Natalija Gorbanjevska – Prauzrok svih počela da shvatiš

 

Da prauzrok svih počela shvatiš

čas je: dođe sotona u noćima ti,

iskren i prost ko kroz grilje zrak,

već ga nema kao osvita korak.

 

Ti se smiješ, slanih usana, jao

djevojčurak što je s lune pao,

i imena grijesima ne vidiš,

kad pjetao javi se, san sniš.

 

Ali ima sveska mi listova,

paževi strasti, tuge velova,

napuštenih puta građevinci,

netraženih darova  davljenici.

 

A u grlu otkud su takve suše?

Zar takav je on, lovac na duše,

da besmrtnost zamjeni milom

mučeničku krv sa mastilom.

 

pb

 










												

Hajam – Rubaije 3. i 4.

3.

Meni vrijeme brige nikad ne zadava,

ko imade ručak, što da večerava?

Ko pečenje dobiva iz kuhinje ljubavi,

može i bez večere da mirno prospava.

4.

Ljubav je uvod knjizi više znanosti,

ljubav je prva strofa pjesme mladosti;

ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi,

znaj da je ljubav izvor – ljudske radosti.


												

Hajne – Ona se gasi

 

Zastor je pao. Kraj je drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopao?
Po pljesku sudeći nije propao.

Priznanje zahvalnoga sveta
ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nema,
i žamora i svetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smerom
štakori šuškaju parterom,
i vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
ne može jadna sjati dulje,
iako plamsati još kuša.

To svetlo beše moja duša.


												

Dani ko leptiri il’ orke / Igrokaz na dan 11. Maj / Svibanj

Danas je Četvrtak  11.   Maj  / Svibanj 2023 godine.

Ovako su se dani  podijelili:

130 dana   odsvibilo svoje, 235 čeka na svibanje .

Čudno,  zamislimo se mi ,   dani su ko leptiri procvjetaju iu jednom danu i nestaju  kao i pupoljci ruže.

Pupoljciu se pretvaraju u prekrasne  mirisne ruže, a dani pretvore insane u uvele nesrećnike kojima povratka nema.

Oni dani koje se jave slijedeće godine pod istim datumom , nisu blizanci pokleklih , čak im ponekad nisu ni nalik, osim po odlučnosti i nestajanju.Oliti vlastitom ili insanskom.

Ali ako istim imenom slove , merebit da nam eonima isti dani murafe prodaju i vraćaju se, jedni te isti, uvijeni u drugačije  oblande. nekima slatki a nekima obljutave život za vjek vjekova.

Što bi poete rekli:

Dani su su pahuljasti ko leptiri, a ubitačni ko orke.

U prevodu:

Iako su orkama ljudi bljutavi , dani nisu toliko izbirljivi.Naređeno im  – nikome nema popusta i oprosta.

Eva Lipska – Može se

 

 

 

Može se trčati na bojno polje

samo zato

da bi se u pesmu brojka ubijenih upisala.

Samo zato

da se usamljenički pogine. Da se neprijatelj iz vida izgubi.

Samo zato

da bi se upoznao pejzaž ispod budućih ruševina.

Samo zato

da se uoči razlika

između definicije poplave

i poplave.

 

Može se trčati na bojno polje

samo zato

da bi se trčalo.

 

Marina Ivanovna Cvjetajeva – Ode…(Iz ciklusa “Nesanica” )

 

Ode… ali ja znam čitavom sobom
da mi jedno bez drugog nemamo kud
i znam, ja sam večito s tobom
i ja ću preprečiti svaki tvoj put.

Ti svuda ideš sa mojom slikom,
ja sam tvoj dom i tvoja cesta,
u tvom je srcu mene toliko
da tu za druge nema mesta.

I ma koliko ženskih očiju sreo
ti ćes u svakom videti moje,
na celom svetu ja sam tvoj deo
i sve druge ne postoje.

I glas mačiji slušaj
i, ma kada, svaki će tebi kao moj doći
dotaći ću te granama parka
i gledaću te očima noći.

I kad se kući vratiš kasno
misli će mene da te sete,
postaću zvezda u oku jasnom,
ma, dim ću ti postati od cigarete.

Preko stotina i stotina milja
srcem ću ti u srce tući
ući ću ti kroz prozor vetrom smilja
zatvoriš li prozor, kao vihor cu ti ući.

U sav u tvoj dom, u tvoj mir, u tvoj vid
ispreturaću ti sve hartije
sav stan, ma sav život moze biti
ne smeš me nikad zaboraviti. Ne smeš!


												

Elisaveta Bagrjana – Zanos

 

Govori, govori, govori –
sklapam oči i slušam istodobno:
eto, prođosmo vrhove gori
i letimo nad morem i kopnom.

