Endre Adi – Bela žena zamka

 

Duša mi je zamađijan zamak,
memljiv, gord i pustih odaja.
(Vidiš oči kako su mi krupne?
Ali bez sjaja, ali bez sjaja.)

Odjekuju opustele sobe,
zure kroz zidove sumorne
u daljinu dva mračna prozora.
(Vidiš kako su mi oči umorne?)

Večno ovde vampiri kruže,
miris memle i vlaga po stenju,
sablasti lete po mraku
i uklete čete stenju.

(Samo katkad u tajne noćne sate
te tužne oči počnu da gore.)
Bela žena po dvorima luta
i smeje se kroz prozore.


												

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 829* – 834*

829* Bog Mudrosti i Milosti stvori  univerzum na principu Pepetum mobile. A insan nikako  da to shvati i primi se prave vjere.

830* Papala mala maca danima  ili ne papala,  dani insane neprestano metu, a papama pržune nose.

831* Vako vam to u životu insana gre . Odi mi, dođi mi.Neko biva, pa ga nema,ko da ga nikad nije ni bilo. A neki , jopet , zalud bivaju.

832* Lice mjeri il ne mjeri, za pogan je kasno  . Biće prevedeni po činjenju i nečinjenju bezličnog i bezbožnog  licemjerja svoga.

833* Suđeno je ! Od zapisanog ni jedan insan ne mere okuku saviti .

834* Zov majčinstva. Najdivnija i načudesnija mana tjelesne ljubavi. Nikad niko nije čuo za zov očinstva. Njega, muškarcima majčinstvo neuslovljeno poklanja.

Aco Šopov – Prije cvjetanja flanbojaena

 

Svu noć je zemlja plakala

suha i ispucana kao prepečena pogača,

svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,

i pijeskom zasiplai pukotine.

Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,

a ipak nije uspio da se smiri.

Samo je nebo ostalo spokojno i prazno

kao da se ništa ne dešava

kao da ne vidi ovaj brodolom.

 

Svu noć je zemlja urlikala.

Možda su to bile žedne zvijeri koje

lutaju kroz savane i šume

umirući pore presahlih izvora vode.

Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja

i lišćem liže suhu zemlju.

Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno

kao da nikome nije potrebna kiša

kao da ne vidi ovaj brodolom.

 

Svu noć se zemlja grčila.

Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu

kao što se čeka novorođenće

zgrčeno u majčinoj utrobi.

Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se

zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.

Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.

A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,

(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)

procjetali su flanboajeni.


												

Niko ne može izbjeći obećani dan i tijesto / Igrokaz na dan 03. Juni / Lipanj

Danas je Subota 3.Jun/Lipanj 2023 godine. Neuki misle , dan ko dan , jedna sasvim obična subota . A nije tako . Ni slučajno. Danas je poseban dan , Jedna suncem okupana subota . Kao i svaki , nemjerljivi dan vašeg prelijepog života . Radujete se , jer …

U okviru svake subote uvaljuju nam matematiku. Nismo baš ludi , a ni pošicni za tom naukom . Imamo preča posla. Recimo mijesiti.

Nako , iz čista mira nam bubnu: 153. dana , cirka ba fajrontisala.

Mi u belaju , treba nam skontati koliko dana do kraja godine , na priliku i nekom nepriliku , treba da se ispertla.

Kanafa sa čvorovima na sušenju, abakusu pukao softer , ruke nam zaposlene , u tijestu. Ako znate šta je to?

Ako ne znate  ko vam kriv. Propuštate život.

Onda se sjetismo da smo išli  u više razrede osnovne ,  čak i u četiri razreda  srednje . Sa promjenjivim uspjehom , ali uvijek sa rukama u tijestu .

Ah, ta prelijepa slobodna i romantičarska vremena , u kojima nam se ruke nisu micala iz tijesta. To gradivo nam išlo od ruke , a bome i od drugih ekstremiteta i čula. Tada nije bila oskudica germe. Jok. A nije nam ni trebala . Sve mjere se svodile na banku germe. Tijesto pod našim rukama se najbolje dizalo i spuštalo .  Ma ,pihtijalo i bibalo ko svako tijesto okupano i obljubljeno povjetarcima , ali i orkanima ljubavi.

Eh , bilo je to vrijeme ruža.

Eto , valjda vam to bude dovoljno da prokužite šta znači “ruke u tijestu”.

Dakle po jednostavnoj računici kojoj su nas učili u školi, da je 2 plus dva jednako 4 , i da je 4 minus dva jednako dva, sasvim lako izračunasmo da je do kraja godine ostalo nadolazećih predivnih 212 dana. Što bi jedan znalac ljudske duše poetski objasnio :

Dva plus dva jednako pet , ah kako to divno zvuči.

Mi dodajemo , tako se sumornoj sadašnjici dodaje metafizički oreol irealne onostranosti.

