Category Archives: Magazin

O gdje si ti što se u meni krećeš
Ti što u meni lik tvoj tek pljusne
I pokret ti ruke ko hoćeš il’ nećeš
Da staviš ruž na svoje usne
O gdje si ti radosti što me stalno prati
Tvoj prolaz ko da se u meni njiše
Kraljice moja sa kosom paprati
Sa očima tvojim boje kiše
Kao što zemlja proljeće čeka
Vrebam kad ćes prominut u času
Žudno te čekam ko voda neka
Zamah vesla po svom talasu
U mome ramu tamnom i dubokom
Nudim ti sve moje poglede skriven
Približi mi se progutaj me okom
Zakrili i moju sjenku i mene
Pregazi me kao vojske moćne
Zauzmi moja brda i dolove
I moje misli i snove noćne
Parkove cvetne i moje dvorove
Otkrij mi kako ti obrazi rude
Ko zločin neki il urota
Bolje no usne koje se nude
Il narod kad je usred komplota
Kao u zavjesi u barustinama
po tragu neke barske ptice
Bori se s onim što je u nama
Ono što si bila utri nemilice
Povrati se licem u moje lice
I nek tvoje oči moje oči love
Vrati mi čar neba i izmaglice
Povrati mi vid i snove

Lomim krivine da stignem na trajekt!
Snow Creek, Dog Creek,
potoci prolijeću u svjetlu farova.
Ali nije čas – nije vrijeme da se misli
na lososa koji hita k moru nakon mriješćenja.
U zavjetrini planina,
na radiju govore o nekoj staroj ženi
koja uokolo putuje u kotlu.
Da, neimaština je u korijenu naših života,
ali to nije razlog.
Pustite tu staru dušu da živi,
zaboga.
I ona je nečija majka.
Ti tamo! Kasno je. Zamisli sebe
pod poklopcem koji se spušta.
Ode i rekvijemi. Osjećaj kretanja
dok te nose do drugog mjesta.

 

Džimi, na sreću pruži šapu ti,
Ne videh takvu šapu od rodjenja.
De, na lunu da lajemo mi
I na vreme tišine i bdenja.
Džimi, na sreću pruži šapu ti.

Mili moj, ne liži, jezik posustaje.
Pojmi sa mnom prostu bar istinu kletu.
Ta ti i ne znaš ovaj život šta je,
Niti šta znači živeti na svetu.

Gospodar je tvoj i mio i znan,
I mnogi mu gosti u pohode dodju,
I uz osmeh svi su oni baš kontan
Da kroz tvoju sjajnu dlaku rukom prodju.

Na svoj način ti si vragolasto lep,
S tako milom, prisnom njuškicom u krug
Ne pitajuć nikog ništa, prosto slep,
Trčiš da se ljubiš, ko pijani drug.

Mili moj Džimice, kroz odaje tvoje
Prošlo je sijaset gostiju od prije.
Al ona međ svima najsetnija što je,
Da slučajno ona dolazila nije?

Doći će, zapamti i s uma ne sklizni
Bez mene, kad upreš u nju pogled živ,
Ti joj nežno ruku mesto mene lizni
Za sve što sam bio i što nisam kriv.

 

 

Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.

Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.

Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.

Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.

 

 

 

Djedovska tu hiža bi stvorena

Krepča da krepost

U srcima

Ostane

 

Pa neka je zato vazda otvorena

Za doste drage

I velikane

Srčane

 

Za sve pod nebom dobre ljude

I za sve dobre

Bošnjane

 

Za sve vojnike u velikoj vojni

Što vojuje se

Protiv

Vojne

 

I raznih drugih golemih zala

I inih silnih

I sitnih

Zlica

 

Za sve one što u vijeku bježe

Iz svoje hiže

Koja im se

Ožeže

 

Iz širokog ognjenog kruga

U kojima zapaljene

Lomače

Leže

 

Ispod visokih krvnikovih vješala

I križnih

I kužnih

 

Za sve one koji se opekoše

Jer k suncu dalekom

I velikom

Teže

 

Za sve one što pravu riječ

U pravi čas

Rekoše

 

I na stazi krvavog ishoda

Što ruku im

Otsjekoše

 

Za riječ da hljeb je hljeb

Da vino je vino

A voda da je

Voda

 

