Prever – Nedelja

 

 

 

 

Između redova drveta avenije Goblena

Jedna mramorna statua za ruku me vodi

Nedelja je u bioskopima mjesta nema

Ptzičice sa drveta gledaju živa bića

Statua me ljubi ali nas niko ne vidi

Osim slijepog dječaka koji na nas ukazuje prstom

Druže Tito mi ti se kunemo / Igrokaz na dan 7. Maja / Svibnja

Danas je Utorak 7.  Maj  / Svibanj 2023. godine.

Ovako su se dani  podijelili:

126  dana  je riknulo.  Čudno,  kontamo mi . Svake godine dan za danom riknjava.Nema nikakvog popusta ili preskoke.  Ovih 239 dana, što se skrivaju, napriliku čeka ista sudbina. Sli oni će se debelo naplatiti za svoje nestajanje.Svaki će uzeti hejbet insana i povest ih sa sobom , na put bez povratka.

Eto bijaše i Tito. I bi rođena na današnji dan 1892. godina. Vidoviti i umni čovjek je 25 godina  sređivao fašističko, ustaško, četničko zlo, bagru i fukaru .

I ode, ali mu osta slava zapisana u svjetskoj historiji.

I sve  narodne pjesme.

I žal tog naroda što svu tu nacističko-fašističku bagru nije  za života potamanio.

Eto bijahu i monstrumi Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Oni odabraše zle paklene staze kao i njihovi sljedbenici,nasljednici i dio okrvavljenog korpusa udruženog u zločinački poduhvat nestajanja jedne ljepote i nevinosti – Bosne zemlje božije milosti i njenog  Bosanskog  , Bogu milog naroda.

Bijaše i Izeti Jahići  zvani zlatne kašike,dakako za njegov rod i porod, ilmije i sitomišljenike fildžan države, na bazi Islamske deklaracije.

Bijahu, misleći nikad ih smrt i beskonačna nagrada neće dohvatiti.

Tito se bar naživio, voljen i poštovan bio. I nikad feninga nije ukro, niti svome potomstvu kakvu blagodet naštimo i zdrmo , k'o ova  tronacionalistička   bagra i fukara.

Što bi poete rekli:

Skrivali se ne skrivali, bićete crnom zemljicom pokriveni ili sprženi. Mnogo njih , pogotovo imenovana pogan , biće spaljeni, pa jopet sprženi,pa na ražnju okretani, sve do u beskonačnost.

U prevodu:

-Tako to gore ide. Zapisano ,svakom nagrada po zasluzi.

Frančesko Petrarka – Zašto ćutim

 

 

Zašto ćutim, šta je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, Bože šta je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vredi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vetri, kroz šumu i besnoću,
Teraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i gresi razlog su mi seti,
Tako da ne znam sam stvarno šta hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem leti.

 


												

Ezra Pound – Mansarda

 

Hajde, sažaljevajmo one koji su bolji od nas.
Hajde, prijatelju, i zapamti
bogati imaju batlere ali ne i prijatelje,
a mi imamo prijatelje i nemamo batlera.
Hajde, sažaljevajmo venčane i nevenčane.
Zora ulazi na malim stopalima
kao pozlaćena Pavlova,
I blizu sam svoje žudnje.
Ništa u životu nije bolje
Od ovog časa čiste prohladnosti,
časa zajedničkog buđenja.

Zbignjev Herbert – Violina

 

Violina je gola. Ima mršave ručice. Neprestano
hoće njima da se zakloni. Plače od stida i hladnoće.
Zato. A ne kao što tvrde muzički recenzenti da bi
bilo lepše. To nije istina.
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva

Vilijam Batler Jejts – Bijele Ptice

 

 

Volio bih da smo draga, bjele ptice iznad mora!

Nas zamara čak i bljesak ugašenog meteora;

U srcima našim zvijezda na obzorju sinje noći

budi draga bol i tugu, koji nikad neće proći.

