Čarls Bukovski – Ako uzmemo




Ako uzmemo ono što vidimo
mašine koje nas izluđuju,
ljubavnike koji se na kraju mrze,
tu ribu na pijaci,
što zuri naviše u nas,
cvijeće koje trune,
muve u paukovoj mreži,
ulične nerede,
urlike lavova u kavezu,
klovnove zaljubljene u novčanice,
nacije što pomjeraju ljude kao pione,
dnevne lopove sa prelijepim
noćnim ženama i vinom,
pretrpane zatvore.

Uobičajeno nezaposlene,
anemičnu travu,
ljude dovoljno stare da vole grob.

Te stvari, i druge, pokazuju
kako se život klati na istruljeloj osovini.

Ali ostavili su nam malo muzike
i govornički šou na uglu,
čašicu viskija,
plavu kravatu,
džepno izdanje Remboovih pjesama,
konja koji juri kao da mu đavo uvrće rep,
i onda je tu ponovo ljubav
kao tramvaj koji na vrijeme stiže
iza ćoška,
grad koji čeka,
vino i cvijeće,
voda što šeta preko jezera
i ljeto i zima
i ljeto
i ljeto
i opet zima.

 

Tagore – Dar

 

Gradinar 7.

 

 

O majko,

knežević će proći jutros pokraj naših vrata –

otkud mogu da pazim na posao svoj?

 

Kaži mi kako da opletem vitice svoje;

Kaži mi kakve haljine da obučem?

Zašto me gledaš tako čudno, mati?

Znam dobro da neće pogledati ni jednom u moje prozore;

Znam, u magnovanju će iščeznuti ispred mojih očiju;

Samo će poslednji zvuk svirale

uzdišući dopreti do moje svirale.

Ali će mladi knežević proći ispred naših vrata,

i ja hoću da obučem što najlepše imam za taj čas.

 

O majko, mladi je knežević prošao pored naših vrata,

i jutarnje sunce obasja njegova kola.

Ja odvratih veo sa svoga lica

otkinuh ogrlicu od rubina sa svog vrata

i bacih mu je na put.

Zašto me gledaš tako čudno, mati?

Znam dobro da ogrlicu moju nije podigao;

Znam da su je točkovi smrvili

i ostavili crveni trag u prašini,

da niko ne zna šta je bio dar i kome je namenjen.

 






												

Ljubav , San i Žena

Svitanje

Svitanje nad visovima

Suton nad Gradom čednosti

Suton

San o ljubavi

Nestvarni krajolik

Krajolik čežnje

Savršena ljubav

U nedostatku pjesama i boja ,mi ih izmislimo.

Nasumice odabiramo riječ.Pritom i žmirimo i pride maramom zavežemo oči.Radi objektivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.

Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek, na cedulji života, donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika.Po srcu i duši,iako mnogi sumnjaju da je imamo, zapisano:

-Ljubav !

Da, uvijek isto.Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam ga otme.Mi ne damo.Muški ponos,šta li?

A onda ,slegnemo ramenima, jer nemamo izbora. One pakosnice Suđaje tako odredile. Mora da su se opet  zaljubile.

Biramo krajolik,tako ona hoće.Ne može se svuda vucarat.Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.

Jedan joj taman, drugi blijed.

Treći nema dovoljno plaveti.

Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.

Negdje kiši ili sniježi,a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.

Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.

Baš zato,kaže ona:

-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.

Kad smo došli do tehnikalija ,bila nam je od velje pomoći.

U trenu je znala gdje smjestiti šedrvan, peškun, koju voćku ili šerbe.Ništa sa alkoholom.Nema ljubavi i alkohola.

-E onda ti piši pjesmu, kažemo joj ; a mi odsmo  na koju kod Mare Gatare.

Ko fol se ljutnemo mi,ali to je trik .Zna to ona,ali ali i ona, ko fol, jedva nam odobri dvi tri ,i to samo kad ona milsi da je potrebno. Jes kako ne mnijemo mi,bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea. Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi. Sve se nadmao  premuntati je na našu mahalsku sreću.

Ljubav nas čita ko bukvar ,smiješi se i u sebi  smije:

-Joj ,blantovija,mamo mamice.Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na dan,i minimum još toliko obnoć.

Joj šta je ta,u pejsaž  natandarila,minderluka,jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.

Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar,Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da  kurvuazije bar jednu zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.

-Nismo završili.

-Znamo,ali ohani malo bona,đe si navrla,nije valjda opet rat.

-Nije rat,ali nije ni mir.Tako vam je to u ljubavi.Uvijek neka frka i neko proljeće,možda i ljeto sa blaženim licem,il jarka jesen ,pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli.

-Nestrpljivice jedna,lako ćemo izabrati aktere.Ženska haman ti,a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.

-Blesani jedni,kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći,ja vam odoh.

I nesta. Najednom, ko magle poslije kiše.

Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana,misao utihnula,srce se zaledilo,duša se sakrila.

Joj ,jesmo stvarno blentavi.Šta ćemo sada bez ljubavi.Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati.Ili boje mazati. A onda sjetimo onog jade,koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

kandilo i tisuću dušeka  njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo

sa jubilarnom princezom…

Šta dalje pitamo se mi!?

Žulja nas ono zrno graška. Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona.

Ne mere bez nas  praznovat i dušeke ravnat.

Sve do jednom.

A ipak…za svaki slučaj zapišem0:

Ljubav je život.

