Čin drugi
Prolazili dani i mjeseci, a Fata ne prestaje obdan da upjevava:
– Crven fesić mamo, crven fesić u dragana moga, joj, mamo mamice…
Kada bi joj se Mujo obnoć uvalio, ona bi prestala pjevati. Samo bi pođeđe jecala:
– Joj, mamo mamice…
Hejbet puta, od akšama do sabaha. Nisu to bili samo jecaji. Bilo tu i stenjanja, i strepnje, i vriskova, i krikova, i plača i smijeha, a bome i ..,
Zinite da vam kažemo…
Nisu pripovjedači levati, pa da sve prije vakta iskantaju.
Čovjek bi mislio – jal’ zaposjednuta, jal’ opsjednuta, jal’ je neko dere, iz kože izbacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla, na šilte il dušek pala i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski, vrlom narodskom poetikom rečeno: kara. K’o majka Muju kada konja po mjesecu kuje. A ovi Mujo nije imo konja, al’ eto čini se da nešto potkiva. A volio jahat čudo jedno. Potkivo i jaho, a konje nije imo. Šuveli su ta prikazanja.
Ponekad bi joj izletilo, nemoj molim te mili, to Mujo, jače, brže, ne prestaj mili, tako mili moj. Neukom bi se slušaocu pričinilo da se Mujo sprema na maratonske mahalske igre: takara i igara. Toliko se zaobadat’ znao. Brez prestanka.
Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili teški rudar Alija Sirotanović, koji u njenoj sobi nešto buši, odvaljuje, burgija, ruši il’ zlatnu rudu iskopava.
Komšiluku počeo dosađivati crven fesić. Mama se zabrinula da joj se kći nije razbolila, da joj neki hodža nije sihire bacio, pa je džini zaposjeli. Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno za finu begovu kćer.
Fata više nije išla ni u džamiju, ni na sokak, ni u bezistan, ni u ženski hamam. Prifaćala se anterija, šila, krojila i vezla i pjevala o crvenom fesiću. Nikad se nije pobrkala pa da neku drugu zapjeva. Nije luda, konta usud.
Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje. Ne sluti to na dobro. No, begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. Misli, pročuće se njena smirenost, smjernost i skromnost i lijepo će se udati. Hem mlada, hem lijepa, hem nigdje ne izalzi, u kuću se vrijendica zavukla, iz sobe ne izbija i ruho sprema. A i lijepo poji.
Mujo im se oko plota i kapidžika više se ne mota. Fata ga ne spominje, ni jednu riječ da o njemu zucne. Sve će izaći na dobro, mnije begovica.
A opet nisu to čista posla, opetovano se premišlja mater. Hodžu nije mogla ništa da pita. Prvo begovska su kuća; sramota je. Drugo hodžama nikad vjerovala nije. Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata joj jednom tražio, kaže sevap je hodži dati. Ona ga kišobranom opaučila, sedam dana mu modro oko bilo. Poslije mu to oko postalo razroko i dibidus oćoravio. Tako vam to ide, aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo nas jedan kapiđik dijeli.
Potrefilo se, u to se vrijeme razboljela majka begova, stara begovica, nena Fatina. Ništa opasno. Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu, ma pravu Meleku, poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud na selo banuo i kakav zijan napravio. K’o veli – ‘oće Mujo ugursuz, na lošem glasu je taj belajsuz .
Majka nije mogla neni ići, nema bega, a begluk veliki. U frtutmi Fata nije stigla il’ zaboravila haber Muji poslat’ da ne dolazi.
I kad belaj i baksuzluk hoće, on hoće. Ne mereš ga zaustaviti. Samo krene. Tako, zlo ne bilo, ne treba mu puno, samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica, načisto. Čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki i čemeran poso za ženu bez muža. Imati muža, a nemati, i vako i nako tuga golema.
Pred akšam popela se majka u Fatinu sobu, sumnje je muče. Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer bez mušepke. Popela se, sve provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.
Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto, k’o biva i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj, a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne. Jadna li joj majka!? A mere biti da se nije plaho trudila. Da je makar u snu bar jedan hoće potkačiti. Tobe jarabi, šta usnuloj ženi neće na um pasti.
Mujo tu veče, po baksuzluku, prvi put, od pokazivanja beznoktaša, dobrano odocnio. Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Šta će reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio. Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo; bezbeli se nije snašlo. Mujo k’o da mu je otac tatarin na godišnjem odmoru, već u po’ posla bio.
Silno nervozan što je kasnio, morao je nekako nadolmiti Fatin lelek. Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud, nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma, ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom i mamicanjem nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stiz’o i prestiz’o. Misli on – to ga Fata izaziva.
A žena jopet nema kud nego: joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega Fati ono: joj, mamo mamice.
Sada anlaiše da Fata nit’ je bolesna, nit’ su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacio. A bome nit je nju, mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se još moglo razmisliti, ali sada ne mere, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno: joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.
A beg, muž joj za dva'es't godina braka ni jedno uh da joj izvuče. Zakukala majka Fatina načisto, grlo je od leleka zabolilo. Stišavala se ona, ali ne pomaže. To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas, mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj, mamo mamice. I poneka suza, ali i nezadrživi veseli smijeh. Morala ga prigušivati.
Što ti je život. Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je, pa da zaleleče:
– Joj, mamo mamice.
Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’, nije vremena ni vida imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor k’o da ga sam đava tjera, bježi od zore, k’o lopov od tabijinog svilenog konca, da ga koji zlonamjernik ne vidi.
Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.
Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Istina, nije ga ona povalila, on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo. A najposlije joj se i omililo. Sudba ti svoje mora provest, umije begovica i pjevuši:
– Crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.