 

Zamorni su ti snivači, ljiljani i ruže krasne,

ah, ne sanjaj, draga moja, meteor što brzo zgasne,

niti bljesak plave zijvezde u večernjij prvoj rosi:

Voleo bih da smo ptice koje morska pena nosi!

 

Snim ostrvlje, Danajansko, naš zavičaj valoviti

gde nas tuga i prolaznozst nikad neće pohoditi;

Ljiljan, ruža, i gnjev i bol nestali bi za čas tili

kada bi smo bjele ptice iznad morske pjene bili.

 

 


												

Marlen Ditrih – In Memoriam


6.maja  1992.-Umrla je Marlen Ditrih, američka filmska glumica nemačkog porekla, legendarna “fatalna žena” (“Plavi anđeo”, “Šangaj-ekspres”, “Svedok optužbe”).

Maria Magdalena Dietrich je rođena  u Berlinu 27. decembra   prve godine XX vijeka u Schönebergu, četvrti Berlina.

Šoneberg je u njeno vrijeme bio ugledna četvrt.Sada Marlene , vrlo ekscentrična i probirljiva, ne bi kročila u njega.Skoro trećina stanovnika  su imigranti.Među njima ima i dosta  balkanskih pobjegulja.

Kao mala je znala da će biti slavna.

Sa jedanaest godina je promjenila ime Marija i nadimak  Lajna u Marlena.Mi bi rekli rano si počela mala.A šta to ,prepuštamo vašoj mašti na volju.

Išla je u muzičku školu.Željela  je postati koncertna pijanistica.Skrojena joj je drugačija ,glamuraoznija haljina,koja joj je savšeno pristajalaPovrijedila je ruku,san je odlutao a ona se našla kako obija pragove glumišta i vodvilja. I uspjela je..U Berlinu 1920-ih, glumila je u kazalištu i u nijemim filmovima.Tada je Berlin bio grad poslijeratnog beznađa i poremećenih pojmanja morala,koji je čeakao Godoa.Iznemogao od čekanja, dočekao je zvijer,raširenih ruku.

Šta je mlada ,ne i neiskusna djevojka morala pretrpjeti da opstane u podmukom svijetu šou biznisa možemo zamisliti.Otuda neka njena izvitoperena pojmanja života.

U Lejninoj 29. godini dolazi njeniha pet minuta koje će trajati okruglo 49 godina.

Plavi anđeo   njemački je crno-bijeli film iz 1930. godine, redatelja Josefa von Sternberga. Film je snimljen prema romanu Professor Unrat njemačkog pisca Heinricha Manna.

Potka je vrlo tanka, govori o ljubavi i beznađu. Profesor Immanuel Rath se zaljubljje u Lolu-Lolu, pjevačicu u noćnom klubu. Njih dvoje započinju vezu, međutim kada to izlazi u javnost profesor dobija otkaz. Par se vjenčaje ali u nedostatku posla profesor spada tako nisko da nastupa u noćnom klubu kao klaun.

Film i nije bitan ,bitno je da u njemu glumi savršena, egzotična ljepotica.

Ostalo je klasika.

Međunarodna slavu i ugovor s američkom filmskom kompanijom Paramount Pictures. Hollywoodski filmovi kao Shanghai Express i Želja iskoristili su njen glamur i  mistični  izgled i učvrstili status zvijezde, kao jedne od najplaćenijih glumica toga vremena.

Domovinu nije previše voljela.

Kako bi?Niko je nije volio.Tamo su vladali zle sile i mrak.Adolf Hitler i nacisti.

Njena pjesma Lili Marlen je postala pojam pobune protiv Hitlera.

Ša radi holivudska komercijala.

Sasvim obična pjesma jednog zaljubljenog vojnika stvorila je mit o Maleni kao protivniku svoje domovine..Par posjeta pozadini , bolnicama savezničkih  ratišta,slike u medijima,popularnost se preliva preko krovova.

