Ljubomoran, nemiran,
ali ne od onih grubih,
voleo me je kao svoje kosti,
ali moju bijelu pticu ubi
da ne pjeva o prošlosti.
O zalasku uđe u moju sobicu:
“Voli me, smej se, piši stihove!“,
a ja zakopah veselu pticu
iza starog bunara, pokraj jove.
Obećala sam da neću plakati,
ali srce svoje pretvorih u stene
i čini mi se da su svi moji sati
ispunjeni pjesmom ptice ubijene.“
Za Seli Emis
Čvrsto-svijeni pupoljče,
Poželeo sam ti nešto
Što niko drugi ne bi:
Ne uobičajene koještarije
O tome da budeš lepa,
Ili o proticanju
Proleća čednosti i ljubavi –
To će ti poželeti svi
I bude li moguće,
Dobro, bićeš srećna.
Al ne bude li tako, onda
Budi obična;
Budi kao druge žene
Osrednje obdarena:
Ni ružna, ni lepa,
Ništa neuobičajeno
Što bi ravnotežu rušilo,
A bilo u sebi neupotrebljivo
I kočilo sve drugo.
U stvari, budi glupa –
Ako se tako vešti,
Obazrivi, prilagodljivi,
Neodređeni, neprivlačni
Dok stiču sreću zovu.
Nema više nade, svršeno je,
daleko su sad rodna polja.
Neće više sivim lišćem svojim
iznad mene zvoniti topola.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Volim ovo šarenilo grada,
podbuo je, snage više nema.
Zlatna, snena Azija i sada
na njegovim kupolama drijema.
Kada sine mjesečina bijela,
kako svijetli, tko li će je znati?
Idem pravo, oborena čela
u poznatu krčmu navratim.
U jazbinu takvu kad doskitam,
svu noć strašnu, u dimu i buci,
ja droljama svoje pjesme čitam,
kraj lopova sa čašom u ruci.
Bije srce i ja blijeda lica
Govorim i pijano se klatim:
ja sam, kao i vi, propalica,
ni ja nemam kamo da se vratim.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Pjesniku viču:
„Vidjeli bismo te kraj tokarskog banka.
Šta su to stihovi? Znamo tu priču!
A biće za rad – petlja ti tanka.“
Možda od zanimanja svakog
za rad nas mnogo tog veže.
I ja sam fabrika.
Ako sam bez dimnjaka,
možda je meni bez dimnjaka još teže.
Znam – niste ljubitelj praznih riječi.
Da biste radili – sečete hrast.
A mi, zar drvo ne umemo seći?
Obrađujemo hrašće glava svih nas.
Svakako – ribarenje, časna stvar dođe.
Izvlačiti mrežu kad puna kečiga bude.
Pesnički rad častan je takođe –
loviti ne ribe, nego žive ljude.
Ogroman rad je da se nad nakovnjem gori,
da se usija gvožđe pod rukom kovača.
No zašto ko dangube neko da nas kori?
Mozgove turpijom jezika glačam.
Ko više-pesnik il` tehničar-tvori
i koristi? Oba, svako kako može.
Jer srca su takođe motori.
Duša je isto motor, samo složen.
Jednaki smo. Drugovi u radničkoj masi.
Proleteri duha i tijela.
Tek skupa ćemo vasionu ukrasiti,
pustiti da marševima odjekuje cijela.
Danas je Ponedeljak 1. Maj / Svbanj 2023. godine.
Ovako se dani prepucavaju:
120 dan proglašeno popušlićima.
Neopravdano . Ko je ikad vidio, da bilo koji dan puši ili mota duvan ili bilo šta ,osim insana.
A za preostala 245 dana , neuki kažu da će pofumati.
Totalno neosnovano.
Ljudi se prave poligloti, a dani ih bazbrižno i lagano, svaki čas takare Ove godine će natakariti desetine i stotine miliona , garant.