Za one kojima su meso smudili

I ognjenim pečatom

Čist obraz

Žigosali

 

Oni koji se vazda pozivaju

Ne samo na zakone zakonika

Nego i na zakone

Milosti

Božije

 

Za one kojima su jedini jezik

U grlu iščupali

Jer datu riječ

Nijesu

Odali

 

Za one koji su bez suda osuđeni

Da umru na repovima konja

Između dva crna klika

Dvojice crnih

Konjika

 

Neka je ova djedovska kuća

Vazda i širom

Otvorena

 

Za one koje su sa svetih oltara

Provanse i Lombardije

Zare i Rasije

I Arkadije

Proklinjali

 

U omami teškog tamjana

U bornome zboru

Krstova i

Mačeva

 

U tome gorkome koru

Riječi od Kuzme

I od Damjana

 

Za one koji su trikleto kleli

Jer još ih nisu

U svome mlinu

Samljeli

 

Neka je djedovska velika kuća

Uvijek i širom

Otvorena

 

Za one koji nikada ne mare

Za starostavne

Ni za nove

Care

 

Koji ne mare za kralje

Niti za bane

Ni bojare

 

Za njihova moćna blaga

Za dukate zlate

Za dinare

Za te

Zle

Pare

 

Neka je otvorena za sve ljude

Što mitnice ne minu

Al mitničare

Ne mite

 

Nego ih uvijek jasno i javno

I ruže

I kude

 

Neka su vrata djedovske hiže

Širom otvorena

 

Za one što na mučnom ročištu

Znaju za riječ

Blagu i

Čistu

 

Za riječi koje su jednako dane

Za one daleke i neznane

Kao za one uz skute

Što su nam

Bliže

 

Za one hude što život bez jala žive

A život im se

Povazdan

Ruga

 

Neka je otvorena za neznanog brata

I neznanog

Druga

 

Za one koji u tmici svoje tamnice

U čami svog čamovog tijela

Zbog toga pate

 

Žudeći da slovo ono bude

Za svekolike

Ljude

 

Da se svi oni konačno

Sa tim slovom

Zbrate

 

Neka je djedovska hiža

Širom otvorena

Posvunoć i

Povazdan

 

Za onog što davno je već pošao

I sada po tmuši gazi

Veoma trudan

Iz daleka

 

Al zna da stići će jednom budan

Tamo gdje

Nekto ga

Čeka

 

Neka je zato djedovska hiža

Otvorena

Širom

 

A ako li kto ta vrata kreposti

U sebeljublju svom

Nenadno

Zatvori

 

Neka se hiža djedovska do temelja

Sori i sruši

U mojoj

Duši

 

U obor čađavi neka se obori

Neka se u gar goli

I pepeo crni

Neka se

U veliko ništa

Neka se

Satvori

 

Neka se u njoj

Kao u satanskom logu

Izlegu skorpije i zmije

 

(Oprostite svi vi

koji ste kleti i prokleti

Na ovoj kletvi kletvenika

 

Ali hiža djedovska

Bez milog gosta i dosta

Hiža moja ni hiža tvoja

Nit hiža djedovska više nije)

 

 

 

Djevičansko Danas, živahno i krasno
zanesenim krilom da l’ razbiti smede
jezero sledjeno, s injem, kud se dede
letova zastalih lednik blistav jasno.

Negdasnji se Labud seća, ali kasno:
divan je, no zalud slobodu on htjede,
jer opjevo nije kraj gde da provede
vijek, kad mraz jalov sinu čamom strasno.

Vratom stresće bijelu tu smrt što je steče
prostorom kaznjena ptica kog poreče,
al’ na užas tla što perje joj sputava.

Sablast koja na tom mestu sjaji, prisno,
ukošen u hladnom snu prezira spava
zaodjenut Labud, izgnan beskorisno….

 

 

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti

Glavu o praštanju i plemenitosti:

 

Ko te bez milosti u srce udari,

Kao štedar rudnik zlatom ga obdari!

 

Nemoj biti tvrđi od stabla s’ zasenom

Pospi plodom onog ko gađa kamenom!

 

Od školjke nauči plemenitost pravu:

Sipa biser onom ko jpj seče glavu!