Ispredaju se priče o ljubavnicima,hkladnoj biseksualnoj kuji i nepouzdanoj majci.Podilazi se bolesnim maštama gutača žute štampe,koja postaje kreator života kompleksaša i autsajdera.

Ona jeste hladna,ali u uzdržanosti iznošenja intime u svijet javnosti.
Pripisuju jopj da je ateista i izreku: “Ako Bog postoji, mora preispitati svoj plan.”

Čisto sumnjamo da je njena.Bila je rđena protestantica i mi smo je viđali da često,prekrivena maramom ili crnim  udovičkim velovima leprša ka sakr Keru,najljepšoj hrišćanskoj crkvi na dunjaluku..

Nakon rata povremeno još glumila na filmu, od 1950-ih do 1970-ih većinom je bila na turnejama kao uspješna šou izvođačica.O njenom glasu su rekli da je „treća dimenzija“ i “ako nebi imala ništa više osim svog glasa, mogla bi vam njime slomiti srce“.A imala je i svega i ohoho toga pride.I slomila je srce onoga koji je pričao o njenom glasu.Upucao se.Tako kažu.

Svi su se trpali uz njenu bajku.Kada joj je postalo dosadno odlučila se povuči i napravila poslijednju pokretnu sliku.Kameo u filmu Just a Gigolo (1979.), s Davidom Bowiem u glavnoj ulozi.

Zluradi bi rekli : Kako petetično biseksualka sa biseksualcem.

 

Mi im šaljemo snimku i poruku: Poetična simbolika.

Svaki muškarac njenog života je bio samo žigolo.

Meriju Lejnu Maghdalenu Marlenu Dietrich,poznatu i kao Lili Marlen je kao i uvijek bolio  stidni čošak.

Povukla se u Grad svjetlosti i zakopala u samoću.Proživjela je j13 godina u samoći,tišini,koje pićence i mnoštvo dosanjanih snova.

Tugovala je samo za snovima one djevojčice koja je povrijedila zglob.

 

Levati majko mila ne beru voće na vrijeme / igrokaz na dan 6 . Maj / Svibanj

Danas je subota 6. maj / Svibanj oliti još  jedan svježi majski dan 2023.poslije obilne kiše.

Oni tako kažu. Kako oni znaju da je to 2023. godina ili bilo koja godina ; po bilo kome, ili bilo čemu.

Nekome je to prva , nekome 68., rijetkima preko osamdeset.A kažu nekome mere biti  511, 666.  ili više godina. Ako toliko doživi. A ne postoji mogućnost. Samo je jedan Metuzalem i par njegovih najdirektniji potomaka.

Ono tada su    ljudi mogli  nakantat hejbet godina. Uvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto to je slađe.

Koga briga za reprekusije. Ne m're se odoljet. A i mi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša,  čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli.

Šta to? Kontate vi.

Ma , voćka ta. Svaka. Ima ih tone i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj. Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene. Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. Radi njih čovjeku biva žao što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.

Joj, što bi to bila fešta od vočki. Ma, pravi voćnjak . A bome kome se posreći i voćnjaci. Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto polude. Izguibe se i ne znaju  kako brati voćke. Radi njih je  i zmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S Nek se blente  podave podave .

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  je 125,   dan  u godini. Po računici koju nismo blesimetrom  skontali,  do kraja te iste gopdine ostalo je još 240 dana.

Taki vam je odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka radi ljepote prognani , a vi skoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo je šuplja priča.

Što bi poete rekle:

Snijeg pade na behar na voće.

U prevodu:

Joj levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

I tako to.

I tako to. A prepisivači ni mukajet, nego svoje pa svoje,

i ponavljaju ko papige:

Što bi poete  rekli:

– Pominjali vas ne pominjali , vi se ne vrćete.

U prevodu :

-Joj levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.