Naljevo krvava veče gori,
nadesno se dime požari tamni.
Kud li ćemo stići kada zazori?
Kud li vodi ovaj put zamamni?

Onamo gdje ćemo, u samoći,
dva plamička sliti se opojno
i sred bezbrojnih zvijezda po noći
zasvjetlucati kao zvijezda dvojna?

Ne znaš? Ni ja. Nijedno ne znamo,
ali vodi me, vodi me onamo.


												

Langston Hughes – Crnac govori rekama

 

 

Za mnoge reke sam znao:

Reke iskonske kao svet,

koje su tekle dok još u ljudskim venama

krv nije bila potekla.

Moja je duša duboka kao reke.

Kupao sam se u Eufratu

kada zore još musave bejahu i neuke.

Sagradio sam brvnaru kraj Konga

i uspavljivao me je.

Zurio sam u Nil

i dizao kraj njega piramide.

Kada se Ejb Linkoln spustio u Nju Orlins,

čuo sam kako peva Misisipi

i video mu muljevito dno

pozlaćeno beznadežnim smirajem Sunca.

Znao sam za mnoge reke.

Prastare i mutne vode.

Moja duša je duboka

Kao reke.

Žal za Sjevrenoameričkim starosjedalicma

 

Ko bi reko da mi volimo paradokse i mozgalice.

Napriliku vako:

Neko se rodi, a nije vam ni rod , niti ste ikada bili u prilici da ga sretnete, a definiše vaš život, generacijama prije nego ste se rodili.

Kako pitate se vi?

Jadnostavno. Uzrok i poslijedica.

Vi mislite ako je nešto prošlo davno ili ovo maloprije da to nema veze sa vama?

Debelo se varate , koliko mi znamo. A ako mi priznamo  da nešto znamo onda ga bezbeli i dibidus  znamo.

Igraćemo se prakse. Vako na priliku.

Ja volim Indijnance. One američke starosjedioce. Dobro priznaćemo, malo više Indijanke.

Vjerovatno i puno više, ali bi ta izjava  mogla biti shvaćena seksistički.

Šta ćemo ? Moramo paziti na dobar glas.

Inače nismo ni pristalice seksa. Mi više volimo voditi ljubav. Hem je izraz  umilniji i radnja ljepša i temeljitija. Sveobuhvatna i svestrana. Seks prepuštamo neukim.

I tako  skonto ja  kad sam dijete bio ,  oženiću se Indijankom.  Takom i takom, vakom i vakom, koja neće biti taka i taka i vaka i naka.

I igrom slučaja odrastem . I skontam zabludu. Indijance, time i Indijanke neko slistio skorz naskroz,  skoro do poslijednje.

Nećemo sada drvlje i kamenje na Vatikan , anglosaksonce, Zapad i slično. Nemamo vremena. To već i mali zeleni  na Antartiku znaju.

Nego skontali ste poentu.

Ja ni kriv ni dužan ostah bez indijanske supružnice, samo zato što je neki arijevski izrod rokno njenu čukun babu. Ili mere bit da bidne ,čukun , čukun djedu.

Neko opet voli Afrikanke, Jevrejke , Palestinke ,neko Bosanke, Jermenke ,Vijetnamke, Aboriđanke a ne mere doći do svog para po izboru jer su neki monstrumi nekada , u nekim vremenima , abome i dan danaske ,nekog od njih ubijao i ubije..

I to bez veze, bez razloga i bez imalo stida, kajanja  i humanosti.

Zato što se neko generacijama bio izloženiji suncu i bio u prilici da se više sunča, skupljao njake žute ili staklu nalik  kamenčiće, zato što Gospoda ne zovu Isus Krist  , nego  Bog Svevišnji ili Bog  Milostivi, zato što nema bogomolje koje su pravi  zvjerinji torovi itd. Itd. Etc.

Na kraju krajeva ko će normalan  da vjeruje da je Jedini Bog okrutno žrtvovao svoga ” sina ” , kojeg nije imao, a kako će ga imati jer nije bio oženjen, i jer bi se sva zemlja raspukla ko balonćić kad bi se ON približio na par svjetlosnih godina zemlji.

Mogli bi mi nabrajati primjere i primjere. Svaki dan ih ima milione, a nama se žuri da uhvatimo Kolumba na djelu. Znamo ;i da imamo vremeplov, Indijance i sve druge nevino potamanjene  ne možemo spasiti. Ali možemo  pratiti putovanje i čini zvijeri u liku  ljudi i zapisivati .

 

Što bi poete rekle:

Joj , neljudi i izroda majko mila.

 

U prevodu:

Joj bijelaca sa zapada,  kuku njima.