Okupa se begovica. Svojski isprska i zali vaskolike đardine i rosno cvijeće, napose ružu što joj je sinoć procvjetala. Namirisa se i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha, još je nikad nije imala prilike obući.
Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i k’o posljednjeg slugu i hamala izdegeničit. Nema mu druge čare.
Ja vala, biće degeneka – dakako; spreman je zamuhurat usud. Ili usudica. Nije znano ko je ovih noći bio na dežuri.
Dočekati i nalijepiti; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita, a razigrana, vesela, a postiđena; vazdan nešto radila i pjevala:
– Joj, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.
Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. A njen muž oliti po vjerozakonu jedini dragan na dalekom putu. Nisu to čista posla?
Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. A ponijela i kanđiju za svaki slučaj. Rubinovu anteriju na se nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara. Rječju i kandžijom bezbeli. Taki tad običaji bili. Neposlušne i kofrčaste sluge dobro kamđijom istulehati, odnosno pameti naučiti.
Mislila, Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku. Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka, k’o tamo neka rahat od pameti begovica.
Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina, noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili, šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Begovica majka toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je. I u jednom trenu zablista ljepota ženskog nagog tijela.
Žena, Fatma, begovica, majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula k’o vodopad sa Skakavca usred veljih kiša. Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na kraju u đardin mirisni i ne može ona ništa drugo samo ono, sad već epsko:
– Joj, mamo mamice…
Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće stišće i pritišće. Tako se to radi, misli žena, a ne se mrljavi k’o pamukli joj muž. Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi, bez milovanja, cigar do pola, radi štednje ispušiti i zahrkati. Vala je u svemu cicija bio. Čak i u takaru.
Tako misli, a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka, a sve posred sride. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo roktavo: uh, uh i uh.
Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja odzvanja, zbrajaju mamicanja, a i priroda se uskomešala. Vjetrovitim neredom ludi. K’o u po bijela dana čuje se žamor, zrikavci cvrkuću, žabe krekeću, sove huču, mačke se u nevakat veljaju, kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. A miševi izmilili iz svojih rupa, zbunjeni dešavanjima kontaju – ovih večeri sve je poludilo.
Čudo neviđeno. Sa Trebevića se čuje baukanje i rujanje jelena i srna. Čak i vučica samotnica se glasa k’o čopor vučica u tjeranju. Sove huče k’o da im je to posljednja prilika za slokobno dozivanje aveti. K’o da je čitav dunjaluk pošandrc’o.
Fatma, jadna li joj majka, shvati da nije Muju nal'jepila što joj ‘ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.
Jes’ zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi impresioniralo, ni interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje namah da padne. Ili gluho bilo, katilski svilen gajtan. Joj majko moja; možda čerečenja sa četiri konja, onog beternog i monstruoznog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje i bičevanje, a manje vjerovatno oboje.
Šuti begovica. Misli sad je kasno za kuknjavu i zlohuda proročanstva. Tijelo joj vrišti i razum muti. Ljepoti nigdje kraja nema. Fatma, vrla majka i uzorna supruga ne bi imala ništa protiv da se ova nestvarnost nikad ne prekine. Tijelo joj vrišti, zapomaže:
– Pusti bona sada grijeh, čast i kaznu. Ovo do juče nisi ni slutila da mere bit’. Uzmi ovu ljepotu što ti ovo sad nudi. Pusti to sutra. Biće kako će biti. Nisi ti ništa kriva. Tako se desilo. U vakat ili nevakat – potpuno svejedno je.
Ona tu ne mere ništa promijeniti. Sve je to odavno skrojeno i u zvijezdama zapisano. Negodovanja u umu nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago: joj, mamo mamice. Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muklo uh, uh i uh.
I tako su mladost i uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerali. Ona sve k’o bježi i k’o neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na kraju se svede, na ono sad već vrlo jednostavno: joj mamo mamice, i ono inatli uh, uh i uh.
Prije sabah zore, zna se, Mujo mora megdan napustiti. Ža’ mu, volio bi on još, ali dušmana svugdje i u svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.
Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.
Osta begovica na šiltetima, gola i uzavrela, svilenim čaršafima bjelokosnu nagost obmotava. Prelijeva se sjajno, zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja, damari upijaju mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj, mamo mamice…
U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze, i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:
– Crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…
Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava insanka koja, do ovih nenadanih poklon noći, nikad nije nabrekla u ženu. Do ovih noći bez mjesečine nikad joj nije ruža procvjetala. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u nazasitu ženu, željnu prave ljubavi i strasti.
A opet, kada ruža u nevakat i tuđem krevetu procvjeta, mnogo je tu grijeha. Previše. Zaplatiće, to je sasvim sigurno. Neće izaći na dobro. Strast i obijest, dužnost i zaborav, časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali osjeća; neće izaći na dobro. Zapisano je: dobro i zlo nisu skladan par.
U tom košmaru začuje zvuk begovskog fijakera. To se njene ćerke Fatima i sestra joj, meleka Fatmira vraćaju od nene.
Majka oblači anteriju boje divlje boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku, Kleopatru, Taidu, Šeherezadu, Salomu, Salambo, Babilon, Aleksandriju, Alhambru, Mariju Magdalenu i bosanske mahale. Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljube prethodnih noći i hita u susret kćerkama.
Dok žuri bujne, mramorne, svilene grudi hoće da iskoče iz anterije. Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje. To je njen Mujo sinoć ljubio i čerečio! Ugize se jezik. Fatin Mujo, bona ne bila. Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.
U prolazu zastaje kraj šadervana, pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna, ovog dana; noći dvije, svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.
Ćerke joj lete u zagrljaj, majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.
Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.
Kraj drugog čina