1. POGLAVLJE  / Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode

Ne zna se kako i kada je odlučeno da se udahne ovozemni  život Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Sada , njenim  dugogodišnjim persistiranjem ,  shvatamo da joj je ime i postanje  bilo zapisano u Svetim knjigama. Jer sve što mora da bude , rodi  se  sa Božijim znanjem , milošću i pomoću.

Neuki bi rekli da je mojim rođenjem sve odlučeno. Ne bih rekao da je tako. Trebalo da se desi mnogo toga da bi se sve uvezlo u jednu nit , koja je tkala životne priče koja su vodile ka Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Da je bilo koja čestica na tom putu , bilo koji dah bio disharmoničan  sa onim što je usud bilježio , došlo bi do poremećaju u konstelaciji zvijezda ,  i putanje ka postanju galerije bi se zatvorile. Zbog toga , bez imalo nadobudnosti mogu da kažem da je putu od mog rođenja do Galerija moralo da se ljubavlju  i budnom  paskom zvijezda, anđela i neba izveze i ispreplete mnogo  puteva i staza , ljubavi i susreta , da bih postao ovo što jesam i ovakav kakav jesam; i kao takav dobio  prelijepo mjesto za dom mojih uspomena i slika.

Neke slike , boje i emocije i dešavanja su  snagom ljepote i svrhishodnosti postojanja  izborile mjesto u dunjalučkom životu i  svjetlosti . Sada je lako zaključiti da je sve  neumitno vodilo Galeriji Zemlja Božije Milosti. No ,Bajke nikad ne nastaju tek tako. Mora se mnogo toga upariti i raspariti da bi se stvorila i rodila nova cjelina.

Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku novu ,cjelovitiju bajku, tragediju ili komediju. A svi ti detalji čine život svakog čovjeka onakvim kakav jeste.

Mi smo glavni protagonisti u našim životima . Usud nam dozvoljava da se izborimo sa preprekama na putu samo ako slijedimo naputke sa neba. Kad god  smetnemu sa uma da imamo prava izbora , pravo na dobro i zlo, vraćamo se korak dva unazad , pa sve ponovo kreće. Mnogo skretanja sa puta i zaostajanja može u jednom trenu sva nadanja  odvesti na sasvim suprotnu , ne baš željenu stranu .

Pređeni put do Galerije , je jako dug  , mnogo toga je zateftereno u čitabe sjećanja i poslagano bojama emocija. Ono što se zna i što je objelodanjeno , jasno je k'o dan. Nešto od pređašnjeg živi u mutnijim  brzacima Modre rijeke , čeka da se oni razbistre i uplove u  mirnijee vode sjećanja. Ono što se  ne smije   znati  kao da se nije ni desilo i zakantačeno je u između hipofize i malog mozga, u dubini bespuća moždanog prostranstva.

Bajka teče kao nesređeni , blještavi  kaleidoskop  koji izbacuje samo jasne , vrlo koloritne slike , ne mareći za hronologiju . Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače ,  vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih  neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.

  Mjesečeva bajka

Gledam i nijemim ;

Jedna krhka ljepota drži moju sliku u rukama, nonšalantno , sa zejtin osmjehom na licu , bez jasno izrazenih emocija,  sa naučenim šarmom voditeljice ;  miluje je dugim. savršeno oblikovanim , savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim uspomenama.

A ne zna , kako me te boje i njeni dodiri bole. Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od sebe zateže u nedefinisnai bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća raznobojnih , nježnih velova klize ljepoti jedne  Krhke ruže koja odavno sni i  boli.  Otimaju se   sjećanja , ali ih ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u vremenu  kojeg sve manje preostaje , ali postoje i opstaju u sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one ,    svojim postojanjem . kao dar sa neba  zarobe oko posmatrača.

A bilo je to    nedugo  iza ponoći  na Badnju veče ljeta  Gospodnjeg hiljadudevetstotinaosamdesetčetvrte.

Daleka prošlost?

Smiješna odrednica . Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti , kao da je tek par sekundi prohujalo od pretakanja nestvarnog sna u boje.

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što se mila Luce saglasila  da ode na uzvišeno mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo . umorna ležala  na bijelom ležaju dosanjanih snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena vazdušastim jastucima ,mirisima i dodirima presvučenih   bojama istinske ljubavi.

Pomogao sam joj  da se presvuče u anteriju otkinute od dnevnog , prozračnog neba i da joj raspletem ruse  kose, nestašno se igrajući  sa njenom djevičanski raskošnom ljepotom; iako vrijeme za igru , po “moralistima”  nije bilo najprimjernije. A opet , u njenom pogledu slutim silnu ljubav i zahvalnost i  potvrdu  : uvijek je vrijeme za ljubav i milovanje.

Bože mili, kako je samo lijepa ,misli on. On za sebe nema želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put te molim, Gospode  moj Milostivi  ,podari joj mirnu smrt bez boli.