Kad je već tako , danima se mora malo umiljavati. Tak’ su  ljudi , uvlače se jedni drugima za siću ili nizašta. Tek da budu zapaženi . Kao moraju pokazati svoju nemoć i bijedu , jer su dani najveći lovci na ljude i beskompromisni sakupljači skalpova.

Ne pitajte , nas kako znamo, ali svake godine sve više ljudi, svakog dana riknjava. ‘vako ili ‘nako. Iz ovog ili onog razloga. Ako ne rikne ,onda krepa ili crkne . A ako ni to nije prihvatljivo onda mandrkne ili odavriječi . Ma ima hejbet načina na koji insan mere zaboraviti disati. More po izboru , a nekad i ne može . Zli silnici i pogan svakon trena , iz čista mira i pasjaluka , nestaju i povređuju nevine insane , ne razmišljajući da i njih čeka ista sudba . A onda jao i kuku im se .

Nema popusta nikome.Koga vakat zacrta , taj je zacrtan za sva vremena. Sa danima nema cile mile.

A ni sa prošlošću, ako su podaci vjerodostojni, jer ljudi su skloni ispravkama, pogotovu pobjednici i zločinci

Što bi poete rekle :

-I tako dan za danom sa rukama u tijestu . Pavlovjjev refleks čuda čini , a bome i ljepota uzbibanog tijesta .

U prevodu :

-Zašto tijesto ne bi kvasalo , talasalo se , nadolazilo  i bilo uzbibano,  čvrsto a meko, podatno a ukusno , na dodir i na radost svih čula i … emocija ?

Međutim prošla vremena nas opominju , pažljivo sa radovanjem i talasanjame.

Prever – Deca kad se vole

 

 

Deca kad se vole

ljube se stojeći

po kapijama noći

dok prolaznici ukazuju prstom na njih.

 

Ali decu kad se vole

Baš briga

da l’ ih ko vidi

jer tu su samo njihove senke

treperave u noći

koje izazivaju kod prolaznika

bes,

prezir,

smeh

i zavist.

 

Deca kad se vole

nisu ovde ni za koga.

Tada su dalje odavde

nego što je noć,

i mnogo dalje

nego što je dan.

Ona su

u zaslepljujućoj svetlosti

prve ljubavi.


												

Sergej Jesenjin – Čežnja





Utkala u jezero zrake rujna zora.

Kroz zvonjavu tetrebi jecaju sa bora.





Plače negde žunja, u duplji se krije.

Samo ja sam veseo – do plača mi nije.





Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,

sešćemo uz naviljak pored stoga žuta.





Ko cvet ću te skoliti poljupcima ludim,

bezumnom od radosti nikad se ne sudi.





Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,

odneću te opijenu u žbunje do dana.





Neka plaču tetrebi i neka romore,

grca čežnja vesela u rumeni zore.

Hajam – Rubaije 5. i 6.

5.

Niko nije zavirio – otkad Ovaj svijet posta –

za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta!

Sedamdeset i dva ljeta danju-noću ja razmišljam,

ali ništa ne doznadoh, neriješena tajna osta!

6.

Kakve nosi događaje ova noć – ne pitaj,

za sve ono što dolazi pa će proć’ – ne pitaj!

Ti ovaj čas upotrebi kao dobru zgodu:

što je prošlo, ne spominji, što će doć’ – ne pitaj!


												

Robert Louis Stevenson – Rekvijem

 

Pod širokim nebom dok tisuće zvjezda sja
Iskopaj mi raku i tu ću mirno zaspat ja.
U životu i u smrti sretan bih.

Prijatelju, čuj, kad legnem u grob tih
Napis na njemu ispiši,
Zapiši  za me stih:

Vratio se mornar sa dalekih mora,
Spustio se lovac sa visokih gora,
Svoj su našli, svoj su našli dom.


												

Aleksa Šantić – Kupiću ti zlatnu grivnu

 

*

Kupiću ti zlatnu grivnu,

Divnu

Grivnu!

Nek’ se niže, ružo b'jela,

Oko tvoga grla b'jela,

Pa kad skočiš, sele laka,

Neka čini, cika, caka,

Cika, caka!

 

Kupiću ti zlatnu grivnu,

Divnu

Grivnu!

A u grivni biće slova

Od bisera, alemova:

Ovaj darak onaj dade,

Što pred tvojim sjajem pade,

I što sniva bez pokoja

Do dva mila oka tvoja!

 

Kupiću ti zlatnu grivnu,

Divnu

Grivnu!

A svi snovi, želje moje

Nek’ u zlatnoj grivni stoje,

Nek’ ti šapću blago, ti'o:

“Zoro moja, danče mio,

Slatki raju moj,

Do groba sam tvoj, pa tvoj!…”