila ko i svaka pogan. Čeka ih pržunsko roštiljanje. Ali mala razlika. U pržunu su ljudi stoka za roštilj.
Dobar nam ovaj prevod. Još kad bi nekoga uplašio, bio još bolji. A hoće. Protokom vremena tijelo samo od sebe počinje osjećati jal hladovinu , jal paklenu vrućinu. Sreća njihova, putnici za pržun imaju u vlasti sve klinićke centre u Bosni. neka valjaće im. Kako kome i kako kad.
Već je hejbet dana odlepršalo.
Skoro neprimjetno .
Svi su oni prepijepi za življenje.
Mnogi insani ih neuko ne shvataju i ne vide tako.
Mnogi im se pridruže u nestajanju.
Dani ih zvaraju, ali se svake godine vraćaju.
Šta biva sa insanima?
Dočekaju li pravi i konačni socijalizam ili komunizam?
Svakome po zasluzi. Nema tu cile mile.
I još nešto !
Ljudi se bune jer misle da je odabir putnika sa ovog dunjaluka na drugi,
nasumičan, haotičan.
Malo sutra!
Neko nije dostojan ovozemaljskog života i treba ga skrajnuti.
Neko neće biti dostojan i njega treba nestati da ne pravi nered.
Nekome bi življenje donijelo toliko tegoba i tragike da ga je bolje poštedjeti.
Neko bi sebi ili bližnjem ssvome nasilje (u)činio , pa ga treba spriječiti.
Sve je u Milosti i Znanju Božijem .
Ovaj divni potpuri ciganskih pjesama u uvodnoj izvedbi raspjevane Radmile Karaklajić poklanjam svojim ljubavima gdje god one bile.
Ako se vama dopadnu , hvala vam.
Prevodi i riječi su suvišni .
Srce osjeti ili ne osjeti ciganski žar,čežnju ,ljubav i bol.
Divan narod.
Oteše im identitet . Rekoše im da su Romi.
I oteše čerge.
Bolje da su im dušu oteli.
Ali Usud ima svoje planove.
Skoro trećina dunjalučkog svijeta se skita kao nekad Cigani.
U potrazi za Suncem i pjesmom.
Sretno nam bilo.
Kada u potpuriju počne da se javlja sintetika ,to je kraj našeg izbora.
Danas je Četvrtak o5. Januar / Siječanj 2023.
Znači da je peti dan ove godine.I pada u četvrtak .Vrlo pametno i logično zaključivanje , koje nas uvodi u vrlo interesantne i jako sumnjive vode.
Čude nas teoretičari zavjere , jehovini svejdoci, kreacionisti, nutricionisti i abolicionisti.
a.Teoretičari zavjere jer ne vide ništa čudno što je peti dan ove treće decenije, trećeg milenijuma zapao u četvrtak.
Kontamo valjda će neko ispalti bar jedan metak.Jel'neradni dan ili nije ( ono ko fol ).
U Bosni za sve ostale dane ima po neko tane, sa rapidnim izvozom preko istočne oliti zapadne granice, a pođeđe i sjeverne i južne , jer za metkovanje granice ne postoje.
b.Jehovini svjedoci još nisu oglasili apokalipsu . A imali su zašto. Peti dan pada u crnu u po hefte. A oni još ni jednom nisu pogodili smak svijeta od 1914. godine kada su prvi put prorekli krah ovog dunjaluka na galaktičko – univezumskom nivou.
Možda im se jednom posreći. Međutim ,žao nam ih. Neće tog dana biti nazočni da se pohvale .Pogodite zašto?
Odaćemo vam tajnu. Glavni oligarhi svjedoka pokrali svu lovu ovčicama isprasnog mozga i više im se čak ni ne prorokuje Armagedon.
c.Kreacionisti još nisu objavili da su locirali Nojinu Arku. Jes da su sagradili svoju, za pola milijarde dolara donacija neivnih jaganjaca , napravili vlastitu Arku realne vrijendosti desetak miliona.Nažalost ima grešaka:
Nije plovna, oliti bušna je , ne mere primiti ni četvrtinu planiranog životinjskog svijeta a i niko nije lud da bude kapetan ili mornar ukletog holandeza.
d.Nutricionisti
Oni kao po običaju pojma nemaju ni o čemu,ali puno maste.
Što bi poete rekle:
-Mastili ne mastili , ćevapćići su zakon.
U prevodu:
-Kad ne bude ćevapćića znajte da je smak svijeta nastupio.
Celoga je dana sneg lagano pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne,
kao leptir lak
i nekome htela reci reći nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.
I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado,
ali njega nema. Put je davno pust
Samo s bledog neba beloj zemlji sleću
Pahulje kroz zrak.
O, kako je bolno kad ti doći neće
neko koga čekas, a spušta se mrak.
29
Pitanja su mnoga, a koje je preče:
ko smo, kud idemo – to niko ne reče.
Da l’ smo kao vetar što nasumce duva
ili kao reka što bez cilja teče.
30
Odakle ovde, bez volje, dođoh?
I kuda sada, bez volje, odoh?
Vinom zato utapam sećanje
na smelost Sudbine pred Bogom*.
Ljubav svoiju smo pokopali
Krst na humku malu nabili.
“Slava Bogu” – kazali smo obaje…
Ali je ljubav ustala iz zemlje
Gleda nas kao da smo krivi.
Šta to radite? Ja još živim!…
pB