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao, i čitao…

Noć je tako čista i blaga ,sa ogromnim sjajnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš biljurni , mrazom išarani prozor, slaveći ljubav . Ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera. A možda je jednostavno bio faciniran mirnoćom, sa kojom je Smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, u fotelji pokraj pucketave vatre sjedila i čekala ; očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama Trebevića. Najezda  svježeg , hladnog  vazduha  probudio je dubok uzdah, donio sladunjavo gorki  miris borovih iglica, škripu snijega koja je odavala uplašeno srce nejake srne, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći Nevinost nikad ne nauče igru zla.

Raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost , koja se u pramenovima svjetlucavih iskrica  slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu i prelijepom  nebu kojem  ona , željna mira,  uskoro mora poći.

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti , koja niže  niske bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno  ,a ipak i stidljivo  krili u mojim zjenicama. Toliko ih je bilo da su čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile.

No, kristale suza nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjeseca, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.

Prelijepa je ova noć; ona mnije. Čini joj se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče neumitna Modra rijeka, dok prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja. Mjesečina se zaplela u njene kose , nestvarno tvoreći oreol čednosti oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

U meni straha ni,nijemi ona , svjesna  da njeno vrijeme tek treba da počne; napokon će otići našoj Malenoj. Zbog ovog blesavog djeteta , mog vjenrog sapatnika , ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha, već od rastanka.

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad zaplakao.  Nikada ne bih progovorila sa tobom! A bilo nam je … bilo  je tako nestvarno …a bilo nam je llijepo …

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je pred konačni smiraj spavala.

Uh , koliko je bila umornaBože moj Milostivi.

Muzika je sama lelujala, ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin. Nismo to mi izgovarali, ni Smrt , ni ja. Neko je slavio Gospoda i prizivao njegovu Milost .

Ljubio sam  joj ruke. Cjelovima kvasio usne , želeći joj dati  godina svojih. Milovao kosu, koja je sve manje iskrila, glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale, govorio da je volim, da je ona moja malena , da je duša duše moje , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala još prozračnije, skoro da tu svjetlost nisam mogao podnijeti. Sklupčao sam se pored nje  na pod , držeći je za ruku.

Postajala je svetlost, Bolero u valovima gudi i nadolazi , spajajući iskon i prolaznost , ljubav i bol , dodir i strast . pripremajući joj , uz pomoć zviježđa i Mjeseca, nebeske pute , olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali njoj uglavnom bolnom putu. ( Zvjezdice njene sestrice ,  su bile previše tužne i sakrile su se , bojeću se usuda , da svojom nespretnošću nešto ne promijene u nebeskom  rasporedu . )

Njene prelijepe azurne oči  u snu se smješe, srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar pamte:

Malena  je zaspala…

Dvadeset četiri sata je spavala….

Koliko li je bila umorna…

Više se nije probudila…

više se nije  …

više se…

više…

A tada , tišina! Muzika nijemi , snijeg se smiješi , srce laneta  veselo slavi život , ovaj put u ovoj bajci nema mjesta zlu.  

I odjednom , ne znam kako, njena ruka u mojoj kosi, njena ruka na mome licu, njena ruka na mojim usnama , njena ruka u mome srcu, njena ruka u mojoj duši. Ukočio sam se, obradovao se, mislio da me vodi sa sobom.

Ona je još bila tu,  ustanem , kleknem na koljena , ljubim je . Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim  slutim riječi: Ljubavi moja, oprosti mi. Nije ih uspjela do kraja otvoriti,samo  mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

Klonulu  ljepotu , ljubav moju ,  na odar od ljiljana bijelih  sam prenio…

sam prenio…

prenio…

Ruke na grudi položio …

grudi  položio

položio…

Crveni pupoljak đule međ ruke upleo …

međ ruke upleo…

upleo…

 U čelo je poljubio ..

u usne je poljubio …

poljubio…

 i nikada nisam zaplakao. Nisam se usudio!

A prelijepi život ne da ti da staneš ili se predaš. Ne bi imalo smisla. Tko  bi o ljubavi prelijepe  priče pričao ?

Tako vam je to na priliku. Nekima na nepriliku. Kad ne znaš šta ćeš ,  klekneš i moliš. Iskreno . I vidiš , više osjetiš nestvarnu nebesku ljepotu kako se smješi i obećanje daje:

– Biće još radovanja u očima tvojim , maleni  moj..

**

Vrijeme samo što nije sadašnje.

Prelijepa promatračica  jedna; mlada i vesela, nadobudnom crvenilom urešena  insanka ,  puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva bajka , lijepa je ?”

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju,…zabunom , zaboravili smo pristaviti cijenu, a ‘vako na brzinu ne možemo joj procijeniti vrijednost .”

Mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće  u pravu.

A opet možda i neće, jer  gdje i kad god treba ,  tu začaranu   svjetlošću ,  ledom , krvlju i bolom  okovanu rijeku  vide , vode i njome  brode i kroz vrijeme ka vječnosti  hode Mak, Meša, Pjevač , Indexi i ovaj okamenjeni svjedok , koji je bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru  Mjesečeve bajke.

**

Slika Mjesečeva bajka se više ne  nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti. Isuviše je boljela sjećanja , a i galerist se umorio objašnjavajući zašto nije natandario cijenu.

U Galeriji se ne nalazi  ni slika Ona spava,  zato što …, ma nije važno! Jednostavno , ona nije tu .