A u mjesecimo prebrodili smo 1/3 mjeseci ,oni koji su imali nesreće da ih prebrode.
Žene bi rekle , prodeverale smo 4 mjesečnice , valja nam i preostalih 8-
Nije njima teško zbog mjesečnica , svikle su, već št0 13 mjesečevih , oliti lunarnih mjena , puta 4-5
dana su uslkraćeno za ono što je bije osnov progona iz raja. A bome skupi se guta dana u
mjeselnicama . Haman puna dva mjeseca netakarenja.
Ma znale mi to one nadomjestiti,pametne su,poduzetne i voljne- Ali ne moš ti blentovije
nadolmiti pameću,da su im one i anamo one preče od tekmi , trulih prijatelja i šupljanja i sluganstva
mafijaškoj bagri na vlasti.
I slunte bukvalno shvatili da je 1 Maj neradni dan , nešto kao sabat ili hadžiluk ; nema doticanja.
Što bi poete rekli:
-Takario ne takario, kad tad ćeš biti natakaren.
U prevodu:
– Lahka im crna zemljica.
Tam -tam ti je u krvikrv je u tebi,
a ti – u cijeloj zemlji,
sinjarko očiju kao ljubičica na crnoj armaturi.
Krv neka ti udari po tam-tamu
nek se raznese tvoja pjesma nebeska
koja će napeti sve damare svijeta
kao pjesma izbezumljenih poeta
kao što sam izbezumljen ja,
u ovom grobu gdje ležim živ zakopan
i osjećam kako od tvoje pjesme potresne
picaju damari svijeta.
Siđi dole sinjarko,ljepoto vječito uljepšavana,
siđi u moje podzemno carstvo
svojom pjesmom vjekovitom
svojom pjesmom ljekovitom
siđi i i pjesmom na svjetlost izvedi me!
Neću ti reći da si mi najvjernija proročica
i da sam taman kao zemlja od ljubavi za tobom,
neću ti ni zbog jedne muke predbaciti,
samo sa tvojom pjemsom ljekovitom
i s tvojim plesom mrtvih
bez da te taknem,bez ijedne riječi,
je ću se izjednačiti,izjednačiti,izjednačiti.
Travanj je na izmaku
proljeće titra
čarobnu igru ljubavi
srce se budi
a sjene prošlosti se naziru
jesenje boje plešu
mojoj duši milost nose
a voljelo se
nekada
i opet će
a svakim rođenim danom
nova nada iskri
sutra će biti moj dan
prelijep i ljubavlju osunčan
čudeći se
kao kapljica kiše
kao sneni cvijet plemenitosti
a gdje si ti
zato što mi tvoj ženski miris odaje svoje
latice jednu za drugom –
zato što tvoja bedra plamte moje noći –
zato što tvoje šake mreškaju vodu mog t8jela –
a tvoja usta boje okuse mom imenu –
zato me i prisvajaš tako lako –
smotanog kao novčanicu od jednog dolara –
skrivenu u tvojim grudima
pB
Vi venete, slatke ruže,
ne nosi vas draga sad,
vaj, cvetajte nesrećniku
kome dušu lomi jad.
Ja se setan sećam dana
kad sam bio sasvim tvoj,
i rad prvih pupoljaka
zorom hito u vrt svoj,
I pred tvoje noge baco
puno cveća, čitav žbun,
a pred tvojim ljupkim licem
osećo se nade pun.
Vi venete, slatke ruže,
ne nosi vas draga sad,
vaj, cvetajte nesrećniku
kome dušu lomi jad.
Pijemo pehar sav svoj vek
s mrenama preko žene,
dok suze naše, pale tek,
sred pozlate se pene.
A kada nam, u smrtni čas,
s očiju spadne mrena,
tad sve što plenilo je nas
nestane istog trena.
I vidimo, kad dođe dan,
da prazna je ta čaša,
da piće iz nje, beše – san,
i ona sama – nije naša.