Život je samo jedan san;

živjeti nježnost,tišinu i mir.

A kako ljubavi neizmjerno imamo ,

onda prepustimo srcu biranje tonova i boja.

Godinama pokušavamo dohvatiti suton i svitanje ,

u onom čudesnom , nezaštićenom jednom jedinom trenu,

uplitanja noći u dan , i dana u noć , kada sve postaje snoviđenje.

Tada se anđeli spuštaju da podare ljubav i snove voljenim Božijim bićima,

i uzdižu se , počesto tužni , razočarani, slomljenih krila , zbog neobavljenog posla.

I čini se , sve su ređe sretnice koje obasjava njihova milost, jer se neuki boje prihvatiti

tu bezuslovnu ljubav i prenijeti je na nježni način kojim je darovana; nevino i kristalno čisto.

Prever – Škola umetnosti

U kutiji od prepletene slame
Otac odvoji jednu kuglicu od papira
I ubaci je
U staklenu zdjelu sa vodom
Ispred radoznale dece
Razvi se u vodi namah
Raznobojni
Veliki japanski cvijet
Kratkotrajni lokvanj
I djeca zanijemiše
Zadivljena
U njihovoj uspomeni nikad više
Taj cvijet uvenuti neće
Taj nenadani cvijet
Stvoren samo za njih
Na tren
Pred njima.

 

Hb

Živi bili pa vidjeli / Igrokaz 30.Parila/Travnja

Danas je nedelja 30.  April / Travanj 2023. godine.

Ovako  se dani  prepucavaju:

119   dana zasluženo proglašeno kolateralnom štetom.,    a  za  246   se potiho ista sudba plete.     Danima ne trebaju samrtne najave, kao što su fanfare.  Oni to mrze.  Ko ne bi? Zato obzirno. Mnogi su  bili nepažljivi pa i sami postali kolateralci.

Često se pitamo da li je Abraham Linkoln   u rodu sa Abrahamom od Mejtaša.

Vi se sada sigurno pitate kakve veze to ima sa protokom dana.

Skoro nikakvih , osim što su oba Abrahama riknula u nekim danima.

Jednog, onog američkog, po uobičajenom kaubojskom zakonu su upucali.

Ovaj Mejtaški riknuo od dobrote i ljepote, i nije bio sa Mejtaša, nego ga pritisnuli meit tašom da se ne može vrnuti.Mnoge je muževe ojadio.Reciprotetom, suđeno i naučno dokazamo mnoge je žene… recima radovao.

Na današnji dan nam priopćili da se dešavalo , to što se dešavalo.

Nama svejedno . Uglavnom .Što je bilo bilo je. Ne vrnulo se.

A opet , garant, vi kontali da mi izmišljamo događanja. Neka jesmo, ali uglavnom , historijske murafe kupujemo od ” provjerenih ” prepisivača.

Sada će nam zamjeriti na potonjoj gatalinki!

Što bi poete  rekli:

Gdje svi Turci tu i preostali Jermeni i Kurdi.

U prevodu:

Erdogan vodi Tursku u propast.

Naoko niđe veze s vezom.

Aha.

Živi bili pa viđeli.

Ko da u Turskoj ne žive potomci Janjičara raznih narodnosti i fela?

Tatjana Lukić – Strah od Tmine

 

 

Strah VI

 

od tmine

 

po studeni što prste obrgrli

pri dodiru reze

već znam

 

i noćas je netko

u izbi mojoj boravio

 

tat

sramežljiv ljubavnik

ili sami vrag?

 

nerado i noćas ovdje

potkradao mirisao moj zrak

 

ovako ne ostavih čiste hartije i nož

tko ih zbliži čega li je ovo znak?

 

nad posteljom sliku svitanja i rijeke

okviruju zidne plijesni

 

ne bješe ih

 

zagledam ih okom dirnem

staje voda

hlape plovci

 

satno klatno presječeno

 

sparina je

 

nevidljivim lokotima

zabravljena avaj su okna

 

moji mi kutovi učas tuđi

ne glasa se ni jedna prema meni ne pomjera

 

zle je čini bacio nanovo neznani

na moj zid

 

predstoji iznova znani trud

-svu noć trag neznančev vodom otirati

 


												

Desanka Maksimović – U zimski dan




Celoga je dana sneg polako pado
kao s voćki cvet.
O, kako večeras, o, kako bih rado
odletela nekud daleko u svet,
nekuda daleko kroz cvetove snežne
kao leptir lak,
i nekome htela reći reči nežne,
tople, lepe, nove, kakve ne zna svak.

I sutona celog sneg je tiho pado
umoran i gust.
Večeras bih nekog ugledala rado;
ali njega nema. Put je davno pust.
Samo s bledog neba beloj zemlji sleće
snežni pram po pram.
O, kako je bolno pred noć kada cveće
pahuljica veje, a ti sediš sam.

 


												

Eva Lipska – Slovna Greška

Draga gospođo Šubert, kao što znate, oko nas kruže

istorije koje se nisu dogodile. Jednom mi je prišla

žena i rekla: “Ja sam Epoha, iako

u meni ne postoje nikakav ni prostor ni vreme. Oko mene se

ne vrte nikakvi epohalni događaji,

a šifonski kalendar koji ponekad nabacujem

na sebe je prazan stan.

Smetaju mi zakošena svetlost

u vazi i vaša čovečnost, nesnosna slovna

greška kosmosa. “

Pitate, kada se to nije

dogodilo? Ne umem da vam kažem