Gustav Krklec – Ti i ja





Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruše
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva !!!


												

Mary Oliver – Spavajući u šumi

Mislim da me se zemlja sjetila,
uzela me natrag tako nježno,
slažući svoje tamne suknje, svoje džepove
pune lišaja i sjemenja.
Odspavala sam kao nikad prije, kamen u riječnom koritu,
ništa između mene i bijele vatre zvijezda
osim mojih misli, a one su plovile lake kao moljci
među granama savršenog drveća.
Čitave noći sam čula mala kraljevstva
što oko mene dišu, kukce
i ptice koje rade svoj posao u tami.
Čitave noći sam se dizala, padala, kao u vodi,
hvatajući se u koštac sa svijetlom sudbinom. Do jutra
sam nestala barem desetak puta
u nešto bolje.

Dragutin Tadijanović – Žene pod orahom





U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Vidjelice i papanje / Igrokaz na dan 18.Maj / Svibanj

Danas je Četvrtak a   18.  Maj  / Svibanj 2023.  godine.

Ovako   dani  jedan drugom okrenuli leđa:

137 dana u  pa-pa rezonu .

228 preostalih čekaju da papaju. nemojte se praviti blesavi , ko da ne znate koga će najprije papati.

U međuvremnu  ma koje među vrijeme ? Vidi stvarno nema nikakvog međuvremena.  Između oo -oo i oo-oo ljudi još nisu izmislili međuvrijeme.

A jopet , ima neko Međugorje i   Gospa od Međugorja. sve je  ,recimo , u redu.  Nas jedino buni što se ona vidjelicama  naruči za ukazivanje.

Obično kaže budi tu i tu , u toliko i toliko sati i ja ću doći da ti saopštim novosti. I još čudnije je što se uvijek javlja istim personama.

Vi sigurno  mislite ,  mi vas bez veze taslačimo.

Nismo boni ne bili

Mi samo parafrazirali i preuredili izjavu trenutno glavnog hadžije za sva ovosvjetska prikazanja.

Pogodili ste . Papa Franjo i mi smo na istoj talasnoj dužini u vezi  Međugorja. Izjavio je :

“Pa tko misli da bi Djevica bilo kome rekla: ‘Dođi sutra u isto vrijeme na isto mjesto, imam novu poruku za tebe’?”.

Jedino se  nismo usaglasili da li na mjestu slijedećeg viđenja treba ostaviti sat ili  mobitel radi efikasnije komunikacije.

Jer nije svaki dan prikazanje i mogu se vidjelice mimoići. Il im se sat pokvariti . A i nije definisano po kojem vremenu se izlazi na viđenje . Jal Bosanskom , jal Vatikanskom , jar Big Benoviom ili gluho bilo Apačko , Komančerosko  ,  Firaunsko ili dalajlamsko  vrijeme.

Čudno,  zabrinuti smo mi ,   a ti isti dani ko neke blentovije požure na papa, a popapa ih mala maca. Igra se dvadeset četiri sata sa njima, pa ih popapa  .  To je vrlo , nekom vesela , nekom tragična  činjenica . U toj igri ipak    povuku mnogo više ljudi, nego što ostatak dunjaluka može zamisliti.

Što bi poete rekli:

-Papala mala maca dane ili ne papala,  dani insane neprestano metu, imali oni mobilne ili ne; bili vidjelice ili prevaranti , sasvim svejedno je.

U prevodu:

Nemaju ljudi života kao mace, naučno dokazano čak ni vidjelice .

Dobrisa Cesaric – Pjesma o probudjenim uspomenama

Propala ljubav ne nosi se na put
Kao sto nosis kovcege i sveznje.
U spomenima zivot samo spava;
Kad probudi se — oni budu ceznje.
Putujes dane i putujes noci:
Oni su tvoje drustvo u samoci.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otides dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca cuce sumnje; cuju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muce,
U sutra sjenu bacajuc od juce.

Jesenjin – Sve što živi ožiljak ima









Sve što živi ožiljak ima
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ svima
bio bih hulja i lopov znan.

