Lijep je dan. Suce je zasjalo i popelo se usred svoda. Plavet svuda, ja u hladu . Pored mene Kur'an i Biblije. Obavezno štivo bogougodnih ljudi.
Kakav sam ja, to ne mogu sam da sudim. To je zapisano u knjizi koja će mi biti čitana , jednog dana. Molim se , da mi taj dan bude kao ovaj. Mio i radostan.
Kuran otvoren na stanici gdje je smješteno:
31. Poglavlje , Lukman , ajet 27:
“-Da su stabla na zemlji pera, a more uz pomoć sedam mora tinta, ne bi nestalo Božijih riječi. Zaista je Allah moćan vladar.”
Zamislim , puno je na zemlji stabala. A osam mora , bez obzira na veličinu , previše je to tinte.
Neuk, kakav jesam, pomislim : to se ne može istrošiti.
Zatim uzeh Bibliju i čitah.
Umorih se , iako bješe hladne limunade i tek ubranog voća , žega je velika bila, i usnih.
Sunce se zagledalo u čitab i učilo Isaijino pismenju , 25. Poglavlju, stih prvi:
“-Gospode, ti si Bog moj, uzvisivaću te, ime ću tvoje slaviti, jer si velika djela učinio, i namjere Tvoje se vjerno ispuniše!”
Probudi me lagano milovanje povjetarca. Ovorih oči.
Iznad mene se rasula noć. Milijarde i mirijade mirijadi zviježđa svjetluca i žmirka slaveći Gospoda svoga. Ljepota je to uzvišena, koja čini da čovjeku koža nasrne i suze na oči udare. Zanijemim, samo misao titra:
– Prelijep je Tvoj svijet Gospode .
Haleluja i Amin .
Oprosti neukom i učini da ne zaboravim da Tebe Jedinog svakodnevno slavim .