Mršav i rasta odveć malena,
međ decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena
vraćo sam se pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»

Pa i sada, kada se bez traga,
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadanje crte
kavgadžije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost mušku
al nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć se raste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»

Gizdava Gospo





Gizdava gospo, vi ste uzdah moj!
Kada vas vidim, zar me kida vrući;
iz polja, s posla, vracajuć se kući
ko luđak idem vičuž oja oj.


Trčim i trčim, pustivši volove
i kad ne radim, moje misli plove
za vama to ste dičnija od zlata,
ko potočnica miljem ste bogata,
ko cvijet brnistre okrunjena sjajem.

Ako vam, gospo, sve to srce dira,
s prozora vašeg pogledajte na me,
a ja vam, evo, za uzdarje dajem:
svinjčetu vašem punu korpu žira,
teletu vasšem punu korpu slame.


A vama, gospo duše umiljate,
vama donosim košaru salate.

(Nepoznati pjesnik, 14. st, Italija)

Žan Ruso – Kada ti budem rekao









Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,

Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,

Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,

I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,

I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,

I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,

I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju…

Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.

Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 811* – 816*

811*Pakao je ogroman i vječan Neka se budući stanari ne otimaju za slobodna mjesta. Svi će biti ugošćeni i smješteni na način dostojan silnika , neljudi i pogana.

812* Neuki i neupućeni putnik ne želi uvijek hoditi poljima pelina , kojeg ima u svakodnevnom realitetu. Ono iskonsko u putniku nenamjerniku želi cvrkutavi žubor potoka, cvrkut ptica , miris cvijeća , osunčano plavo nebo i hod bosonoge djevojčice rosnim poljima, gdje mirisne ljubičice i raskošno poljsko cvijeće pune grudi i um ljepotom i zahvalnošću Uzvišenom Stvoritelju.

813* Samoću su izmislili neuki i kukavice.. Ako bar jednom voliš, više nikad nisi sam.

814* Dani milosni se ne vraćaju , ali u ljubavi , sjećanju žive a bole milujući uvijek žive rane damara.

815* Ako ti ne čeprkaš , obrađuješ i zakucavaš neki će drugi ćeprekat , obrađivat i zakucavat. Čista logika . I nemojte nas pitati šta to , neuki i bolni vazuda bili.

816* Šta znaju ljudi šta je presvisnuti? Malo je njih koji to znaju. U tu tajnu su upućeni samo oni koji su presvisnuli.

 
   
 
   

-U kokuzluku  uopšte nema nikakve, pa čak ni potske pravde,niti je ikad bilo. A u demokratije pogotovu.

-Ipak po nekoj  logici    historije učiteljice života, više od polovina dunjaluka će uvijek biti totlani, ili kako mahalaši vole podcrtati frontalni kokuzi.Ovo frontalni nam je nekako upečatljivije od totalni. To mu kao dođe da su kokuzi isprednjačili ispred  nekokuznjaka, što je u biti vrlo logično , ali  gledano sa humane strane , nekako nam se čini vrlo nehumano da kokuzaneri u nečemu prednjače , pogotovo u kokuzluku.

***

Blog je zagušen neukima i nerazumnim čije se obzorje umjetnosti i života svelo na vrtne staze popločane wc pločicama , vrtložnu igru bolesnih džukela i pušača, koji uzaludno pokušavaju uhvatiti vlastiti rep, jer odavno shvatiše da glave i ljudskosti nemaju.

.

26* Jednom grebator uvijek grebator , tako mahala stigmiše kukavičiji porod.






												

Branko Ćopić – Mala moja iz Bosanske Krupe





Bilo mi je dvanaest godina,
Prvi put sam sišao do grada
Iz mog sela, tihog i dalekog,
Kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila ili nisi,
Zbunjenoga seoskoga đaka,
Svjetlokosog i očiju plavih,
U oklopu od novih opanaka,
Kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
Tvoj me pogled za tren obeznani,
Zaboravih ime i očinstvo,
Kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
Uspomena na te ne ocvala,
Modra Una u proljetne noći
Tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe.

Brzo minu naše đakovanje,
Lagan leptir sa krilima zlatnim,
Ipak tebe u srcu sačuvah
Kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe?

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
Gledam Unu, ćuti kao nijema,
Zalud lutam ulicama znanim,
Sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!